Slavoj Žižek: Rasizam je živ i zdrav i u Europi i u Izraelu – s različitim žrtvama

Gdje počinju legitimne kritike izraelske politike na Zapadnoj obali a gdje počinje antisemitizam?

BUKA portal / 04. Decembar 2018

Malo koji pojam u svijetu izaziva toliko pažnje kao Izrael. Ta mala državica, veličine Slovenije, od čega je najveći dio pustinja, jedna je od najkontroverznijih tačaka svijeta o kojoj svatko ima stav, mada su čak i među onima koji ga znaju naći na karti rijetki oni koji o tome znaju išta više od ugodnih crno-bijelih shema, koga god da favoriziraju. Filozof Slavoj Žižek u autorskom tekstu za RT dotakao se dvaju problema: antisemitizma u Europi (hajmo reći, među evropskim desničarima) i antiarapskog rasizma u Izraelu (hajmo reći, među izraelskim desničarima). Jesenas je Žižek nakon jednog teksta za RT vezanog za BiH (koji smo također preveli) pokupio dosta kritika i omalovažavanja iz dijela sarajevske i bosanske javnosti, s obzirom da je - po mišljenju dijela te javnosti - pokazao nerazumijevanje situacije te na temelju pogrešnih ili nedovoljnih empirijskih uvoda pripisao Sarajevu osobine koje mu ne pristaju. S ovim tekstom, pretpostavljam, neće biti problema te vrste. (F.Š.)

Ovog tjedna, anketa koju je proveo CNN pokazala je da je antisemitizam sveprisutan u Europi. Pitanje je: gdje počinje poštena kritika izraelske državne politike, a gdje antisemitizam?

Rezultati ankete nam daju pravu sliku stvarnosti. 20 posto mladih Francuza nije svjesno holokausta. Uistinu, sličan broj ljudi vjeruje da je antisemitizam odgovor na ponašanje Židova. Osim toga, trećina ispitanika smatra da Židovi imaju suviše utjecaja.

Iako bismo trebali bez uzdržavanja osuditi i boriti se protiv svih oblika antisemitizma, ipak trebamo dodati još neka zapažanja na rezultate ankete.

Prvo, bilo bi zanimljivo vidjeti kako procenat onih koji imaju negativan stav prema Židovima usporediti s procentom onih koji imaju negativan stav prema muslimanima i crncima – kako bismo bili sigurni da ne nailazimo na to da je jedan rasizam neprihvatljiv a drugi normalan.

Drugo, ovdje bi trebalo skrenuti pažnju na cionistički antisemitizam: dosta europskih (i američkih) antisemita jednostavno ne želi previše Židova u svojim zemljama, ali oni potpuno podupiru širenje Izraela na Zapadnu obalu. Dakle, kako njih brojati?

Ovo nas dovodi do ključnog pitanja: kako mjerimo antisemitizam? Gdje počinju legitimne kritike izraelske politike na Zapadnoj obali a gdje počinje antisemitizam? Objasnimo to kroz nekoliko sljedećih opservacija.


Dva lica

Jedan do najboljih pokazatelja postupnog nestajanja smisla za ironiju u našem javnom prostoru bilo je ponavljanje izvjesnih metafora o pregovorima između države Izrael i Palestinaca. Prije desetak godina, kada se neka vrsta mirovnih pregovora još uvijek događala, palestinski pregovarač zabilježio je kako je Izrael pregovarao o podjeli Zapadne obale, postupno gradeći sve više i više naselja na njoj.

On je pregovore sa Izreaelcima usporedio sa dva momka koji su za stolom pregovarali o tome kako da podijele pizzu između sebe. No, dok se njihova rasprava nastavljala, jedan od momaka je cijelo vrijeme jeo dijelove pizze.

U nedavnom dokumentarnom izvještaju o Zapadnoj obali, jedan naseljenik spominje istu anegdotu, ali bez tužne ironije, već sa brutalnim zadovoljstvom: „Naši pregovori s Palestincima su slični raspravama o tome kako izrezati pizzu dok mi svo vrijeme jedemo njene kriške“, kazavši to uz nestašan osmjeh.

Postoji nešto zbilja uznemirujuće u načinu na koji napomena iz dokumentarca kojeg smo citirali o jedenju pizze predstavlja naselja na Zapadnoj obali. Doznali smo da većinu novih naseljenika, ono što ih je dovuklo tu nije cionistički san, već jednostavno želja da žive u lijepom i čistom staništu blizu velikog grada (Jeruzalema, u ovom slučaju).

Oni opisuju da je njihov život tamo mnogo bolji od života u predgrađu Los Angelesa: zelena okolina, čist zrak, jeftina voda i struja, s lakom pristupnošću velikom gradu povezanim posebnim autocestama. Plus sva lokalna infrastruktura (škole, šoping centri, itd.), i pritom jeftinije nego u SAD-u, izgrađeno i održano podrškom izraelske države.


Ljudi lišeni čovječnosti

Što se tiče palestinskih gradova i sela koja ih okružuju, ona su u osnovi nevidljiva, prisutna su u dva glavna oblika: jeftino izgrađena naselja sa povremenim aktima nasilja koji se tretiraju kao smetnja.

Ukratko, većina doseljenika živi u nevidljivim mjehurima, izoliranim od okoline i ponašajući se kao da ono što se događa izvan njihovih mjehura pripada nekom drugom svijetu koji ih se zapravo ne tiče.

San koji se temeljio na toj politici najbolje je izrazio zid koji razdvaja naseljeni grad od palestinskog grada na obližnjem brdu negdje na Zapadnoj obali. Izraelska strana zida oslikana je slikama polja iza zida, ali bez palestinskog grada, koji prikazuje samo prirodu, travu, drveće... nije li to etničko čiščenje u najčišćem obliku, zamišljati da iza zida sve treba biti prazno, netaknuto, čekajući naseljenje?

Trebamo li sumnjati da Izrael iskreno želi mir na Bliskom Istoku? Naravno da želi. Jer kolonizatori i okupatori općenito uvijek žele mir, nakon što dobiju ono što žele, jer mir znači da mogu uživati u onome što su zgrabili.

Nema sumnje da je Njemačka nakon što je 1941. okupirala većinu Europe također iskreno željela mir (i nemilosrdno se borila protiv svakog otpora kao terorističkog). Zapravo, kada je u pitanju upotreba izraza „kolonizacija“, treba se prisjetiti da su ga rani cionisti koristili za određivanje njihovih nastojanja prije jednog stoljeća.

Sada se moramo vratiti na početnu točku: ako netko tko je pročitao ove retke njih uzima kao antisemitske, onda mislim da on, ili ona nije samo potpuno u krivu, već predstavlja prijetnju onome što je najvrijednije u židovskoj tradiciji.

 

Prevod: Prometej.ba

Izvor: Prometej.ba


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.