Karadžića je u martu 2016. godine sudsko vijeće Haškog tribunala osudilo na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine.Žalbeno vijeće Mehanizma sada može tu presudu da potvrdi ili da je preinači, bilo u pogledu utvrđenih činjenica, bilo u pogledu vrste i visine kazne. Takođe može da je ukine i naloži da mu se suđenje ponovi. Prvostepenom presudom, Karadžić je osuđen je za 10 tačaka, među kojima i za genocid u Srebrenici. Oslobođen je po jednoj tački optužnice - za genocid nad nesrpskim stanovništvom u sedam opština u BiH.
Sudsko vijeće nije utvrdilo da na teritorijama opština Bratunac, Prijedor, Vlasenica, Zvornik, Sanski Most, Foča i Ključ nije počinjen genocid, ali jeste utvrdilo da su ratni zločini pocinjeni u tim opštinama, u periodu od 1992. do 1995. bili koordinirani iz vrha Republike Srpske.Takođe, prema prvostepenoj presudi, Karadžić snosi individualnu krivičnu odgovornost za progon, istrebljenje, ubistvo, deportaciju i prisilno premještanje stanovništva u pomenutim opštinama.Sudsko vijeće je takođe utvrdilo da Karadžić snosi individualnu krivičnu odgovornost za ubistvo, protivpravni napad na civilno stanovništvo i širenje terora tokom opsade Sarajeva u periodu od maja 1992. do oktobra 1995. godine, kao i za uzimanje talaca kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Suđenje mu je počelo u oktobru 2009. godine, a okončano je prvostepenom presudom u martu 2016.Na tu odluku žalio je i Karadžić sa svojim pravnim timom, kao i tužilaštvo Haškog trinala.
Predmet "Radovan Karadžić" – Najveći set zločina procesuiran u Haagu, žalbe tužilaca i odbrane
Vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) u Haagu će se pri donošenju konačne presude kretati isključivo u okvirima žalbi tima tužilaca i Karadžićeve odbrane.
Žalba tužilaca bazira se na četiri stavke. Prvi dio tužilačke žalbe odnosi se na dužinu kazne, gdje je navedeno da bi Karadžić trebao dobiti doživotnu kaznu za svaki od tri udružena zločinačka poduhvata (UZP) u kojima je učestvovao – za genocid u Srebrenici, terorisanje civila Sarajeva i progone u 20 bh. opština
- Kada se sva tri ova udružena poduhvata uzmu kao cjelina, oni čine najveći i najstrašniji set zločina za koje je jedna osoba ikada optužena u Haagu. Ovakva težina zločina prevazilazi okvir potreban da se izrekne doživotna kazna - navode tužioci.
Tužioci zatim navode da je Prvostepeno vijeće pogriješilo zaključivši da su su snage bosanskih Srba 1992. godine u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku počinile prisilno iseljavanje, dok su drugi zločini, poput ubistava, razaranja i seksualnog nasilja, bili samo predvidive posljedice, a ne zasebni planirani zločini u okviru genocidnog plana.
Prema mišljenju tužilaca, ovakav zaključak je manjkav i stav Vijeća – da je moguće da Karadžić nije želio da se drugi zločini dogode ali nije mario dovoljno da ih zaustavi – ne može opstati.Upravo plan da se svi ti zločini počine, kako navode tužioci, ukazuje na genocidnu namjeru Karadžića i drugih članova UZP-a 1992. godine.
"Evidentno je da zajednički kriminalni cilj – koji je uključivao ubistva, istrebljenje i nehumani tretman – sve u sklopu genocidnih djela, više odgovara genocidnoj namjeri koju su imali članovi udruženog zločinačkog poduhvata nego neki zajednički plan u sklopu kojeg su ova genocidna djela bila sprovedena ne kao integralni dio plana, nego samo kao predvidiva ili usputna posljedica" - stoji u žalbi tužilaca.
Drugi dio žalbe haških tužilaca odnosi se na mjesta zatočenja. Iako je Karadžić proglašen krivim za brojne zločine počinjene u logorima, Vijeće je navelo da dokazi nisu dovoljni da pokažu da su uslovi zatočenja “stvarani s ciljem fizičkog uništenja Hrvata i Bošnjaka”.Prema stavu tužilaca, Vijeće je ignorisalo niz dokaza koji su ukazivali na to da su u logorima širom Republike Srpske činjena masovna ubistva, kao i da su teška zlostavljanja bila svakodnevnica.
Kao primjeri logora u kojima su, prema mišljenju tužilaca, činjeni zločini čiji je razmjer ukazivao na namjeru da se Bošnjaci i Hrvati “unište kao grupa”, navedeni su zatvor u Foči, logori “Keraterm” i “Omarska” kod Prijedora, “Sušica” u Vlasenici te škole u Karakaju i Bratuncu.
- Zaključci o uslovima u logorima značajno utiču na pogrešne zaključke u vezi sa stavom Prvostepenog vijeća u odnosu na nedostatak genocidne namjere. Hiljade Bošnjaka i Hrvata koji su u prvostepenoj presudi navedeni samo kao ‘iseljeni’ ustvari su trpjeli uslove života koji su bili smišljeni ka njihovom fizičkom uništenju - navode tužioci.
U trećoj stavci žalbe tužioci su naglasili da se Prvostepeno vijeće “vodilo preuskom definicijom genocida” razmatrajući samo matematički koliko je Bošnjaka i Hrvata uništeno, a nije razmatralo kakve su dugoročne posljedice svih počinjenih zločina i da li je njihov cilj bilo onemogućavanje da se ove grupe ponovo izgrade.
Tužioci su se posebno žalili što Prvostepeno vijeće nije razmatralo pitanje da li je 1992. godine počinjen genocid u Prijedoru, gdje, kako se navodi u žalbi, “obim zločina ukazuje na jasnu namjeru uništenja grupe”.
Bivši predsjednik Republike Srpske i njegov pravni savjetnik Peter Robinson podnijeli su žalbu po šest osnova, a sam Karadžić, iznoseći ovu žalbu, izrazio je uvjerenje da će presuda kojom je osuđen na 40 godina zatvora za genocid i ratne zločine u BiH “apsolutno i odmah pasti”.
Prvi žalbeni osnov Karadžića i njegovog advokata, iznesen na preko 100 stranica, odnosio se na navode kako je postupak bio “nepošten”. Kao razloge zbog kojih, prema njegovom mišljenju, postupak nije bio fer, Karadžić je naveo da mu nije dozvoljeno da svjedoči u narativnoj formi – već je sudija naložio pravnom savjetniku da mu postavlja pitanja – zatim da je optužnica bila neprecizna i da je posjeta mjestima masakara u Sarajevu urađena bez njegovog prisustva.
Žalio se i što je prihvaćen veliki broj činjenica prethodno utvrđenih u drugim postupcima, da tužioci nisu kažnjeni što mu nisu na vrijeme dostavili sve dokaze, što su korišteni nezakonito presretnuti razgovori, kao i što nije dobio imunitet za političke govore u vrijeme dok je bio u Skupštini Republike BiH.
Kao posebnu primjedbu, Karadžić je naveo da Prvostepeno vijeće nije bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića – kojem se također u Haagu sudi za iste zločine kao i bivšem predsjedniku RS-a – natjeralo da svjedoči.
- Šturo objašnjenje Prvostepenog vijeća ukazuje na to da je smatralo značajnijim prava generala Mladića – koji je čekao početak suđenja – nego prava predsjednika Karadžića da dobije značajan iskaz. Međutim, da je primoralo generala Mladića da svjedoči, Vijeće je moglo ispoštovati prava obojice. Predsjednik Karadžić je mogao obezbijediti ovaj dokaz, bez štete za generala Mladića jer se odgovori ne bi mogli koristiti protiv njega - stoji u Karadžićevoj žalbi.
Druga stavka žalbe odnosi se na tačku kojom je Karadžić proglašen krivim za kampanju progona Bošnjaka i Hrvata s prostora 20 općina u BiH. Kako stoji u žalbi, Vijeće je pogriješilo zaključivši da je Karadžić želio “prisilno uklanjanje” Bošnjaka i Hrvata, kada je podjednako moguće da je samo želio “političku autonomiju”.
- Vijeće je prihvatilo postojanje 65 različitih govora, razgovora ili izjava predsjednika Karadžića koji osporavaju zaključak da je namjeravao ostvariti fizičko razdvajanje od nesrpskog stanovništva kroz progone. Ovo čini značajnu količinu dokaza da je Karadžić namjeravao i zagovarao postojanje manjina u svakom entitetu u kojima bi njihova prava bila poštovana - naveo je Karadžić u žalbi.
Treći i četvrti žalbeni navod odnose se na zaključke o Karadžićevoj krivici za genocid u Srebrenici i terorisanje građana Sarajeva.
U odnosu na Srebrenicu, Karadžić je naveo da “nije čitao detalje ‘Direktive broj 7’”, koju je potpisao u martu 1995. i kojom je naložio da VRS u Srebrenici “stvori nepodnošljive uslove totalne nesigurnosti, bez nade u život i opstanak u enklavi”, što je vojska i učinila.
Karadžić je nastojao osporiti i ključni dokaz, prema ocjeni Vijeća, u vezi s njegovim učešćem u zločinu, odnosno telefonski razgovor između njega i Miroslava Deronjića, tadašnjeg povjerenika za Srebrenicu, vođen 13. jula 1995. uveče. Karadžić je pitao “koliko hiljada” zarobljenika je u tom trenutku u obližnjem Bratuncu, a Deronjić je odgovorio: “Dvije hiljade, bit će ih i više.”
- Sva roba mora biti u skladištima do podne sutra, ne tu, nego drugdje - uzvratio je Karadžić.
Sudije su, na osnovu cjelokupnih dokaza, protumačile da su se Karadžićeve riječi odnosile na zarobljenike koji su sutradan prebačeni na više lokacija u okolini Zvornika i strijeljani u periodu od 14. do 17. jula 1995. godine.
Karadžić je naveo u žalbi da se riječi “ne tu, nego drugdje” odnose na premještanje u zatočeničke objekte, a ne na mjesta egzekucija.
U odnosu na dio presude kojim je osuđen za kampanju terora nad Sarajlijama, Karadžić je naveo da je Vijeće pogrešno primijenilo zakonske odredbe, kao i da je za određene incidente granatiranja – poput masakra na pijaci Markale 1994. godine – pogrešno utvrdilo da je krivac VRS.
Karadžić je naveo da je redovno VRS-u branio da gađa civile, kao i da je redovno dobijao izvještaje od vojske da se samo puca na “legitimne vojne mete”.
- Vijeće je zaključilo da svih 26 pripadnika VRS-a – koji su dali iskaz da su samo odgovarali na vatru i to po legitimnim metama – laže. Čak i da je ovo slučaj, to su bile jedine informacije koje je predsjednik Karadžić dobijao tokom rata kada je pitao za pojašnjenja u vezi s primjedbama međunarodne zajednice - stoji u žalbi Odbrane.
U odnosu na stradanje civila, Karadžić je povukao paralelu između dešavanja u Sarajevu i napada američke vojske dronom.
- Dronovi koje lansiraju Sjedinjene Američke Države (SAD) redovno ubijaju civile. Predsjednika Baracka Obamu, kao vrhovnog komandanta oružanih snaga SAD-a, sigurno uvjeravaju da se radi o legitimnim vojnim metama. Ukoliko se kasnije ispostavi da to nije istina, to ne znači da je Barack Obama imao namjeru da teroriše ili ubije civile - dodao je Karadžić.
Peti žalbeni navod se odnosi na zaključke o Karadžićevoj krivici za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija (UN) za taoce 1995. godine, gdje je, prema stavu Odbrane, Vijeće pogriješilo zaključivši da je optuženi imao namjeru da počini krivično djelo.
- Radilo se, prema stavu predsjednika Karadžića, o zakonito pritvorenim ratnim zarobljenicima - stoji u žalbi Odbrane.
Posljednja stavka u žalbi odnosi se na dužinu kazne, gdje je Odbrana navela da, čak i ako bivši predsjednik RS bude osuđen, kazna bi mu trebala biti znatno niža jer je “postupak bio nepošten a on se korektno ponašao tokom suđenja”.
Presuda Karadžiću predstavlja najiščekivaniju presudu od osnivanja ICTY-a, a njenu najavu, između ostalih, prate brojne reakcije žrtava i njihovih udruženja, koji insistiraju na pravdi i istini kao ključnim elementima tranzicijske pravde.
Njihove poruke su jasne i nedvosmislene i, uz očekivanja da će Karadžić biti osuđen i za genocid u drugim bh. opštinama, ističu značaj utvrđivanja i prihvatanja odgovornosti, suprotstavljanja relativiziranju zločina i odlučnog eliminiranja nekažnjivosti kao pretpostavki za izgradnju povjerenja i normalizaciju odnosa u BiH, regionu i šire.
Član advokatskog tima Radovana Karadžića Goran Petronijević je izjavio kako odbrana očekuje da Karadžiću bude izrečena oslobađajuća presuda ukoliko drugostepeno vijeće dokaze bude sagledavalo sa pravnog, a ne političkog stanovišta.
"Ukoliko bude bilo kakvog pravnog i pravičnog odlučivanja, kvalifikacije i sagledavanja dokaza i činjenica koje su se pred Haškim tribunalom u toku postupka mogle videti, mi smo potpuni optimisti da drugostepena presuda mora biti mnogo, mnogo bolja od ove sad, pa i oslobađajuća", rekao je Petronijević.
Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik ocijenio je, uoči sutrašnjeg izricanja presude prvom predsjedniku RS Radovanu Karadžiću, da je uobičajeno mišljenje da Haški sud nije pravičan i nije u funkciji pomirenja, piše Glas Srpske.
“Afere o kojima smo mogli da svjedočimo u posljednje vrijeme u vezi sa procedurama nestanka dokaza i mnogo čega drugoga što je izašlo u javnost putem ljudi koji rade u sudu i sudija koje su tamo radile, sigurno nije doprinos povjerenju u odluke koje je taj sud ranije donosio I koje će donositi ubuduće”, rekao je Dodik.
Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović rekla je da, poučena ranijim iskustvima, uopšte nije optimista kada je riječ o pravosudnim odlukama Međunarodnog suda u Hagu, kao i onim koje se donose na nivou BiH, jer do sada nije vidjela nijednu presudu koja je služila pomirenju ili pravdi.
“Nažalost, međunarodno sudovanje, veoma često i ono na nivou BiH, išlo je po jednoj matrici. Uglavnom ste imali političke odluke koje su prethodno donesene, pravljen je politički okvir koji je onda popunjavan pravnim, pravosudnim odlukama I kao rezultat imate ogromno nepovjerenje”, istakla je Cvijanovićeva.
Predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine Jasmin Mešković nada se da će Haški sud sutra proglasiti Radovana Karadžića krivim po svim tačkama optužnice, posebno za genocide u Bratuncu, Ključu, Foči, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
"Ono što me posebno zabrinjava kako i šta poslije presude. Da li ćemo to sve zaboravit za dva dana ili ćemo dokaze u presudi početi izučavati" kazao je.
Istakao je da se ne smije dopustiti da se ponovo formira komisija koja će djelovati prema željama onih koji su počinili genocid.
Mešković je, takođe, potcrtao da građani BiH moraju početi njegovati kulturu sjećanja te da političari moraju raditi na stvaranju boljih uslova za priznavanje žrtava torture.
"Ako Žalbeno vijeće bude radilo po pravdi, dokazima i činjenicama i onim što se do sada utvrdilo za očekivati je da Radovan Karadžić dobije kaznu doživotnog zatvora i da mu se stave na teret i genocid za ostale općine gdje je počinjen"- kazao je Feni predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Fikret Grabovica
Predsjednik Udruženja za modernu historiju i profesor na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Husnija Kamberović je izjavio Feni da je teško sa sigurnošću prognozirati kakvu će odluku donijeti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, ali misli da je tokom suđenja izvedeno dovoljno dokaza koji su i opredijelili Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) da 2016. Radovana Karadžića osudi na 40 godina zatvora, i to za svaki od zločina za koji je optužen, uključujući i zločin genocida.
Dodao je kako misli da je važno da ostane presuda za genocid, pa makar i samo za Srebrenicu, te da je i 40 godina zatvora, kada je Karadžić u pitanju, jednako kao i doživotna kazna.
Presuda 20.marta
Konačnu presudu Karadžiću 20. marta će izreći Vijeće u čijem su sastavu sudije Vagn Prüsse Joensen, William Hussein Sekule, José Ricardo de Prada Solaesa, Graciela Susana Gatti Santana i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa.
Sudija Rosa je u Vijeće imenovan tek prošle godine, umjesto dotadašnjeg predsjedavajućeg Theodora Merona, zbog čega je i izricanje presude odgođeno za nekoliko mjeseci. Do izmjene člana Vijeća došlo je na zahtjev Odbrane jer je Meron na prethodnim suđenjima donosio određene zaključke koji se tiču Karadžića.
S obzirom da se podnesak odnosio na njega, Meron se izuzeo iz odlučivanja i imenovao sudiju Jean-Claudea Antonettija da donese odluku. Antonetti je prihvatio zahtjev Odbrane.
Karadžić je uhapšen 2008., nakon dugogodišnjeg bjekstva. Tokom maratonskog postupka – koji je trajao 499 radnih dana – saslušano je 589 svjedoka i u spis je uložen 11.481 dokaz, javio je BIRN BiH.
