Priroda, mnoštvo ljudi i solidan hotel. Na ulazu mirno, a unutra razigrana djeca. Trče po hodniku, smješkaju nam se.
U holu, na foteljama sjede tinejdžeri sa mobilnim telefonima u rukama. Igraju video igrice. U trenutku dok sam ih posmatrao obraća mi se jedan od dječaka. Na pomalo lošem engleskom me naziva prijateljem i upoznaje me sa svojim drugarom iz Somalije. On je kaže iz Irana, iz Bagdada.
Teško se sporazumjevamo, ali to nije toliko ni bitno, jer njihovi osmjesi i želja da se upoznaju bolje sa nama su bili sasvim dovoljni da se osjetimo dobrodošlima.
Ustvari, cijeli hotel odiše dobrodošlicom, koja, ipak, u pozadini krije mnogo patnje, tuge i teških trenutaka.
Jer, u ovaj hotel na obali rijeke Une niko nije došao da bi uživao u ljepotama ovog dijela Bosne i Hercegovine. Ovdje su ljudi izbjegli od užasa rata i razaranja, ljudi pobjegli od nemaštine, prognani i izopšteni. U hotelu „Sedra“ na ulazu u Bihać nema onih koji su ovdje došli iz radoznalosti, želje da uživo vide bisernu Unu, osjete nezaboravne brzake, okuse dobru staru bosansku kuhinju, naprave selfi pored vodopada. Ne, ovi ljudi su došli jer žele da prežive i žive!
Svi oni su došli iz ratom zahvaćene Sirije, iz Iraka, Irana, Afganistana, Pakistana, Somalije... Svako potjeran svojom mukom.
Tako se u „Sedri“, među desetinama porodica, našla i porodica Khegrkhan. Oni su u Bihać došli iz Afganistana. Za njih u domovini više nije bilo života. Napadani, osuđivani i pod stalnim strahom od smrti koja se nadvila nad njihov grad Khegrkhani su prije 2,5 godine odlučili da krenu na put bez povratka. Na put za koji su smatrali da će im donijeti miran život dostojan čovjeka.
Preko Irana, Turske, Bugarske i Srbije oni su stigli u BiH. I ovdje je završilo njihovo višemjesečno putovanje. Dalje ne mogu, a i ne smiju.
Kažu, dosta im je straha. Dosta im je života na ivici, uvreda, hladnoće, gladi, udaraca, bolesti. Dosta im je borbe za goli život, dosta im je preživljavanja.
Oni su odlučili da ostanu tu gdje su sad. U BiH.
Jawed sa suprugom Fereshtom i četvoro djece više nema snage da se probija kroz šume i planine, da prelazi rijeke, da bježi od policije i skriva se po zapuštenim kućama.
Njegove ćerke Murwari (11) i Shabnan (9), te sinovi Nazir (6) i Quayum (16) moraju napokon da osjete toplotu doma, do osjete šta je to „život“. Zbog toga je Jawed zatražio azil u BiH za svoju porodicu.
Istina, pokušao je preći u EU, otići u Njemačku, ali policija u Hrvatskoj ga je vratila, i to više puta. Kaže nam, to su bili teški trenuci u njihovim životima. Za njega jedni od najgorih na ovom neizvjesnom putovanju. I zato ih ne želi osjetiti opet na svojoj koži, a posebno neće da njegova djeca opet proživljavaju sve što im je priredila policija.
Prelazili su preko rijeka i planina, ali uvijek bi ih policija u Hrvatskoj uhvatila. Kaže, često bi se brutalno odnosili prema njima.
Na putu do BiH Jawedova porodica je prošla sve i svašta. Ipak, najgore trenutke su proveli u Bugarskoj.
„Bilo je užasno! Jedne noći su nas probudili i odvojili odrasle od djece. Sve su nas tukli, iživljavali se nad nama, a mene su deportovali u Tursku. Sa mene su uzeli sve što sam imao“, ispričao nam je.
Na kraju, uspio je opet da okupi porodicu i nastavi put preko Srbije. I kad je taman pomislio da su najgore stvari iza njega, jedna od ćerki mu se razboljela. I to teško. Izgubila je čak i kosu.
„Teško je o tome govoriti, ali ljekari su pomogli koliko su mogli. Ona se malo oporavila i mi smo odlučili da krenemo dalje. Tad smo došli u BiH. Tu sam osjetio i ljudskost po prvi put. I tu želimo da osatnemo.“
U Bihaću su Jawedova djeca krenula opet u školu i dobro su prihvaćena među drugim đacima. Čak se i njegova bolesna ćerkica počela pomalo oporavljati iako je njena bolest ostavila trajne posljedice.
Danas, Khegrkhani su još uvijek samo broj u registru. Oni će se sigurno načekati da bi se njihov zahtjev za ostanak u BiH, za početak samo razmotrio. O njihovom budućem životu ovdje teško je govoriti, pa se zato oni privikavaju na ono što im se nudi u ovom trenutku.
Iako na prvu smještaj u hoteli Sedra djeluje dobar – sobe, doručak, ručak , večera, škola, slobodno vrijeme, rad sa djecom, sve je to daleko od idealnog. Ovo je samo privremeni prihvatni smještaj, isti kao i stotine onih u kojima su nekad živjele izbjeglice iz raznih nam djelova zemlje tokom i poslije rata u Bosni.
Ipak, Jawed i njegova porodica se ne žale. Imaju osnovno, a za više će se sami snaći kad im se omogući da slobodno rade i žive.
Dok smo razgovarali sa Jawedom u hotelu su stalno djeca trčkarala oko nas. Njihova nasmijana lica i graja koja je dopirala sa svakog sprata na jedan čudan način skrivala je sve one nedaće koje ovi ljudi nose sa sobom i na svojim leđima.
Te nedaće i ožiljci uprkos razdraganoj igri se vide i na djeci. Mi ih nismo uspjeli primjetiti za kratko vrijeme koje smo proveli u Sedri i družili se sa njima, ali svakako jesu oni koji svaki dan rade sa ovim mališanima.
„Oni su mali odrasli ljudi“, pričaju nam djevojke koje su svakodnevno sa njima u kutaku za djecu ili Child freindly space-u, prostoru kreiranom upravo za mališane gdje bi se oni osjećali sigurno.
Na prvu, u ovoj prostoriji koja se nalazi na spratu hotela Sedra, odmah su nas dočekali radoznali pogledi dječaka i djevojčica koji su u do tad bojili, crtali, čitali i radili sve ono što rade djeca u vrtićima. Jer, ovaj za djecu adaptirani prostor u hotelu, izgleda upravo kao jedan vrtić. Sa „tetama“, dječijom muzikom, crtežima na zidu, igračkama...
A nad cijelom sobom dominira stablo od papira na čijim listovima se nalaze imena svih mališana koji su boravili u ovom kutku.
Za njih se ovdje svakodnevno organizuju razne aktivnosti od kreativnih, edukativnih, sportskih i zabavnih. Ustvari sve one aktivnosti i koje djecu čini djecom.
Jer, njima upravo to sad najviše treba. Oni su na svom putu dovde prošli sve i svašta. Mnogo je tu bilo teških trenutaka koji su ostavili neizbrisiv trag, ali na ovom mjestu svi se trude da im pruže uslove da budu ono što jesu – djeca.
„Primjeti se razlika između djece, oni su proživjeli svašta do sad, što djeca u normalnim okolnostima ne mogu ni da zamisle i tu je mnogo teških i tužnih priča. Tu se vidi doza odraslosti i oni ponekad izgledaju kao mali ljudi. Dosta je potresnih priča i situacija i ponekad i sami se teško nosimo sa njima samo slušajući ih.“
Ovo nam je rekla jedna od djevojki koja radi sa dječicom u ovom jedinom vedrom, ali opet nekako potresnom dijelu hotela. Iako pogled na ovu sobu u kojoj su djeca nasmijana i vesela odaje utisak sreće i radraganog djetinjstva, samo saznanje da iza svakog od njih stoji hiljade prepješačenih kilometara, dugi dani zime na otvorenom, glad, a ponekad i maltretiranje slama srce. Posebno kad ih morate napustiti, a znate da ništa za njih ne možete učiniti što će im trajno pomoći.
Pored ove, u hotelu Sedra nalazi se i prostorija za tinejdžere ili straije maloljetnike koji ovdje provode dane. Oni se tu druže, slikaju, kartaju se, pišu zadaću...
Tako je, pišu zadaću koju su dobili od nastavnika iz lokalnih škola. Jer, sva ova djeca koja su u procesu dobijanja azila pohađaju nastavu u Bihaću. Uče jezik, rade po ovdašnjem nastavnom programu prilagođenom za njih i druže se sa djecom iz BiH.
Kako su nam ispričali oni su i više nego dobro prihvaćeni u školama, posebno od svojih kolega koji žele da pomognu, sjede u klupama sa novim drugarima, objasne šta im nije jasno i igraju se sa njima.
Što je i očekivano, jer svi su oni samo djeca koja izgleda ne poznaju jezičke, rasne i nacionalne razlike i barijere od kojih „bolujemo“ mi odrasli.
Ono što nas je sigurno spustilo na zemlju i pokazalo da je ovo rješenje privremeno i da se ozbiljnije mora pomoći ovim ljudima jesu sobe u kojima trenutno žive. U onoj u koju smo prvo ušli stanuju tri porodice. Dosta kreveta, pregrade od plahti, bez imalo privatnosti.
A koliko trenutno ljudi na ovakav način živi ovdje i u kakvim uslovima kazala nam je naša domaćica Nataša Omerović, kamp kordinator i kamp menadžer IOM-a za privremeni smještaj Sedra.
Ona kaže da je puni kapacitet centra 420 kreveta, a da se trenutno u njemu nalazi 305 lica. Uslovi možda nisu najbolji , ali svi koji rade ovdje se trude da migrantima pomognu koliko mogu i njihov boravak učine što manje stresnim.
Da je uz sav trud volontera i radnika međunarodnih organizacija život u Sedri težak svjedoči nam naš sagovornik iz Irana. On je sa svojom porodicom krenuo na put prije 18 mjeseci. Živio je u Persopolisu i svakodnevno na svojoj koži trpio pritisak tamošnjeg režima. Na kraju odlučio je da sa porodicom krene u potragu za boljim životom.
Putovali su danima preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije i BiH ne bi li se dokopali neke od zapadnih zemalja.
Ipak, negdje na pola puta supruga našeg sagovornika je ostala trudna. Prije dva mjeseca ona je rodila malenu curicu u Bihaću.
Uz dva prethodno neuspjela pokušaja prelaska granice u Hrvatskoj, oni su odlučili da je rizik prevelik.
Njihov put je napokon završio i to u BiH u kojoj danas žele da ostanu.
„Imamo jednu djevojčicu od 6 godina i drugu koja je napunila 2 mjeseca. Mi više ne možemo da putujemo. Sad nam je najbitnije da počnemo da živimo normalno. Ovdje je dobro, ali to nisu uslovi u kojoj treba da odrastaju djeca. Zato mi želimo da radimo, da obezbjedimo sebi dom.“
I on i supruga imaju kvalifikacije, iskustvo, ali fali im azil. Za sada ga u BiH još uvijek niko nije dobio.
A svi ovi ljudi u hotelu „Sedra“ se nadaju da će upravo oni sa svojim porodicama biti prvi. Jer, dosta im je patnje. Kako kažu, dovoljno su proživjeli i već imaju i previše muke na leđima.
U ovom trenutku samo žele da počnu da žive kao ljudska bića.
Da postanu ljudi sa imenom i prezimenom, a ne MIGRANTI SA DODIJELJENIM BROJEM.
Jer, svi su oni prije svega pojedinci koji su ovdje došli zbog različitih razloga.
Svako od njih ima svoju priču, svako ima svoje potrebe i svako ima svoj razlog zašto je napustio svoj dom. I zbog toga svako od njih želi da nastavi sa svojim životom.
Sa takvim smo utiskom bar mi napustili prihvatni kamp „Sedra“.
Na kraju, dok smo izlazili iz hotela i pakovali stvari pored nas je protrčala grupa razigranih klinaca iz koje se izdvojila jedna djevojčica samo da bi nas pozdravila.
I to na našem jeziku. Rekla je: „Ćao, ali ne ćao zauvijek“, nasmješila se i otrčala za prijateljima.
