„Dobri su vam spotovi“ – govorim Srđanu Jevđeviću, frontmenu Kultur Shocka, misleći na spotove za novi album „D.R.E.A.M“. „E hvala, to je moja nova zanimacija. Drago mi je da ti se sviđa“ – odgovara Jevđević u magacinu Gerila paba u Novom Sadu, 8. aprila pred početak koncerta. Iza zavjese je blizu dvije stotine ljudi koji očekuju što skoriji početak koncerta. Dvadeset tri godine postojanja Kultur Shock i jedanaest objavljenih albuma dovoljan su razlog za sumnju da iko od okupljenih može pretpostaviti koje će se pjesme naći na repertoaru. To ćemo saznati tek kad završimo s intervjuom, 21 minut i 12 sekundi kansnije.
„How do I assimilate? / When yesterday I was something / That today I need to forget“ (Refugee), „I don’t belive in boom boom/ I don’t belive in doom doom/ I do believe in zoom zoom/ Mirakula fantastika (Mirakula Fantastika)“, "Kule gradova / Boli prevara / Zemlja prodana / A mi sirotinja“, (Haram Para), „War. War. All the boys go. All the boys wanna be heroes“ (Superevil), „Jebo zlato pare ne lažite djecu ba / Najljepše stvari na svijetu su džaba“ (Realno), „I keep fork next to me when I watch TV" (Fork). Ovi stihovi ostaju u sjećanju nakon prvog slušanja obilježene lojalnošću specifičnog izraza Kultur Shocka, na albumu koji pokazuje da ovaj sastav nema animozitet ni prema hip hopu, funku, a ni prema etno melosu zemalja koje su geografski daleko od Balkana. Svoja cetiri minuta i koji sekund više na novom albumu Kultur Shocka koji je sastavljen i objavljen u cetiri segmenta (Drama, Reseilence, Mental, Awake), dobio je singl Taiyou (Sunce) napisan ma japanskom, u saradnji s nekad redovnim članom sastava Masashi Kobayashi, koji je odsvirao bas dionice.
U Bosni i Hercegovini kažemo „jadi su svačiji“, jesu li snovi svačiji?
„Snovi su moji, tvoji lični, nisu svačiji. Ako misliš da su lijepi, onda treba da ih podijeliš sa drugima. Oni koje nisu lijepi obično se i ne govore. Mada postoji legenda da ako kažeš san koji ti ne odgovara to znači da se neće obistinit.
Da li to što ti odgovara a sanjaš jest ono što sanjaš u okviru društvene norme?
San je kompleksna stvar kao i život. Ni san ni život nisu napravljeni u okviru društvene norme. One su invazija na život, što bi rekao Tramp za izbjeglice. Ali to je lažna invazija, a invazija društvenih normi na život i na ljudska stvorena je stvarna. Snovi su prirodni, ne znamo odakle dolaze, jesu li se prije desili, hoće li se tek desiti ili se paralelno dešavaju. Činjenica jeste da mi sanjamo i lijepe i ružne snove iste noći samo što nekih sjećamo, a nekih ne.
U tom pamćenju se stvara neka vrsta samosvijesti. Jeste li Vi onda izbjeglica u snu ili još uvijek imate taj izbjeglički status već dvadeset i tri godine?
„Izbjeglice smo svi mi u mentalnom smislu, od nekoga od nečega. Ja sa bio izbjeglica u svom vlastitom gradu, u Sarajevu, cijeli svoj život. Nikad nisam bio lokalni umjetnik. Odem u Seattle i uletim među 173 umjetnika (ne pitaj me zašto 173). I ja sam među njima za dvadeset i tri godine koliko živim u tom gradu, pitanje je bi li u Sarajevu uletio među 173 umjetnika. A ni tu isto tako nisam lokalni umjetnik zato što ono po čemu je Seattle poznat nije moj bend, a ono po čemu je Sarajevo poznato isto nisam ja, čak u ono doba kad nisam bio ja nego neko drugi. Mi koji pokušavamo da budemo glas naroda u svom životu, a ne zbog toga što bismo željeli da budemo glas naroda, dijelimo se ne zato što bismo svi željeli da budemo glas naroda nego zato što u početku želimo da budemo glas većine. Oni koji su u većina njima pođe za rukom da budu glas većine jer ne možeš ih zajebat. Meni je stvarno pošlo za rukom pa sam zajebao narod i napravio pjesmu koja je bila hit osamdesetih a da to nisam mislio, ali ne možeš stalno to radit. Zato postoji one hit wonders. Htio sam da budem popularan, bogat i slavan kad sam bio mali i htio sam da budem glas većine, ali ja to po svojoj vokaciji nisam zato što nisam u većini i ne razmišljam kao većina, nego razmišljam kao manjina. Kad sam porastao, shvatio ko sam i šta sam, trudim se da budem glas manjine.
Da li manjina odlučuje da će biti manjina ili to većina radi u njeno ime?
To je kao kalvinizam – nisi ti odlučio ništa, ti si većina ili manjina, tako si rođen i tako razmišljaš. Treba sam sebe prihvatat ko si. Što bi rekao Oskar Vajld: Budi ono što jesi jer svi ostali su već zauzeti. Svi ostali imaju već sebe. I što bi rekao još jedan veliki mislilac, Broj Jedan iz grupe Alan Ford – Da bi bio star i mudar moraš prvo bit mlad i glup. Na kraju skontaš ko si i šta si. Ja sam sam sebe prihvatio. I sad sam u manjini. Štaviše, ako nekad pobjegnemo iz te manjine u većinu i počnemo da sviramo po velikim festivalima koje sam radio prošle godine, onda se vraćamo u male rupe da gledam u oči ljude koji me stvarno vole i koje stvarno volim, kao večeras.
Vi ste nastupali i na tako velikim festivalima, kao naprimjer Demofest. Tog festivala ovog ljeta neće biti ovog ljeta u Banjaluci a nećete ni vi nastupati. Jeste li namjerno izostavili Banjaluku s turneje?
Nismo mi nikad nikog izostavili sa turneje, specijalno ne Banjaluku, ali su nas promoteri u tim gradovima izostavili. Nije do nas. Mi hoćemo da sviramo svuda. Gdje god nas zovu. Idemo čak i u Srebrenicu da sviramo.
Kako ste to uspjeli?
Pozvali su nas. E, to je ono što mi radimo. Mi otpočetka prelazimo granice. Mi živimo zajedno, mi smo braća i sestre. Ovaj bend je sve samo ne potiskivanje ičega. U sred pjesme nam padne na pamet da promijenimo pjesmu jer nam je dosadno i mi to uradimo. Ovo je najsebičniji projekat u kome sam svirao, radio i producirao u životu. Mi jedino brinemo sami za sebe i da nama bude dobro, a ne da publici bude dobro. S time što se to njima sviđa to je poruka da je sebičnost u umjetnosti poželjnja. U prinicpu, umjetnost je jedina kategorija ljudske djelatnosti gdje sebičnost valja.
Jesmo li kao društvo zbog sebičnosti zamijenili neke koncepte? Jesmo li prihvatili milosrđe umjesto blagostanja, kao društvo?
Ne gledam nas kao društvo, gledam jedinke kao jedinke. Ljude kao ljude. Mi svi kritikujemo društvo, države, a to je opet ono – ne sviđa mi se ovo, sviđa mi se ono. Kao rasisti, ne aaa crnci oni ovo, oni ono, a nemam ja ništa protiv njih, a kako onda ovaj – a to je drugo. Ne sviđaju mi se muslimani, al Ibro mi je drug i prijatelj. Ne sviđaju mi se Srbi, al Pero mi je najbolji drug na svijetu. Tako globalno nikad ne treba razmišljat, nego lokalno, o jednoj jedinki – individui.
Vi ste sad u Novom Sadu, bićete u Beogradu, vidite proteste i znate šta se dešava i u Banjaluci...
Ma znam sve...
Govorite da ste stalno kući. A šta je Vama kuća?
„Poslušaj moju pjesmu Home, ona će ti sve reći“ – sugeriše Jevđević – Kuća ne postoji. Kuću sam izgubio prije ne znam ni ja koliko godina...Eksplozija se desila. U onom što je bio moj dom, kuća. Narušila je vrijeme. U tom momentu se narod podijelio na one koji su ostali lojalni vremenu i one koji su ostali lojalni mjestu. Oni koji su pošli u svijet u potrazi za vremenom su ljubomorni na one što su ostali zato što im nedostaje dom, kuća. Oni što su ostali su ljubomorni na one što su otišli jer misle da je njima bolje tamo negdje, materijalno, vjerovatno, finansijski. I jedni i drugi žele što druga strana ima, a ustvari žele što oni nemaju“.
Rekli ste u jednom intervjuu da je ljubomora pripisivanje drugom ono što bi ti uradio na njegovom mjestu. Ali zar nije tu ljubomoru upravo motivisala zajedica, a ne individua. Mi smo u ulozi država i naroda, svih pozicija koje nam se pripisuju, trenirani da budemo ljubomorni i zavisni na tuđe pozicije.
„Jeste, pa zavist je jedno zlo čovječanstva, najgora stvar na svijetu. Kad bi ljudi bili sretni s tim ko su i šta su, mnoga se zla ne bi dešavala“
Sve što te čini srećnim ne može se kupit novcem – to je poruka nove pjesme „Realno“. Novac uvukao u sve segmente života kao najveća vrijednost. Otkud to?
„Konkurencija i poređenje. Želiš da budeš bolji od onog pored sebe, a to je ona iskonska varijante borbe mužjaka za ženku, borba ženki za podmladak i da bude glavna ženka, borba ženki za mužjake u matrijarhatu – konkurencija. Ima tog kod svih životinja, međutim mi smo tu konkurenciju simbolizirali novcem prvi put kad je čovjek ogradio svoj komad zemlje i rekao – Ovo je moje. To je mnogo poslije momenta kad je prvi čovjek nacrtao bivola u pećini, a umjetnost i lijepe stvari su nastale u suštini mnogo ranije nego loše stvari. U nestanku čovječanstva će vjerovatno ići obrnutim redom, tako da mislim da na dugačke staze nemamo čega da se bojimo hoće li umjetnost nestati. Sad nam se to ne čini tako jer finansije određuju šta će se predstaviti a šta neće.
Dok Jevđević to izgovara, prisjećam se teksta pjesme Holy: Love earth more than Allah / Love you more than the earth / Everyday’s holy day / Too young to go / But to proud to stay / I gotta change to transform / Let’s dance once more. Prisjećam se i teze Herberta Marcusea u djelu Eros i civilizacija da je prošlost uzela neku vrstu hipoteke nad sadašnjošću jer čovječanstvo još uvijek nije zagospodarilo svojom istorijom. Izgovaram to a Jevđević kaže: „To je ono – zašto se sekiraš oko stvari koje se još nisu desile“
Između toga što se nije desilo a predviđamo i ovog o čemu sad pričate je fantazija, a ona je uslovljena kulturnim promjenama. Šta je Vama fantazija?
Fantazija je san. Ovo što je naš album koji prezentira okolnosti, dramu i upornost sa 23 godine rada na onom što ne treba da bude i što ne treba da prođe jer se ovo nigdje ne sluša. Pričam s prijateljem, kaže mi - Edo Osmić je jedan od najboljih umjetnika jer njega vole ljudi koji ne vole hip hop. A i nas isto vole ljudi koji ne vole hardcore.
Na ovom albumu balansirate i sa funkom i sa hip hopom.
Dvadeset tri godine su tu. Ako budemo postojali mijenjaćemo se. Samo rad na novom djelu opravdava postojanje benda, nikakva nostalgija ili šta ja znam. Nas vole ljudi koji ne vole narodnu muziku, a ja pravim neku vrstu sevdaha.
U principu nije stvar u vrsti muzike nego u emocijama. Nikad se nisam limitirao, a pogotovo sad neću. Moramo da idemo u sfere koje nisu ispitane. Mene ne interesuje da kopiram pjesmu koja se dobro prodala. Mene boli kurac šta će se dobro prodati jer svakako se ne prodaje ništa.
Pokušavam u tom momentu da ne napravim grubu poveznicu Kultur Shocka i Gogol Bordella pa pitam otkud u ovom američko-bosanskom sastavu gypsy punk nota. Iako tu poveznicu ne izgovaram, Jevđević mi je ne odriče: „Eugene Hutz je izmislio gypsy punk, to je dobra riječ, međutim otkud taj momenat...Mi smo ono što jesmo. Mi smo na putu. Mi smo Gypsy. I šta radimo – sviramo punk.
Na isti način na koji nastaje label u muzičkom smislu mi kao ljudi preuzimamo identitete i etikete koje nam pripisuju. Je li način da ih se oslobodimo jedini način da krenemo dalje ili se to može zadržati?
Sve se to može zadržati. Etikete su za novinare. Oni ako nemaju etikekete ne znaju o čemu će pisat.
„Nećemo generalizirat“, prekidam Jevđevića.
Nećemo, dobro si, hvala. Ne, etikete su za ljude koji prave knjige o tome šta se već desilo. Gledao sam Džonija Štulića koji je radio svašta jer je htio da radi šta je htio. I onda mu kažu to nisi više ti. Ne, ti ćeš mi reć šta sam ja. Sad mi se prevodi Ilijada, sad mi se prevodi Odiseja – ko te jebe. Nismo mi veliki, umjetnost je velika. Davno je prošlo vrijeme kad sam volio sebe u umjetnosti, sad volim umjetnost u sebi. Ja sam samo repetitor i izbacujem ono što se stvara. Fol je u tome da je ovo čista fizika, naučno obrazloženje energije, ono što se ne može uništiti niti može nastati ni iz čega nego samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Ono izađe i ide. Hoće li izać u muziku koju večeras slušamo ili će otići u knjigu, ne znam. I ljepota je u tome što se ne zna. Nijedan pisac neće reć da zna o čemu će pisat sljedeći dan. Ti kad pišeš članak ne znaš gdje će otić. Mi smo svi u stvari hroničari i u momentu kad postanemo hroničari a ne kritizeri, tada se dešava umjetnost. Bez obzira je li ta hronika crna ili nije. Ne možeš ti reć da Haram Para nije loša pjesma u smislu da je kritizerska prema parama, ali je hroničarska jer tačno se zna šta je šta, i kroz istoriju je dokazano. Samo jedna stvar se ne smije uradit, dat život za neki ideal.
Dvadeset i jedan minut je prošao od početka intervjua. Moglo je trajati mnogo kraće, a opet nismo se ni dotakli nekih stvari koje se odvijaju oko nas: protesta, rušenja vlasti. Valja mu na nastup pa brzo pravim poveznicu između pjesme „Realno“ i onog što je realnost. „Despasito, s malom kitom...može li se vlast rušit s malom kitom“ – Može, može sve, kita se može povećat. Ali jedna se stvar ne smije uradit: dati život ni za kakav ideal.
U tom u prostoriju ulazi Aleksandar Apić, basista novosadskog benda Wolfram koji je upriličio promociju i ovaj interview. No, da ne bi ostala nejasnoća nakon ovako krupnih riječi, pitam je li sloboda isto tako ideal ili se može osjetiti. „Ako hoćeš da je imaš, imaš je. Ja o slobodi ne razmišljam, ja je totalno osjetim. Sloboda je realna. Potpuno. – govori Jevđević i dodaje: „Odoh na svirku. Moram. Hvala“
