Prije nekoliko godina, jedan sarajevski portal nakon što sam snimio film „Devet položaja samoće“ objavio je tekst: „Enver Puška o filmu snimljenom bez prebijene pare.“ Dalje u tekstu je pisalo; „Riječ je o no-budget projektu, zasnovanom na prijateljstvu nekolicine filmskih djelatnika...“ Istina, taj film jeste snimljen zahvaljujuci energiji koju su moji prijatelji ulozili u njega - i to je nemjerljivo više od bilo kog budžeta.
Završio sam nakon toga još jedan film, „Mon papa.“ Neki bi možda rekli; „Bez prebijene pare...“ Nije to baš tako... „Mon papa“ sam snimao u Francuskoj, Austriji, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, BiH, Poljskoj... I recimo da sve to košta. Nije bitno koliko, nije bitno dokle god je to moja stvar, moj novac, moje vrijeme, vrijeme koje „ulaže“ moja porodica, novac koji je iz našeg kućnog budžeta, vrijeme koje za mene odvoje moji prijatelji... Bitno je da nisam uzeo novac iz budžeta BiH, budžeta koji građani BiH svakodnevno pune dok žive na ivici siromaštva. Ako tako posmatram i ovaj film je bez budžeta...
2016. godine imao sam infarkt i završio na Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo. Da sam tu ostao danas ne bih bio živ. Uz pomoć i podršku porodice i prijatelja sam preživio, prebacili su me u Tuzlu. U to vrijeme direktorica (Generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) prof.dr. Sebija Izetbegović) je štedila novac i vraćala nekakve dugove koje je KCUS imao. To me zaista ne interesuje jer 25 godina ja sam uredno plaćao doprinose i imao sam zdravstveno osiguranje. Očekivao sam adekvatnu medicinsku pomoć...
„Mon papa“ je dokumentarno – igrani film koji govori o devetogodišnjem dječaku Tariku. On mora napisati domaću zadaću u vrijeme ljetnih praznika, naslov: "Moj tata". Dok piše pismeni sastav njegov tata doživi infarkt i srce mu prestaje kucati. Dječak se suočava sa smrću ... Izgubljen je i pokušava razumjeti. Kroz ovu osobnu tragediju on se sjeća šta mu je otac govorio, želi odgovoriti na očevu jedinu želju; težiti slobodi! Na svoj način dječak opisuje slobodu, fašizam i antifašizam, govori ono što zna o životu oca. Oba su rođena u istom gradu, ali u dvije različite Države. Ovaj film je esej o slobodi!
Preživio sam, dobio sam tu bitku...
Ne živim u Bosni i Hercegovini, Bosni i Hercegovini u kojoj je samoubistvo izvršio dječak Mahir, Bosni i Hercegovini u kojoj na smrt pretučen Denis, Bosni i Hercegovini u kojoj ubijen mladić David... U BiH u kojoj je korupcija jedina diplomatska vještina, u kojoj je državni budžet sehara za nekoliko porodica, u Bosni i Hercegovini u kojoj ispod apsolutne linije siromaštva živi 28 % stanovništva tj. oko 900.000 ljudi.
Izgubio sam rat...
Ne želim procente od kino ulaznica za ovaj, ne želim ga ponuditi i prikazati na Sarajevo film festivallu, želim građanima BiH pokloniti ovaj film, besplatno... Jedino što bi trebali jeste odvojiti 73 minuta svog života i pogledati film.... A to je mnogo više od cijene jedne kino karte! HVALA VAM!
