<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Pohvala Dušanu Makavejevu: „Imaću te, mačkice!“ i kako su nas zaista imali

Svetlana Slapšak

Svaka generacija mojih studenata morala je gledati Nevinost bez zaštite…

06. februar 2019, 1:13

 

Svaka generacija mojih studenata morala je gledati Nevinost bez zaštite Dušana Makavejeva iz 1968: ovaj film bio je neizbežni ilustrativni deo predavanja iz istorijske antropologije, balkanologije, antropologije roda, i još su morali da slušaju zašto ovaj film stavljam među najbolje, a možda je i najbolji jugoslovenski film. Uz još jedan film, dve godine stariji i čehoslovački, Bele rade Vere Hitilove, objašnjavala sam revoluciju 68. godine i ključne globalne promene u antropologiji i kulturi koje je izazvala. Volim sve filmove Makavejeva, ali ovaj mi je najdraži. Legendarna izjava zločestog čike koji ugrožava nevinost iz naslova je iz glavne scene filma u filmu Dragana Aleksića, koji u pravome trenutku preleće, putem štapa i kanapa, beogradsku ulicu u visini trećeg sprata (veoma smešan trik-snimak) da bi spasao nevinost od nečeg goreg od smrti, te uletevši kroz prozor nudi glavu zločestom čiki, koji o istu prelomi nekoliko zgodno u salonu prisutnih dasaka, uz uzvike junaka: „Udri!“ Valjanje od smeha garantovano. Imajući za temu splet urbanih legendi o filmu, film Makavejeva postao je urbana legenda za sebe.

U izvesnom smislu, to je nepravda prema filmu: suviše sreće i smeha, dobro raspoređenih u ovih pola veka, moglo je sakriti neke od važnih odlika filmske poetike Dušana Makavejeva, i uz to strašne poruke koje je poslao u budućnost.

Da li je Dušan Makavejev verovao u revoluciju je nevažno: izvesno je da joj se radovao, i istovremeno pravio filmove koji su sve prošle i buduće revolucije stavljali pod pitanje. WR ili misterije orga(ni)zma su film koji uzbudljivim podjednako čine destruktivna, cinična težnja da se socijalistička revolucija opameti – možda novom revolucijom, i dirljiva, sasvim ljudska solidarna težnja da se istoriji psihoanalize i savremenoj kulturi vrati zaboravljeni Vilhelm Rajh. Istraživački posao koji nisu obavili američki istraživači obavio je za njih u Americi Dušan Makavejev, i pritom je još sebe i svoju publiku beskonačno zabavljao. Sa tako visokim zahtevima morao je operisati sa fantastikom sličnom Bulgakovu, sa kalamburima sličnim Rableovim, i morao je obračunati sa Ejzenštajnovom montažom atrakcija. Dekonstrukcija montaže atrakcija je nešto na čemu je radio od početka, od dokumentarca Parada, da bi je usavršio u filmu nastalom pre WR ili misterije orga(ni)zma: reč je upravo o Nevinosti bez zaštite. Erudita, avangardista i revolucionar se nagnuo nad svojim blatnjavim i bednim Balkanom.

Dušana Makavejeva su često i uglavnom iz lenjosti duha upisivali u crni talas. Tamo nije spadao već po tome što je bio veseo i slobodan duh, načitan, duhovit i dečije zloban. Njemu nikako nije odgovaralo da odgovore za žalosnu sudbinu muškarca na društvenoj ivici traži u pokvarenim ženama i tupoj policiji kao simboličkim slikama represivne ideologije, dok za junaka jedino brinu uvek plačna majka i paralizovana sestra. Samo generaciju docnije, ova kritika društva završila se u jadikovanju kako je komunizam uništio tradicionalnu srpsku porodicu… Makavejev je video dalje, više i dublje. Video je pre svega patrijarhat kao osnovni društveni sistem, koji se tiho plazi i lepi za bilo koji društveni program, recimo za komunizam: svuda je prihvaćen. Zato u Nevinosti bez zaštite glavni junak mora biti ekstremno muško, čija ekscentričnost neizbežno postaje ranjiva, posebno kada neustrašivi akrobata zapeva. Dalja dekonstrukcija muškosti je ubitačna: nesalomivi muškarac u okupiranom Beogradu snima prvi zvučni srpski film, uredno šutnut pod tepih u zvaničnoj istoriji filma, jer nema apsolutno nikakve veze sa propisanim istorijskim modelima, ni borbenim ni izdajničkim. Praviti na ruševinama „naš“ film, po poslednjim otrcanim tadašnjim filmskim klišeima, u kojima domaćinsko izgleda savršeno groteskno, mogao je neko ko je zapravo istraživao okupacijsku istoriju, istorijsku antropologiju svakodnevice, običan svet, stvarnost koja je potpuno zapostavljena. Koliko je istraživačkog posla Makavejev morao uložiti da nađe sav materijal, koji je pritom bio pažljivo skrivan, može se samo zamišljati, ali ima još svedoka. U tome poslu nalazimo isti motiv stvaraoca i istraživača kao i u drugim filmovima: otkrivanje nepoznate istorije. Osnova te istorije je kič, jedina mogućnost samopredstavljanja potlačenih, neprivilegovanih, neškolovanih, socijalno nižih, daleko od elita, daleko od ideologija i logično, daleko od jasnog opredeljivanja. Taj niži svet, uglavnom ispod građanstva i srednje klase, ima svoj svet fantazmi, uglavnom iz bioskopa, i svoj svet atrakcija, užitaka, narodske zabave i odmaknutosti od svega velikog. Kada po tome svetu počnu padati bombe i otvore se kuće i ulice da izbace mrtve, prva reakcija može biti bekstvo – na trg gde svira nemačka vojna muzika, na Kalemegdan gde akrobata nad publikom leti, biciklira u mestu na tornju od besmislenih predmeta, leti zubima zakačen za avion i hoda po konopcu između dve zgrade – i u bioskop. Sve to onda treba smestiti u film, jedini dostupan u kiši i snegu. I još junaci i junakinje govore našim jezikom, ne mora se ništa čitati. Još bolje mesto svega toga je u sećanju, docnije.

Šta je, dakle, prvi srpski zvučni film, istorijski spomenik, kapsula značenja za budućnost? Klupko banalnosti, kiča, provincijalizma, besmisla, naivne samouverenosti, uistinu savršena groteska. I istovremeno, to je izvrsna analiza jednog perioda koji nikada nije bio ozbiljno istraživan: zato nije bio ni zloupotrebljen. Takvo suočavanje sa jednim segmentom istorije rata je pedagoško, donosi rasvetljenje koje vraća u razumsko viđenje prošlosti, budi odgovornost i uništava bajkosočinenije nacionalizma. Film bi morao uticati na gledaoce još mnogo snažnije 1988, nego onda kada je nastao, kada je „srpsko“ postalo žrtva neuporedivo gnusnijeg, podlijeg, istovremeno glupljeg i nimalo dirljivog kiča, sve do masovnog uništenja razuma, upravo u tim godinama. I tako su nas zločeste čike imali, a da niko nije skakao sa trećeg sprata da nas spase. Film Dušana Makavejeva je u tome smislu bio proročki.

Montaža uvrnutih banalnosti, visoke i niske burleske je u filmu višeslojna: dokumentarni snimci okupacije i kič filmska fikcija, amaterski naslućen govor filma i uspomene staraca o tome, ne bez samopodsmešljivosti, odsustvo želje da se upiše u bilo šta institucionalno. Mitski prostori Beograda, gozba na grobu, krovovi, i konačno, fantazmagorični beogradski prizor, bezobzirno uništen: prazni betonski ekran starog bioskopa-terase na vrhu zgrade na početku Balkanske ulice. Za mene je to bio beogradski pogled u istoriju.

Dušan Makavejev je, kada gledamo ponovo i ponovo ovaj film, ne samo filmski genije, već i ozbiljan istoričar. Jedini naslednik njegove „škole“, pre svega zbog erudicije, duhovitosti, destruktivne montaže i veselog odnosa prema revoluciji bio je Lazar Stojanović sa Plastičnim Isusom: hibernacija ovog filma eksplodirala je svojim zaprepašćujuće aktualnim otkrićima 1989, u pravome trenutku.

Među temama za seminarske radove za svoje studente imala sam i „Šlafrok u jugoslovenskom filmu“ – onaj koji me je inspirisao pripadao je zloj maćehi u filmu Dušana Makavejeva. Ne manje provokativan od pozadine Eve Ras sa crnom mačkom i loknica i donjeg veša Milene Dravić, ovaj notorni balkansko-apeninski znak roda neka samo ukaže na jedan od najvažnijih aspekata velikog projekta Dušana Makavejeva. Ili, otvoreno rečeno, koliko je još posla oko njegovog dela.

Peščanik.net, 06.02.2019.