Poremećaj države i (a)socijalni rad

U međunarodnim okvirima socijalne zaštite i brige o osobama koje su se našle u stanju socijalne potrebe, mjesec mart se obilježava kao mjesec socijalnog rada. Šta je socijalni rad? Šta rade socijalni radnici? Šta bi trebali da rade socijalni radnici?

Bojan Arula / 13. Mart 2018

Na našim prostorima, profesija socijalnog radnika je potpuno pogrešno shvaćena. U najmanju ruku, najsiromašniji korisnici nas doživljavaju kao nekoga ko im daje 50 KM da prežive tekući mjesec, oni sa drugačijim problemima nas doživljavaju kao nekoga kome je zadatak da im oduzme dijete, a kreatori politika i nadležni ministri kao lijevo smetalo i opterećenje za budžete lokalnih zajednica. Ovi stereotipi su se duboko uvukli i među veliku većinu stručnih radnika, pa su i sami sebe počeli doživljavati na ovaj način, ali i prihvatati obrasce ponašanja u skladu sa tim. Svakodnevno sam svjedok bahatog i nezaintereovanog ponašanja pojedinih kolega prema ljudima koji dolaze po pomoć u centre za socijalni rad, zloupotrebe položaja, korupcije... Nisam iznenađen, naprotiv.

Obzirom na ponašanje države i odgovornih pojedinaca iz vladajućih struktura prema socijalnoj zaštiti, ali i onima koji je provode na terenu, drugo i drugačije nije ni za očekivati. Zboravljeni, zanemareni, marginalizovani i frustrirani profesionalci, ostavljeni da se sami brinu o sebi, više ne mogu biti profesionalci, nego se polako ali sigurno pomjeraju u grupu onih kojima je i samima neophodna pomoć. Oni koji bi trebali da budu servis stručnim radnicima koji rade na terenu ili su nekompetentni ili se radi o institucijama koje – ne postoje.

Ignoratnski odnos prema ovoj  oblasti u kombinaciji sa odsustvom volje i ideje da se preduzmu odlučni koraci koji bi osnažili sistem socijalne zaštite, u praksi rezultuje da građani pogođeni socijalnim slučajem ne mogu računati na značajnu podršku i pomoć ovog sistema. Svi ministri socijalne zaštite su bili doktori medicine koji su istu doživljavali kao teret, pa nisu pokazali nikakav interes za socijalnu zaštitu ili one koji rade u njoj. Kao prvi primjer (ne)brige uzećemo Granski kolektivni ugovor. Granski kolektivni ugovor za zaposlene u zdravstvu postoji...pa skoro od uvijek, dok isti takav ugovor nikada nije postojao za socijalnu zaštitu, što ove radnike ostavlja bez bazične sindikalne zaštite. Nekada, davne 2007. godine, sa Kolektivnog ugovora zdravstva i socijalne zaštite, ova potonja je izbrisana i od tada nikada i ni na koji način nisu regulisana prava zaposlenih u socijalnoj zaštiti. Radnici zaštitu svojih prava ostvaruju zahvaljujući isključivo dobroj volji Milenka Granulića koji se za prava profesionalaca uz socijalne zaštite bori koliko i kako može.

Centri za socijalni rad koji, kao organ starateljstva, predstavljaju najznačajnije ustanove socijalne zaštite, svakodnevno se suočavaju sa velikim brojem različitih problema i potreba lokalnog stanovništva. Pod pritiskom bijede i neimaštine u koju godinama tonemo, ove ustanove sve manje mogu na adekvatan način da odgovore na potrebe svojih sugrađana. Javna tajna je da veliki broj direktora ovih ustanova usmeno naređuje socijalnim radnicima da smanjuju iznose jednokratnih novčanih pomoći najsiromašnijim stanovnicima, a u pojedinim ustanovama stručni radnici ne smiju ni zaprimiti zahtjev za jednokratne pomoći, iz straha da će biti kažnjeni. Na ovaj način stručni radnici su natjerani da krše zakon, ali i etičke kodekse struke. Ipak, oni hrabriji i snalažljiviji upućuju korisnike da zahtjeve dostavljaju poštom i na taj način izbjegavaju sopstvenu „odgovornost“ za primanje „nedopuštenog zahtjeva“ za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, te pomažu ljudima da koliko-toliko dođu do svojih zakonom zagarantovanih prava.

Svakodnevnica centara za socijalni rad je sumorna. Kadrovski su zapušteni, zapošljavaju se lica bez adekvatne stručne spreme ili lica koja ne mogu biti stručni radnici, služe kao instrumenti za uhljebljavanje podobnih stranačkih vojnika koje nije briga za osobe koje se suočavaju sa životnim problemima. Obzirom da se direktori biraju isključivo po političkoj pripadnosti, a ne profesionalnim i stručnim kvalitetima, nemoguće je očekivati da takvi naprave bilo kakve promjene, uvode nove standarde rada, nove usluge i nove metode, da prate savremene trendove... Dodatni problem je taj što je, usljed nedostatka standarda rada centara za socijalni rad, nemoguće obezbijediti jednak kvalitet usluge svakom stanovniku u svakom dijelu zemlje.  
Polivalentni socijalni rad, koji je izrazito neefikasan, još uvijek je aktuelan u velikoj većini centara, što je uzrokovano nedostatkom kadrova...ili bolje rečeno stručnih kadrova, jer nestručnih ne manjaka. Osoblje nije licencirano, ne dobija nova znanja po konceptu cjeloživotnog učenja i usavršavanja, niti postoji ustanova, kao npr. komora socijalne zaštite koja bi razvijala profesionalne standarde i licencirala profesionalce zaposlene u ovim organizacijama. Doduše, postoji „neka komisija“ za polaganje stručnih ispita u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, ali njen prevashodni cilj je punjenje budžeta od taksi za polaganje „stručnog ispita“, a ne afirmisanje i nadogradnja znanja kod profesionalaca zaposlenih u oblasti socijalne zaštite. To nas je dovelo i do drugog primjera zanemarivanja u socijalnoj zaštiti. Komora socijalne zaštite, kao ni licenciranje profesionalaca, ne samo da ne postoji u praksi, nego aktuelnim zakonom nije ni predviđena, što znači da nije propisana obaveza stručnog radnika na usavršavanje u skladu sa zakonom, koje obuhvata kontinuirano praćenje razvoja teorije i prakse socijalne zaštite, te sticanje znanja i vještina kojima se unapređuje proces zaštite i podrške korisnicima.

Osim toga, nadležno Ministarstvo ni u slučaju centara za socijalni rad, do danas nije ispoštovalo obavezu koja se tiče osnivanja ovih ustanova socijalne zaštite. Naime Član 146, stav 2 aktuelnog Zakona o socijalnoj zaštiti kaže: Jedinice lokalne samouprave u kojima nije osnovan Centar osnovaće Centar ili odjeljenje zajedničkog Centra najkasnije do 31. decembra 2017. godine. Nije poznato da li je ijedna lokalna zajednica koja do sada nije imala centar za socijalni rad, ispunila svoju obavezu propisanu Zakonom. Naprotiv, polovinom januara 2018. godine, načelnik opštine Stanari, lokalne zajednice koja se uz veliku pompu referendumom odvojila od Doboja i pokušala prikazati kao uspješan projekat, izjavio je da mu ne pada na pamet da osniva centar za socijalni rad, te da u opštini već postoji osoba zaposlena na poslovima socijalnog radnika. Da li je tužnije to što načelnik nije pročitao Zakon o socijalnoj zaštiti, što niko iz njegovog kabineta to nije uradio ili što ne razumiju svrhu postojanja centra i njegove uloge koje se ne završavaju podjelom novčanih sredstava.

Treći primjer neadekvatne brige o profesionalcima na terenu je nepostojanje organizovane supervizije, neophodne za prevenciju profesionalnog izgaranja stručnih radnika. Nije mi poznato da je ovakav vid podrške igdje propisan, niti da je menadžment ijedne ustanove socijalne zaštite spreman da uvede ovaj vid podrške svom osoblju jer on košta. Naime, prema pojedinim istraživanjima, socijalni rad se kao profesija nalazi na prvom mjestu nezdravih, odnosno najstresnijih poslova. Ova istraživanja se odnose na razvijene zemlje gdje socijalni radnici rješavaju daleko manje kompleksne probleme svojih korisnika. U uslovima ekstremnog siromaštva, nezaposlenosti, stalne ekonomske i političke krize, sunovrata moralnih i porodičnih vrijednosti, porasta različitih vidova patologija, nasilja i mentalnih oboljenja, socijalni radnici u našoj zemlji nalaze se pod ogromnim pritiskom i stresom koji nije moguće izmjeriti. U takvim uslovima, ovi profesionalci propadaju fizički i psihički, a bez supervizijske pomoći i podrške, rizikujemo da u centrima za socijalni rad neće ostati niko funkcionalan ko bi mogao pružiti podršku stanovništvu koje se nalazi u stanju socijalne potrebe.  

Dakle, nekoliko je ključnih, međusobno povezanih faktora koji ukazuju na nebrigu odgovornih prema sistemu socijalne zaštite, odnosno prema svojim građanima. Prvi je nebriga o samom sistemu socijalne zaštite i loša zakonska rješenja, drugi politička (zlo)upotreba institucija i postavljanje direktora po partijskoj liniji, treća je zanemarivanje institucija, četvrti zanemarivanje potreba građana u stanju socijalne potrebe, peti zanemarivanje struke i šesti zanemarivanje stručnih radnika i profesionalaca zaposlenih u sistemu socijalne zaštite.

Dok god država ne nađe adekvatan odgovor na probleme u sistemu socijalne zaštite i nastavi se ponašati autistično, zanemarujući ova pitanja od ključnog značaja za svoje stanovništvo, sve više ćemo imati profesionalce koji praktikuju asocijalni umjesto socijalnog rada... I nemoj poslije da bude „nismo znali“.

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.