Protivotrov: Kolumnist The Guardiana ukazuje na poguban uticaj knjiga za samopomoć

Oliver Burkeman, kolumnist The Guardiana, ukazuje na poguban utjecaj knjiga za samopomoć

Kim Cuculić Novi List / 13. Decembar 2017

 Sama stvaram spokojni um. Vjerujem svojoj unutarnjoj mudrosti. Svaki most koji prijeđem donosi mi višu razinu zadovoljstva. Sloboda i promjena su u zraku. Odbacujem sve stare zamisli. Ja sam dovoljno dobra. Život je lagan i radostan. Svaki se dan lijepo odijevam jer mi to popravlja raspoloženje. Moje misli o napretku grade moj svijet ispunjen napretkom.


Osjećam se sigurno prepuštena tijeku života koji je u stalnoj mijeni - ovakve i slične rečenice nalaze se u knjižici »Snaga misli - 365 afirmacija za svaki dan« Louise L. Hay – predavačice i učiteljice metafizike i autorice brojnih svjetskih bestselera, poput »I vi možete imati izvanredan život«, »Iscijelite duh i tijelo« ili »Moć žene«.

O moći pozitivnog mišljenja piše i Norman Vincent Peale, koji je osmislio kalendar s pozitivnim mislima za svaki dan. Spomenimo neke: »Svakog dana odbacujte misli o nestašici i ispunite um dinamičnim mislima o obilju. Budite puni nade. Ako vam to prijeđe u naviku, možete postići da vam duh bude trajno sretan«.

Kao odgovor na knjige za samopomoć nalik ovima, Oliver Burkeman – kolumnist uglednog britanskog lista The Guardian za koji piše popularnu tjednu kolumnu »Ova će vam kolumna promijeniti život«- napisao je knjigu »Protuotrov - Sreća za ljude koji ne mogu pozitivno razmišljati«. U ovom osvrtu na knjige o samopomoći Burkeman ukazuje da je industrija navedenih knjiga, iako vrijedna milijarde, rijetko kome uistinu uspjela pomoći. Naime, malo je prednosti modernog života dovelo do općeg blagostanja, imetak ne vodi nužno do sreće, dok ljubav, obitelj i posao češće od radosti donose stres. Oliver Burkeman tako smatra da stavovi »možeš sve što hoćeš« i »kroz život trebaš koračati s velikim smiješkom na licu« na našu suvremenu kulturu zapravo imaju poguban utjecaj; agresivno pozitivan stav nekima možda i pomaže da pobijede ovisnost, tremu, izgrade poslovno carstvo, osvoje izbore ili pobijede u ratu. No, prema mišljenju Burkemana ova nas nemirna i neumorna potraga za srećom i uspjehom može učiniti duboko – nesretnima.

 

Bujanje »industrije sreće«

Knjiga »Protuotrov«, objavljena u izdanju zagrebačkog Algoritma, serija je putovanja osoba koje dijele iznenađujući način na koji razmišljaju o životu. Zajedničko im je uvjerenje o ljudskoj psihologiji: upravo je naš trajni napor u eliminiranju negativnog glavni krivac za to što se osjećamo tako nesigurnima, nesretnima i tjeskobnima. U svojoj knjizi Burkeman ukazuje na alternativni, negativni put do sreće i uspjeha koji uključuje prigrliti upravo one stvari koje smo cijeli život nastojali izbjegavati. To je subverzivna poruka koja svoje korijenje vuče još od rimskih stoika, pa sve do budista.

U prvom poglavlju pod naslovom »O prevelikim nastojanjima da se postane sretan«, autor opisuje svoje sudjelovanje na skupu »Motiviraj se!« - najpopularnijem poduzetničkom motivacijskom seminaru u Americi. Ovaj skup Burkeman je doživio kao »evanđelje optimizma«, kojim dr. Robert H. Schuller - veteran među guruima samopomoći - poručuje brojnim okupljenim sudionicima: »Sami ste gospodari svoje sudbine! Razmišljajte o velikim stvarima, maštajte o još većim! Oživite izgubljenu nadu!«

U knjizi »Smiješi se ili umri: Kako je pozitivno razmišljanje obmanulo Ameriku i svijet« društvena kritičarka Barbara Ehrenreich piše o tome kako je pozitivno razmišljanje samo po sebi postalo business, dok je u istoj mjeri business postao glavni klijent te industrije i punim žarom gutao dobre vijesti kako je uz napor uma sve moguće. U sljedećem poglavlju naslovljenom »Što bi učinio Seneka?« Burkeman piše o umijeću stoika da se suoče sa scenarijem najgoreg mogućeg ishoda, pritom citirajući Arnolda Bennetta: »Pesimizam, kad se naviknete na njega, jednako je prihvatljiv kao i optimizam«. Podsjećajući da se u temelju brojnih popularnih pristupa sreći krije jednostavna filozofija usredotočenosti na to da sve ide kako valja, Burkeman se pita kakvog smisla ima nadati se i uvjeriti sebe kako će sve na kraju ispasti kako valja, kad je toliko dokaza koji govore kako to možda i neće biti slučaj?

Paradoks je u tome da sreća do koje se dolazi pozitivnim mišljenjem može biti neuhvatljiva i krhka, dok negativna vizualizacija izaziva daleko pouzdaniji osjećaj spokoja. U nastavku knjige Oliver Burkeman donosi budistički vodič za nerazmišljanje u pozitivnim kategorijama. Primjer je Buddha, koji postaje prosvijetljen suočavajući se s negativnim, a ne trudeći se to izbjeći. Sukladno legendi, povijesni je Buddha rođen kao Siddharta Gautama, kraljevski sin, u palači u podnožju Himalaje. Tek kad je navršio 29 godina uspio se probiti u vanjski svijet. Tamo je ugledao nešto što je u temelje budističkog nauka uraslo kao »Četiri prizora«: starac, bolesnik, truplo i lutajući redovnik-asket. Prva tri simboliziraju neizbježnost prolaznosti i netrajnost, kao i tri sudbine namijenjene svima. Siddharta je bio toliko potresen da je napustio kuću i život u obilju, odrekao se obitelji i postao redovnik-lutalica. Tako je put budizma do mira i spokoja započeo suočavanjem s negativnim.

U poglavlju pod naslovom »Pomama za ciljem« Burkeman navodi kako se u brojnim knjigama posvećenim samopomoći ambiciozni i jasno određeni ciljevi zagovaraju kao univerzalni ključ koji vodi do uspješnog života puna brojnih zadovoljstava u stilu: »Dogodine u ovo vrijeme bit ću u braku sa ženom iz svojih snova/sjediti na balkonu kuće uz plažu/zarađivati mjesečno 10.000 funta«. Suprotno tome, jedno istraživanje pokazalo je da je upravo težnja za ostvarenjem određenih ciljeva ljude dovela u još veći stres. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da život bez postavljanja ciljeva od nas stvara sretnija ljudska bića.

 

Prigrliti vlastite greške

Poglavlje »Tko to tamo kuca?« posvećeno je Eckhartu Tolleu, još jednom guruu samopomoći i autoru bestselera »Moć sadašnjeg trenutka«. Knjige kojima su zatrpane police određene za um/tijelo/duh tematiku, a gdje se i Tolleove mogu pronaći, često su oličenje onog najgoreg u »kultu optimizma«. Oliver Burkeman uvodi i pojam »kult optimizma«, za koji je karakteristično da isključivo živi na nadanju u sretnu ili uspješnu budućnost i time ponovno daje još čvršću osnovu poruci kako sreća spada u neko drugo, a ne sadašnje vrijeme. U sljedećem poglavlju svoje knjige autor ukazuje na skrivene koristi nesigurnosti, pritom navodeći kako danas živimo u iznimno nesigurnim vremenima, a da će se stanje samo pogoršavati. Vezano uz to, Burkeman dolazi do same srži »negativističkog« pristupa sreći: ako je posrijedi sigurnost kao cilj, tu se u samom korijenu krije nešto problematično. Sreća, naime, može ovisiti o spremnosti da se suočimo, odnosno toleriramo nesigurnost i ranjivost. Nesigurnost je bitna značajka stvarnosti, a sve nemire u čovjeku uzrokuju pokušaji da se dokopamo čvrstog tla kojeg, zapravo, nema. Prema budističkom stajalištu, stvari nisu stalne i nisu trajne.

U poglavlju pod naslovom »Muzej neuspjeha« Burkeman pokušava odgovoriti na pitanje zašto prigrliti vlastite greške. Kao primjer poslužila mu je J. K. Rowling, u planetarnim razmjerima uspješna autorica romana iz serijala »Harry Potter«, koja je 2008. pred diplomcima Sveučilišta Harvard održala znameniti govor na temu neuspjeha. Za nju je neuspjeh značio odbacivanje i oslobađanje od nebitnog. U svojem govoru ona je istaknula: »Oslobodila sam se jer se ostvarilo moje najveće strahovanje, a ostala sam živa. Neuspjeh mi je pružio neku nutarnju sigurnost koju mi nikad nije uspjelo steći polažući ispite... Takva je spoznaja istinska blagodat, jer je postignuto u boli i jer je vrednije od bilo kakve kvalifikacije što sam je ikad stekla«.

 

Zbog »pozitivnog mišljenja« osjećali se gore

Analizirajući trend knjiga za samopomoć, Oliver Burkeman ističe kao zanimljivost da »najsretnije« zemlje nikad nisu one u kojima se najviše prodaju knjige o samopomoći, niti one u kojima građani uistinu najčešće traže savjet psihoterapeuta. Bujanje te »industrije sreće« očito nije dostatno da bi se produbio osjećaj sreće na razini nekog društva, a to čak može i pogoršati opće stanje. Jedno istraživanje tako je pokazalo da su se ljudi zbog »pozitivnog mišljenja« osjećali još gore. A govornici na motivacijskim skupovima i pisci knjiga o samopomoći sebi tako pribavljaju sigurne prihode, jer kad bi ono što nude dovodilo do trajne promjene - ne bi im se toliki ljudi uvijek vraćali. Sreća je također subjektivan osjećaj, što potvrđuju i međunarodna istraživanja fenomena sreće. Tako se pokazalo da su neke od najsiromašnijih zemalja na svijetu ujedno i među najsretnijima (Nigerija, u kojoj 92 posto stanovništva živi na manje od dva dolara dnevno, izbila je na prvo mjesto). 

Memento mori 

Posljednje poglavlje knjige znakovito je naslovljeno »Memento mori«, s podnaslovom »Smrt kao način života«. Burkeman podsjeća da je smrt posvuda, neizbježna je i zastrašujuća. Pa ipak, ako se tog trena ne sudaramo sa smrću, mnogi od nas uspijevaju mjesecima, pa čak i godinama, i ne pomišljati na vlastitu smrtnost. Kako bi shvatio ulogu svijesti o smrtnosti u svakodnevnom životu, Oliver Burkman otputovao je u Meksiko, koji ima jedinstven odnos prema smrti. Najpoznatiji primjer toga je godišnja svetkovina poznata kao Dan mrtvih kad Meksikanci nazdravljaju preminulima - i samoj smrti kao takvoj - obilnim količinama tekile i kruha ispečenog u obliku čovjekovih ostataka. Ljudi u svojim domovima grade male oltare, okupljaju se na gradskim trgovima i održavaju cjelonoćna bdijenja na grobovima preminulih rođaka. Prema Octaviju Pazu, riječ »smrt« se ne izgovara u New Yorku, Parizu, Londonu... zato što spaljuje usne, dok je Meksikancu smrt nešto poznato i blisko, šali se na njezin račun.


Preuzeto sa Novi List




Buka preporuka

Recenzije

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.