Protiv Šimića, ali za Glavaša

Sin doktora Sreće, Ognjen, darovit i moćan kardiokirurg, napravio je životnu grešku već kada je, na poziv lokalne zajednice, iz Njemačke stigao u Rijeku. Sudeći po sudskoj presudi, zaigrao se, povjerovao da je veći od života, pa je uzimao plave koverte. Njegov je otac liječnik iz vremena idealizma, vjere i nade, ali ovo je vrijeme drukčije. Danas, u svakoj državnoj klinici postoje doktori koji uzimaju mito i doktori koji ne uzimaju mito. Imena jednih i drugih pacijenti dobro znaju, ali se o tome ne govori jer je ljudima zdravlje, u načelu, preče od novca.

Ognjenu Šimiću policija je namjestila stupicu. Kolege se s njime nisu solidarizirale. Puno prije presude na njega su se okomili lokalni mediji, a zatim svi u Hrvatskoj. Osuđen je na drakonsku kaznu, koju je ublažio Vrhovni sud. Nikada se to nije dogodilo: kolege se solidariziraju i kad liječnik iz nehata ubije pacijenta, policija ne postavlja zasjede liječnicima (pogotovo ne, ako se radi o jedinom najboljem kardiokirurgu u gradu i jednom od najboljih u državi), niti su mediji i u jednom sličnom slučaju bili tako preparirani informacijama kao u procesu protiv doktora Ognjena Šimića. Teško je povjerovati da bi razlog tome mogla biti činjenica da više nitko, nijedan slavni hrvatski kirurg, internist ili, recimo, onkolog, nije uzimao plave koverte.

Ognjen Šimić u Rijeci je bio došljak, bio je stranac i Bosanac. Istina, bio je i kardiokirurg kakvoga taj grad više nema, niti će ga vjerojatno imati, ali od njega se očekivalo da bude umjereniji i ponizniji od domaćih ljudi. Nije se držao tog pravila, pa je nad njim proveden socijalni, medijski i pravosudni presedan. Sudilo mu se za sve druge kojima se nikada neće suditi, jer su naši, domaći.

Kada je potpisan ugovor između dvojice pravosudnih ministara, bosanskohercegovačkog Čolaka i hrvatskog Šimonovića, o robijanju pravomoćno osuđenih dvojnih državljana, svima je prvi na um pao Ognjen Šimić. Baš kao da se samo zbog njega ugovor i potpisivao. Za razliku od Šimića, Branimir Glavaš u Hrvatskoj nije došljak, niti je kardiokirurg. On je, kaže Mislav Togonal u Otvorenom, gospodin. Pa se “gospodinu” Glavašu telefonira u Hercegovinu da izvoli dati izjavu o sporazumu. On sporazum pohvali i doda da se na njega sporazum ne odnosi. Vjerojatno je u pravu.

Ognjen Šimić je, nepravomoćno, za uzimanje mita osuđen na devet godina zatvora. Branimir Glavaš je, nepravomoćno, za ratni zločin - koji podrazumijeva likvidacije građana nepoćudne nacionalnosti - osuđen na deset godina.

Iz perspektive hrvatski shvaćene pravde, razlika između njih dvojice je u godini dana. Vrhovni će sud tu razliku povećati na pet. Dakle, ako se na stvari gleda kroz konačne posljedice dva društveno neprihvatljiva čina, iz-među nepošteno stečenih stotinjak tisuća kuna (koliko se Šimiću dokazalo) i etnički poprilično čistog Osijeka, sudac bi se trebao premišljati. Uostalom, Srbi su otišli sami, a ne uplašeni time što su prethodno neki zaplovili Dravom ili se pričestili kiselinom iz akumulatora. Zar nije tako?

A možda Branimir Glavaš danas više i nije kriv? Dok je predsjednik Vlade bio Ivo Sanader, politička je atmosfera bila takva da je njegova krivnja bila izvan svake sumnje, kao što se i zločin nad osječkim Srbima doista smatrao zločinom. Danas je atmosfera bitno drukčija. Svaki sudski proces za ratne zločine uvijek je politički, civilizacijski, svjetonazorski zadan i određen čin. Je li dobro što u Osijeku više skoro da i ne žive Srbi? Ako nije dobro, tada je Glavaš kriv, bit će pravomoćno osuđen i odslužit će barem dio od deset dosuđenih godina. Ako je dobro što Srba više nema, Glavaš će, možda, i biti pravomoćno osuđen (a možda i neće), ali u zatvor neće ići. Pogotovo ne u onaj pravi, u koji će doktor Ognjen Šimić.

A kada jednom sve to prođe, jer živima mora proći, svatko će se vratiti svome poslu. Ali dok će Glavaš sigurno doći u svoj čisti Osijek, kao general, s nesumnjivim ugledom među moćnim i utjecajnim istomišljenicima, nije vjerojatno da bi se Ognjen Šimić, ostane li pri čistoj pameti, vraćao u Rijeku. Iako ih u zapadnohercegovačkoj postojbini njihovih očeva dijeli jedva koji kilometar, iako se njihova krivnja pred Županijskim sudom razlikovala u samo dvanaest mjeseci, Ognjen Šimić i Branimir Glavaš antropološki su različiti slučajevi. Prvi je jednom posrnuo, drugi se nikad nije uzdigao.

Tekst preuzet sa www.jutarnji.hr