Prof. Miodrag Živanović: SOFTVER, SOFTVER ÜBER ALLES

Univerzitet se razara takoreći iznutra, a čak je otvoren i razaranju spolja: riječ je o političkim, ponajprije partijskim kontrolama, čime se direktno rastače autonomija akademske zajednice.

Miodrag Živanović / 08. Mart 2018

Nakon svojevremenog razmatranja validnosti Darvinove teorije evolucije, vlasti Univerziteta u Banjoj Luci pozabavile su se  normativnim regulisanjem nastavno-naučnog procesa. Posljednjih nekoliko mjeseci doneseno je više desetina različitih pravilnika, na primjer, o elektronskim dnevnicima, o izvođenju nastave, o svekolikim evidencijama, obrascima, pa i o izradi diplomskih radova, te master i doktorskih teza.

Vjerovatno je da su namjere tvoraca jednog takvog birokratskog galimatijasa bile dobre, ali masa računarskih programa – softvera, propisa, papira, već proizvodi enormnu birokratizaciju i brutalno poništava ljude – kako studente i profesore, tako i sve one koji rade na Univerzitetu. Uzgred, sa pomenutim problemima susreću su, još poodavno, i univerziteti na Zapadu, no o tome neki drugi put. Jer, Rektorat i Senat banjalučkog Univerziteta su izgleda prevazišli sve do sada viđeno. Ovom prilikom tek jedan, gotovo skandalozan, primjer.     

Riječ je o utvrđivanju procedure za izradu i odbranu diplomskih radova, kao i master i doktorskih teza. Naime, uloga softvera je postavljena tako da on (dakle, mašina) ima obaveznu i odlučujuću isljedničko-istražiteljsku funkciju, kojom utvrđuje da li je konkretni rad validan, odnosno, da li je plagijat. A sa druge strane, svi autori su obavezni sa svojim radovima proći softversku proceduru i to prije završne faze odbrane. Forma i spoljašnji izgled radova su unificirani, čime su poništene personalne, ljudske posebnosti samih autora.

Prethodno ukazuje na mnogo toga, a ponajprije na unaprijed pretpostavljenu krivicu, kako autora radova, tako i profesora, dakle, mentora i članova komisija. Kao da su i studenti i nastavno osoblje ništa drugo do „udruženi zločinački poduvat“, protiv kojeg se softver pokazuje kao KGB, CIA ili neka druga istražiteljska organizacija.

U takvom sticaju stvari, mentori i komisije nisu ni potrebni, oni su višak koji nema nikakvu drugu ulogu, osim da služi jednoj mašini. Ne bi me začudilo da rukovodstvo Univerziteta uskoro sačini i amandmane  kojima će utvrditi da kandidati svoje radove brane, na primjer, pred softverom. A možda bi se u tim amandmanima mogao naći i onaj kojim se propisuje da se oni profesori koji su u svom višegodišnjem ili višedecenijskom opusu, recimo,  kritikovali bilo kakve oblike dominacije mašina nad čovjekom – moraju odmah tog svog opusa odreći. I da ne zaboravim; o tome bi, naravno, odlučivao softver. A pošto je kreativnost birokratije nepresušna, možda nam se dogode i još neki drugi amandmani koji će efikasnije i konačno pokopati ne samo ideju univerziteta, već i njegov sigurno bogati dosadašnji praxis.

No, da ne budem krivo shvaćen: ja podržavam primjenu softvera, ona doista može pomoći u našem svakodnevnom radu. Ali ta primjena ne može biti generalna i ne može biti isključivi uslov procedura. Mentori i komisije moraju primarno odlučivati, na primjer, o plagijatima, a softver je korisno angažovati samo u slučajevima kada postoje indicije da sa konkretnim radovima nešto nije u redu. Onda bi mentor trebao pozvati softver u pomoć. Jer, to i jeste osnovna namjena ovakvog programa, dakle, da bude jedno pomoćno sredstvo, a ne da ima ovakvu ili onakvu izvršnu funkciju ili funkciju odlučivanja.

Ako je to tako, sasvim je očigledno da se taj fenomen zvani Univerzitet, razara takoreći iznutra, a čak je otvoren i razaranju spolja: riječ je o političkim, ponajprije partijskim  kontrolama, čime se direktno rastače autonomija akademske zajednice. Istorijat toga je daleko duži od ovoga slučaja, da ga tako nazovem Softver, softver über alles. Otuda pomenutom istorijatu prilažem samo  jedan skorašnji primjer - kad smo od Ministarstva za prosvjetu i kulturu Vlade RS, dobili obavijest da bez saglasnosti nadležnih ne možemo učestvovati na bilo kakvim naučnim skupovima u BH, regionu i šire, da ne bismo eventualno na takvim skupovima prenijeli nadležnosti Republike Srpske na neke druge institucije !?

Aferim.

Dakako, uz napomenu da o svemu ovdje navedenom, fakulteti ćute, čak i Filozofski, koji bi ponajprije trebao biti nukleus progresivnog, kritičkog mišljenja.

P. S. Možda nije važno, ali smatram svojom obavezom da na kraju kažem da sam prije dva mjeseca dao ostavku na sva mentorstva na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, gdje radim skoro četvrt stoljeća. Najvjerovatnije ovaj moj, u svakom slučaju moralni čin, neće mnogo toga promijeniti, ali valjda može biti bar jedno skromno upozorenje da se moramo što prije maknuti sa puta koji nam nameće birokratija i politika. Jer, treba nam neki sasvim drugačiji put. Onaj ljudski.

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.