Dobitnik je nagrade Stražilovo, a njegova poezija zastupljena je u nekoliko antologija. Nakon završenog fakulteta, Rakulj se nije obreo na poslu profesora književnosti, za šta se školovao. Privuklo ga je novinarstvo i danas radi za poznati dnevni list, a da se potpuno zarazio ovim pozivom dokazuje i činjenica da je ove godine pokrenuo portal KULTURIŠTE. To je bio sjajan povod da sa ovim mladim i talentovanim čovjekom započnemo razgovor o novinarstvu, pjesništvu i kulturi.
Pokrenuo si portal Kulturište. Kakva su očekivanja i šta te ponukalo na taj korak?
RAKULJ: Iskreno, Kulturište sam pokrenuo nakon što se moj burazer Mitar Ninković počeo baviti programiranjem. Njegov prvi posao iz te oblasti bio je da napravi internet sajt, a znajući da se ja bavim novinarstvom u kulturi, nije puno razmišljao za koga će to uraditi. Na meni je bilo samo da smislim naziv portala i da krenem u "rudarenje". Zanimljivo je da sam zajedno sa Mitrom u srednjoj školi počeo da pišem poeziju. On je pola godine kasnije svoje pjesme spalio i okanuo se "ćorava posla". Sa druge strane, ja ne samo da se toga nisam riješio deceniju i po poslije, nego sam na osnovu pisanja poezije i pisanja uopšte, prošao i vidio mnogo toga, upoznao razne ljude, birao fakultet, posao, životne navike. Tu je negdje i odgovor na pitanje o očekivanju. Očekujem da mi pisanje za Kulturište i rad na ovom portalu, donesu bar dio zadovoljstva koje mi je donijela poezija. Naravno, ne bih se bunio ni da na taj način ostvarim određeni društveni uticaj, te da na kraju krajeva zaradim i neki novac.
Šta je cilj portala?
RAKULJ: Teško je na samom početku pričati o cilju, ali mogu ponešto da kažem o konceptu. Kao što i sam naziv kaže, Kulturište je nastalo od imenice "kultura" i glagola "ište", odnosno, u prevodu sa arhaičnog na savremeni jezik, glagola "traži". Dakle, koncept Kulturišta je da traži kulturu u istoj mjeri u kojoj pozorište traži pozor, dvorište dvor, a obdanište vaspitanje i čuvanje djece tokom dana iliti obdan.
Koliko vas radi na portalu, kakvo je stanje sa saradnicima?
RAKULJ: Mitar održava sajt, moja supruga Olja lektoriše tekstove, a ja pored lektorisanja, traženja i "kačenja" tuđih tekstova na sajt, takođe pišem i sopstvene tekstove, te vodim Facebook stranicu. Naravno, ovaj posao, ukoliko ga shvatimo ozbiljno, u skorije vrijeme zahtijevaće veći broj ljudi od sadašnjih skromnih troje. Saradnici su nam zasad prijatelji iz drugih medijskih kuća, ali i oni koji se do sada nisu bavili novinarstvom.
Baviš se novinarstvom. Kakvo je tvoje mišljenje o ovdašnjem novinarstvu?
RAKULJ: Da je Džon Svinton, svojevremeno glavni i odgovorni urednik Njujork tajmsa, bio u pravu kada je kazao da su novinari intelektualne prostitutke, alati i vazali bogatih ljudi skrivenih iza pozornice, dokazuje i današnje vrijeme. Na tom tragu, a baveći se novinarstvom nekoliko godina, uviđam da je veća istina u književnosti ili na pozornici, negoli u novinarstvu. Novine su izgleda tu da donesu samo nešto novo, a dnevnik da prikaže nešto dnevno, čitaj dnevnopolitičko, ali nikako i tačno. Živjeti od novinarstva, a govoriti i pisati kako jeste, znači jesti hljeb sa sedam kora.
Fali li kod nas kritike i kritičara vezano za kulturu i kulturna zbivanja, te književnih kritičara i kritičara iz drugih umjetničkih oblasti?
RAKULJ: Definitivno fali, jer danas izgleda nikom nije u interesu da objavljuje kritiku iz oblasti umjetnosti u medijima. Da se razumijemo, ljudi koji bi to mogli pisati ovdje i te kako ima, ali urednici ili bolje reći vlasnici medija, kao da ne razumiju da pročitati jednu knjigu i objektivno je ocijeniti nije isto kao i napisati vijest o najavljenoj izgradnji novog kružnog toka. Zašto bi recimo jedan univerzitetski profesor pisao književnu, pozorišnu, likovnu ili muzičku kritiku, ako mu niko za to ne plaća i ne vrednuje njegov trud? Sa druge strane, oni koji odlučuju o finansijama na nivou vlasti, znaju da nam novi kružni tok svakako treba, znaju da je potrebno zakrpiti i krov na muzeju, ali ne znaju zbog čega bi plaćali nekom da čita djela savremenika? Ne budimo djeca, to su radili Staljin i Tito, jer su mislili da opasnost dolazi i iz knjiga. Danas postoje novi mediji, opasno je kad Haris Džinović i slični njemu ne održe koncerte i ne zabave masu, a za knjige i kritiku koga briga? Honorari iz budžeta se isplaćuju estradnim zvijezdama, a pjesnici se obično zadovolje ulicom nakon smrti. "Dobijem li ulicu kad umrem, mijenjam je za stan", znao je reći Đuro Damjanović. Ulicu u Banjaluci je dobio, a od stana naravno ništa. Nema veze za stan, ali šta je sa njegovim sabranim djelima? Kako da mlađe generacije znaju kroz čiju ulicu prolaze?
Šta je sa pisanjem? Stigneš li da se baviš poezijom?
RAKULJ: Manje nego prije, ali stižem. Nekada sam vjerovao mom pokojnom profesoru Miodragu M. Vulinu, koji je govorio da on nije pjesnik i da njegove misli ne padaju sa neba, nego je naučnik, pa kada piše oko njega je hrpa literature. Ja sam govorio da sam pjesnik i da meni upravo pada s neba. Sada znam da je drugačije. Za vrijeme studija sam više pisao poeziju jer sam imao više slobodnog vremena, a vrijeme posvećeno književnosti je i te kako potcijenjeno. Ništa ne dolazi s neba, pa ni pjesma.
