Saopštenje za medije Alise Mahmutović i Dubravka Lovrenovića

Povodom saopćenja Tužilaštva Kantona Sarajevo vezano za tragičnu smrt našega sina Mahira 14. XII. 2015, koja je nastala kao posljedica dugotrajnog sistematskog zlostavljanja u Internacionalnoj školi u Sarajevu, u kojoj se kaže da zlostavljanja nije bilo i da se istraga po ovom pitanju obustavlja izražavamo svoje golemo zgražanje i razočaranost.

Ovakva skandalozna, a za žrtvu i oštećene ponižavajuća odluka svjedoči, po našem mišljenju, o nekoliko zabrinjavajućih pojava. S obzirom na obimni dokazni materijal koji u nekim slučajevima upućuje a u drugima jasno dokazuje višestruko vršnjačko nasilje, zapravo bullying, smatramo da se radi o političkoj odluci Tužilaštva koja favorizira kako Internacionalnu školu tako djecu – zlostavljače. 

 

Budući da je Tužilaštvo moralo raditi u interesu javnosti i time zaštititi dignitet žrtve i oštećenih, očito je da je na samome početku istrage, odnosno negdje u sredini procesa, bilo jasno da je odluka već donesena. O tome najprije govori rečenica postupajuće tužiteljice Šeile Heljić upućena majci preminulog Mahira, zatim u dva televizijska nastupa ponovljena od glavne tužiteljice Dalide Burzić, da su maloljetni zlostavljači krivično neodgovorni. Time je na najgrublji način ignorirana Konvencija o pravima djeteta usvojena od Generalne skupštine UN-a 20. XI. 1989. a čiji je Bosna i Hercegovina potpisnik.

 

Budući da smo i sami zgroženi, kao i dobar dio bosanskohercegovačke javnosti, jer je Tužilaštvo tu da radi u interesu javnosti, i mi imamo pitanja na koja nam niko nije htio odgovoriti, a među njima su sljedeća: 

 

1.Kako je moguće da u Tužilaštvu, gotovo mjesec dana ranije, znaju kada će istraga biti okončana a do danas nisu ispitani svi prijavljeni svjedoci niti je završeno vještačenje računara koje je koristio rahmetli Mahir? 

 

2.Zašto smo mi na davanje dodatnih iskaza u Tužilaštvu morali čekati 26 dana – od 3. do 29. II. – i to nakon ponovljenih urgencija? Imaju li ti iskazi uopće ikakvu vrijednost budući da je upravo tog dana glavna tužiteljica Dalida Burzić objavila da će rezultati istrage biti poznati 4. III. 2016. godine.

 

3.Odakle dilema vezana za snimak roditeljskog sastanka budući da sam 20. I. 2016. (Broj: 02/2-2) prema “Zapisniku o dobrovoljnoj predaji predmeta”, “diktafon marke Olympus s audio snimkom” predao u MUP Kantona Sarajevo?   

 

4.Da li se Tužilaštvo u procesu vještačenja računara osumnjičenih maloljetnika, ako ih je bilo, obraćalo za pomoć Googlu, Facebooku i You Tube-u?

 

5.Zašto nam, ako je istraga završena, još uvijek, ni nakon ponovljenih urgencija, nisu vraćeni naši računari? 

 

6.Zašto se Tužilaštvo prema glavnom svjedoku odnosilo na krajnje grub i neprimjeren način, počevši od presretanja na aerodromu u Sarajevu do odvođenja na vještačenje u bolnicu Jagomir i saslušavanja bez prisutnosti majke, što je sve u suprotnosti sa forenzičkom praksom ispitivanja visoko traumatiziranih osoba, maloljetnih naročito.  

 

7.S obzirom na veliki korpus dokaza koji jasno govori o vršnjačkom nasilju, o čemu već danima i sedmicama pišemo, o čemu također u medijima postoje jasna svjedočanstva iz drugih izvora, pitamo se kako je uopće moguće negirati vršnjačko nasilje poslije poruke odaslane iz Internacionalne škole 17. XII. 2015. gdje se jasno kaže: “WE ARE THE REASON”. I odgovora na tu poruku drugoga učenika iste škole koja govori da je nasilje nad Mahirom bilo općepoznato a krivci identificirani.

 

8.Kako je moguće i šta znači da je ministar policije u MUP-u Kantona Sarajevo u dva navrata govorio o jakim indicijama u smislu vršnjačkog nasilja, a da odluka Tužiteljstva eksplicitno govori da toga nema? Ko je onda i kako vodio ovu istragu?

 

9.Kako je moguće zaobići vidljivu i svima jasnu činjenicu da između Internacionalne škole, “zabrinutih roditelja”, FACE TV i Muhameda Rakovca, s obzirom na sve njihove dokazane laži i podmetanja, postoji sinhronizirana djelatnost? 

 

10.Da li se Tužilaštvo postavilo ovako samo zato što se radi o djeci određenih roditelja? 

 

11.Da li je ovo poruka samo nama kao oštećenima ili i svim budućim žrtvama bullyinga kojih će, sasvim izvjesno, s obzirom na kulturu rastućeg nasilja i laži koju živimo, u budućnosti biti? 

 

12.Da li je ovo ohrabrujuća poruka maloljetnim zlostavljačima i njihovim roditeljima – ista ona poruka koju su dobili u Internacionalnoj školi tj. čak da je i ubistvo u pitanju… niko od vas nije odgovoran?

 

13.Da li se ovim želi izvršiti pritisak na nas i obeshrabriti u potrazi za istinom i sudskom pravdom? Je li sljedeći korak taj da nas se i zvanično pretvori u krivce što je već pokušano?  

 

14.Da li sve ovo znači da je istragu vodio tim koji nema odgovarajuće prakse ni iskustva u istraživanju zlostavljanja u cyber prostoru?

 

15. Da li je ovo poruka svima nama koji pokušaju ukazati na nasilje? Znači li ovo da se svako buduće nasilje mora “zataškati” po svaku cijenu, kao što se to dešavalo u nekim drugim sarajevskim školama?

 

16. Čemu služi tvrdnja Tužilaštva da mu nije dostavljen snimak sa spornog roditeljskog sastanka? 

 

17. Šta uopće mogu značiti snimci pregledani nakon Mahirovog odlaska iz Internacionalne škole, ili je to samo potreba da se fascinira javnost? Mi govorimo o periodu između 2013. do sredine 2015. godine.

 

18. Šta može potvrditi Mahirov kontakt sa školom, kad smo govorili o Mahirovom zlostavljanu od nekolicine učenika?

19. Kome se Tužilaštvo obratilo za pomoć u rasvjetljavanju komunikacije između Mahira i zlostavljača? 

 

20. Da zaključimo: poruku koju je Internacionalna škola davala Mahiru dvije godine, a to je šuti i trpi, kao i poruku koju su “zabrinuti roditelji” poslali sa roditeljskog sastanka a to je: zaštitit ćemo vas ma makar se radilo i o ubistvu, Tužiteljstvo Kantona Sarajevo na čelu sa tužiteljicom Dalidom Burzić upućuje sada nama kao oštećenoj strani. 

 

21.To znači da maloljetni sociopati i dalje mogu nekažnjeno nastaviti uništavati živote školskih kolega i da imaju otvoren put u sami vrh društva zahvaljujući svojim roditeljima i njihovim rodbinskim i poslovno-političkim vezama. U takvom okruženju mi ne želimo živjeti i zato smo se za početak iselili iz Sarajeva. A svi koji ostaju živjeti u takvom gradu neka dobro razmisle o tome što im je danas poručilo Tužilaštvo Kantona Sarajevo, koje bi inače po definiciji moralo biti zaštitnik njihovih interesa i osnovnih ljudskih prava.  

 

 

Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović

 
 
 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.