<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Srpska verzija čarobne djevojke iz snova

Jednom sam kao klinka u nekom ženskom časopisu pročitala tekst o nekoliko tipova žena koje su osuđene na nesrećnu ljubav.

21. oktobar 2015, 12:00

To su ona divna neopravdana uopštavanja iz popularne psihologije tipa "tatina devojčica" ili "medicinska sestra" ali jedan od njih je bio naslovljen "devojke (ili žene) koje previše vole". Pitala sam se kako neko može previše da voli? I pre nego što sam pročitala tekst do kraja bilo je jasno da ću kad porastem sigurno biti devojka koja previše voli. Koncept "previše ljubavi" je zvučao super, a i nikako se nisam prepoznavala u ženama koje u svakom tragaju za taticom ili vuku hrpuwannabedžejmsdin propaliteta za sobom, (ne)nadajući se da će im neko reći hvala, ostale iskreno - nisam ni zapamtila.

Pre nego što sam ikoga zaista volela (ne računam to što sam čekala da me zaprosi Stojadin koji je živeo prekoputa i nosio dabl denim i što sam godinama ludo volela Miroslava iako me je ošamario na fizičkom) imala sam osećaj da sam ja ta što previše voli, što ima neiscrpni kapacitet za ljubav, kraljica ljubavi, boginja, bič ajm Madona.

Autorka: privatna fotografija

Pre neku godinu, bio je aktuelan termin Manic Pixie Dream Girl (MPDG), za te ribe koje u filmovima bez obzira na svoje prezanimljive živote, nemaju drugu svrhu sem da vole glavnog lika, i pomognu izgubljenim dječacima da postanu muškarci. Taj prototip devojke, definisan valjda u isto vreme kad i Sandens film ili hipsteri, pokušava da objasni fenomen nedorađenih ženskih likova (za više o tome, na primer, Bechdel test ), ali i taštinu praznine savremenog doba i promašene ljudske odnose. Ali ma koliko reduktivan bio koncept "manične čarobne devojke iz snova" ili Bazarov prototip "žene koja previše voli", to nažalost nije izmislio neki prominentni indi reditelj već to postoji.

Mislim, u stvarnosti, upravo se to dešava. Većina predivnih žena koje znam izgleda previše voli muškarce (ili žene) koji su oko njih. Većina predivnih žena nema dublju svrhu od udadbe rađanja/usvajanja dece uz osmišljavanje života razmaženih i preplašenih muškaraca ili queer osoba štagod, kojima je domet da u najboljem slučaju prosečno vole. Jeste, i šta ako sam ja zbog ideala romantične ljubavi čiji sam talac, jedna od njih?

Okej, ja sam žena koja previše voli (sigurna sam da postoje i muškarci koji previše vole, ali ne znam ništa o tome). Evo kako je to. Kao što sam u tekstu o zaljubljivanju i rekla, nisam baš fan tih površnih oseta koji su u kauzalnoj vezi sa emotikonima i šarenim medama i zekama. Više sam fan ljubavi za ceo život. Nedavno je jedan drug otkrio moju najveću tajnu - bolesno neokrnjenu romantiku koja se graniči sa perverzijom. Osećaj kada je on izgovorio:Pa ti si u stvari romantična? bio je sličan osećaju koji koprofiličari imaju kad im neko nenajavljen uđe u browser history - mešavina sramote, iskrenog parališućeg straha od odbacivanja i iracionalni promil nade da ta osoba možda deli tvoj fetiš i da te razume.


Okej, moj fetiš je apsolutno nerazumna (ali i nepatološka) ljubav koja objedinjuje sve moguće idealizovane glavne junakinje od Orkanskih visova preko Mirande Džulaj do Stoye. Moj fetiš je da upoznam svoj power couple, osobu s kojom ću ostvariti veći deo fantazija svih vrsta, koja će mi biti najbolji drug, ljubavnik i evil mastermind, a u stvari najbolje bi bilo kad bismo zajedno zavladali svetom i započeli nov svetski poredak zasnovan na ljubavi, zdravoj ishrani i super muzici. Ne mora da ume ili zna ništa posebno, ne mora da bude ni muško, ja sam ionako nezrela milenijumska generacija emocionalno na nivou novorođenčeta, i očekujem samo iskrenu ljubav i nezaboravne trenutke u dvoje. (Uh, ovako postavljeno, kućni ljubimac ispunjava uslove, dodaću i čovek, ipak.)

Malo ko od mojih prijatelja zna za ovaj mračni fenomen. I to ne kažem u maniru popularnih estradnih stejtmenta, "previše sam dobra, previše verujem ljudima" nego stvarno to mislim, to jest osećam. Vremenom sam naučila to da hendlam, odnosno da prikrivam svoja priprosta očekivanja od svih, jer iako to zvuči na prvu super, zapravo je zamka.

Zamka tih užasno velikih očekivanja u ljubavi (van ranga kućnih ljubimaca) i u isto vreme paradoksalno niskih standarda (u samom pojmu očekivanja) je originalno zamišljena za moje ostvarenje sna o večnoj ljubavi, ali kao u onom "inventivnom" grafitu iz devedesetih -ko prvi devojci, sam u nju upada. Nema ko se nije isprimao na prvi deo oglasa "Beskrajno ću te voleti, ti ne moraš da radiš ništa, sem da me uvek ovako ludo voliš i budeš tu za mene." Pošto je ovaj drugi deo, posle "ne radiš ništa" izgleda kao ono u bankarskim brošurama što je napisano sitnim slovima i što niko ne čita.

Autorka/Foto: Sava Jokić

Sve počinje kao u bajci, odnosno reklami. Sretnemo se negde, slučajno ili ne, desi se neka hemija, op - ja sam u ljubavi. Prvih nekoliko meseci je divno i to bukvalno izgleda kao Sandens film tojest reklama, ja sam lepa i zgodna, pametna i zanimljiva, on je muška verzija mene, reklo bi se - ljudi sa reklame za mobilnu telefoniju. Mladi, zezaju se, uče zajedno razne stvari, provlače prste jedno drugom kroz kosu, šašavo se dovatavaju gde stignu, sexting i tako to. Ona je naizgled idealna devojka, kuva svaki dan od pasulja do sušija, jebe se suludo dvadeset puta nedeljno, uz to ima i karijeru u slobodnim profesijama, strava prijatelje, odličan izbor muzike, svi oko nje su predivni i očaravajući, postoji i neodoljivi pas, sve je onako kao što indi i romkom reditelji izmisle. Njene mane su što je "blesava" i sve su uklopive u boemski stil života, kasni, malo je trapava, prekida druge dok govore i tako dalje. Sve u svemu i dalje simpatično.

Sledeća faza je kao i kod Pikasa i Britni Spirs, i svih manično srećnih ljudi - plava faza. Dok pišem ovo, razmišljam kako je rolerkoster manične depresije problem cele moje generacije, a ja ipak imam sreće jer me niko od bivših nije eutanazirao kao Beti Blu, prošavši sa mnom fazu u kojoj se iz blistave kraljice mature pretvaram u emanaciju depresije i stvorenje iz pakla koje svuda vidi apsolutno samo crkotine i gnoj. Devojka koja previše voli, obično nikada, ali nikada ne oseća ljubav koju joj neko pruža. Ona zna da je posebna isto koliko i svi drugi, "jedinstvena kao pahulja" i ostalo, i zato nema jebene šanse da joj pomogneš glupim frazama "sve je to u tvojoj glavi" kada iznebuha odluči da je život sranje i da želi da umre. Ako se u međuvremenu niste vezali, ona nije osetila poverenje i pravu ljubav u zamenu za seks, kolače i lektorski deo posla, ti si dečko ćao i suočićeš se sa svojom nemoći pred izvesnim krajem tog odnosa.

Kao što sam malopre rekla, u pitanju je zamka nalik na onu u verskim institucijama koje na kraju podvale strašni sud. Zar im nije bila sumnjiva tolika "savršenost" od početka, da li stvarno misle da je radosna devojka iz sna isključivo posvećena istrajnoj, dubokoj (i za današnje uslove sramotno) monogamnoj ljubavi i da nema svoj unutrašnji bol koji ništa osim najobičnije ljubavi (kakvu naprimer emituju slatke životinjice i bebe) ne može zatrpati. Par ljudi sa kojima sam bila je moja teška životna stanja čak gledalo kao veleizdaju, samo zato što danima nisam ustajala iz kreveta, nisam kuvala, imala želju za seksom ili sam prosto bila bolesna od upale pluća naprimer. Mislim da je ovu "klopku za pionira", najbolje opisati kroz botaniku i one neke tropske cvetove koji pre pre pre očaravajuće izgledaju i mirišu, a izloženi insekti upadnu kroz neki skriveni tunel i onda umru na dnu rupe. Dobro možda je glup primer jer ovde niko ne umre, ali to je suština, radi se o nekoj vrsti manipulacije, kao u reklami. Nije da će ti postpejd paket upropastiti život, al nije ni da neće.

Da, ljubav. Nisam pisala o ljubavi. Kod žena koje previše vole, postoji samo jedan problem. Partneri ne cene skoro uopšte njihovu ljubav, jer je uzimaju zdravo za gotovo. Svako s kim sam bila, gledajući sebe mojim očima, mislio je da je bog kome prirodno pripada sve što dobija. Stvar je jednostavna, ne postoji previše ljubavi i to ja najbolje znam jer sam oduvek istraživala i rastezala te granice. A kod ljubavi se baš brzo uvedu visoki standardi, tako da i da sam ikad i poželela da volim manje ili umereno ili da se odmorim od ogromne ljubavi i podrške koju nesebično emitujem iz časa u čas, oni bi se verovatno zgrozili mojom sebičnošću. A kako ja volim više, oni su uvek ti koji vole manje.

Možda ja volim više, možda spremam gomile jela, umem da vozim skejt ili krotim pse, neviđeno pušim i pišem seminarske radove, jako dobro slušam porodične probleme, umem s decom i babama, odvikavam od bolesti zavisnosti, lektorišem, prevodim, crtam, čitam, devojka za pratnju i razonodu, sposobna sam stići i uteći, ugasiti požar i epi napad, ali sve ima svoje granice. E samo što te granice nikad niko nije video, pre nego što ih je prešao i pre nego što je bilo kasno. Fascinantno mi je i zastrašujuće, kad pogledam unazad, do koje mere sam viškom ljubavi razmazila ljude koje sam volela. Ali jbg, ne mogu zbog toga da rizikujem i da posle premalo volim nekoga ko to sasvim sigurno zaslužuje. Nije da se ljubav troši.

Kao i svaka MPDG, u dosad odgledanim filmovima nisam bila glavna uloga. Podređena nije prava reč, jer MPDG je zbog svojih brojnih i očiglednih kvaliteta i sklonosti često čak dominantna, ali nažalost njena uloga je limitirana, ona je tu samo da istakne konačnu pobedu koju će glavni lik izvojevati naučivši pored nje sve cirkuske veštine i životne mudrosti. Ali život nije film, i moja svrha nije uzgajanje zdravih i uspešnih ljudi, te je više nego očekivano da se posle (pre)velikih ljubavi osetim pomalo iskorišćeno. Nije to iskorišćenost, nije ni izdaja, to je onaj osećaj kad bivši muva ribe na fore koje si mu prodala pre pet godina, kad neka potpuno nepoznata devojka s kojom je frend na fejzbuku postuje pesmu koju ste zajedno slušali na vikendici, takve stvari.

Osećaj da sam poslužila nekom višem cilju i da je moja uloga završena. Svakog svog dečka (da ne kažem svu trojicu) prestala sam da volim i ne osećam ljubavni bol, ali me malo guši tuga. Guši me svest o tome da su posle mene umrli, razočarali se (oni vole termin "upropastila si mi život", al niko ih ne pita), ali ruku na srce i odmorili se od mentalnog i svakog drugog napora koju ljubav iziskuje. Sami ili uz neke devojke, žene, štagod. Ne vodim baš preciznu evidenciju. Da se slikovito izrazim, duboko me uznemiruje svest da živim u kinematografiji u kom je Natali Portman epizodna uloga u nekom filmu, iako njeno ime verovatno prodaje taj film na box office-u. I ne, ne mislim da sam ja holivudska zvezda koja je završila Harvard, nego da svako zaslužuje da bude glavna uloga - bar u svom životu - i da je to potpuno legitimno očekivanje.

Autorka

I da, jebote, prestravljena sam. Svakih 76 godina kad prođe Halejeva kometa i kad se ponovo zaljubim, ponadam se da će ta osoba poželeti da me zaista upozna i da će ostati sa mnom kad sam bolesna da mi doda jastuk ili napravi sendvič, lepo ugosti ili da me grli kad plačem apsolutno bez razloga i kada se ponašam odvratno ili naporno uprkos svesti i zdravom razumu. Kako nekom da kažeš heeey možeš da se jebeš sa kurvama kod železničke, možeš da radiš u inostranstvu, možeš da ne umeš jebeno da čitaš ili boluješ od polno prenosivih bolesti, ja ću te i dalje voleti, a zauzvrat želim samo najiskreniju moguću ljubav, nekritičku podršku kad je teško bez ikakvih primesa pametovanja.

Al ispada da je nekad je to teže od svega i možda samo to nećemo moći i pući ćemo kad se umorim od (sv)ega i možda zbog toga umrem jednog dana od tuge, spontano, naprimer - sama, za novu godinu. Moj svet je postao izgrađen oko toga da odjebem što više ljudi od sebe, da enormni kapacitet za ljubav i posvećenost, degeni ne bi arčili na gluposti. Razvila sam otuđenost, izolovanost i specifičnu odvratnost prema dodirima u prolazu koji ne znače apsolutno ništa.

A ne daj bože, da sam se zaljubljivala često, do sada bih verovatno završila ko samohrana majka na kreku uz nekog ko me prodaje na štajgi za dva pelinkovca. I ne, nemam problem sa samopoštovanjem, vrlo sam na mestu, ali nažalost, kao i većina ljudi danas, izgubljena sam u zbunjujućim odnosima i ne znam pravu meru bliskosti i ljubavi niti razaznajem njihove granice. Mislim da i ne želim da znam. Za razliku od života, u reklamama mi nikada ne odgledamo kraj i ne znamo šta će biti s onom srećnom ribom koja uživa u slobodi dok reklamira uloške sa krilcima, dal će se smuvati sa poznatim glumcem iz susedne reklame za banku i navući na antidepresive jer je neostvarena, usamljena i sjebana, il možda ipak ubode hepiend uz postpejd. Jer hepiend je skroz okej.

vice.com