<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

SVE NAS JE MANJE Nezaposlenost, nesigurnost, beznađe i &#39;štela&#39; ove godine otjerali 35.377 građana iz BiH

Buka Intervju: Mirhunisa Zukić

Prvo odlazi jedan član, najčešće žena kao medicinska sestra koja se prekvalifikovala u Orašju ili nekim drugim centrima za prekvalifikaciju, koja je završila kurs njemačkog jezika. Ona ode na tri mjeseca, pa onda postepeno povlači po dio porodice, dok na kraju ne odu svi. To je najčešći scenario.

13. novembar 2017, 12:00

Tokom deset mjeseci ove godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo 35.377 osoba, što je od 2013. do oktobra 2017. godine ukupno 151.101 osoba, podaci su Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

Povodom objavljenog istraživanja, razgovarali smo sa Mirhunisom Zukuć, predsjednicom Unije. 

Gospođo Zukić došli ste do alarmantnih podataka o napuštanju ovih prostora. Da li je brojka od 35.000 građana koji su za deset mjeseci ove godine napustili BiH, do sada najveća?

Odluka o odlasku kod ljudi je veoma intezivirana ove godine i radi se o zaista velikom broju građana. Podaci su reperezentativni  jer istraživanje provodimo od 2013. godine u preko 1.750 mjesnih zajednica i 82 opšine. Ljudi sve lakše donose odluku da napuste svoje domove, i to ne samo iz ruralnih područja, kako mnogi misle. Ista situacija je i u gradskim sredinama.Takođe evidentno je  da BiH napuštaju i oni koji imaju radna mjesta i ona bolje plaćena i ona gdje su primanja niska i neredovna, o onim nezaposlenim suvišno je i govoriti. 

Imali ste priliku da čujete priče ljudi, njihovo razmišljanje, razloge zašto odlaze, gdje odlaze?

Odalaze prije svega jer ovdje ne vide bolju budućnost. Klima koja vlada u BiH, kao ekonomska, tako i političaka odavno  je deprimirajuća, tako da naše građane lako privuku poslovne ponude iz evropskih zemalja, najčešće Njemačke, Austrije, Slovenije i Švedske. Posebno  zabrinjavajući je odlazak mladih, sve je više i onih sa tehničkih fakulteta iz Sarajeva, Mostara, Banjaluke i drugih gradova koji imaju fakultete koji nude obrazovanje koje Zapad traži.  Oni  lako nađu mjesta i za doškolovavanje i za završavanje fakulteta i za zapošljavanje.  Ono što smo kroz rad na terenu takođe primjetili jeste da se brzo snađu, budu dobro prihvaćeni, a i njihova egizistencija ubrzano postaje zadovoljavajuća.  Takođe odlazi nam ogroman broj žena koje se prekafalifikuju i završe kurseve jezika, ovdje konkretno mislim na odlazak medicinskih sestara, njegovateljica u Njemačku.


Mirhunisa Zukić

A kompletne porodice?

Uglavnom prvo odlazi jedan član, najčešće žena kao medicinska sestra  koja se prekvalifikovala u Orašju ili nekim drugim centrima za prekvalifikaciju, koja je završila kurs njemačkog jezika. Ona ode na tri mjeseca, pa onda postepeno povlači po dio porodice, dok na kraju ne odu svi. To je najčešći scenario.

Koje su to opštine u kojima je sitacija najalarmantnija?

To je definitivno Posavina, gdje je na području Broda, Brčko distrikta, Dervente, Doboja, Gradačca, Modriče, Odžaka, Orašja, Srebrenika, Šamca, Pelagićeva, Vukosavlja, Domaljevac Šamca broj odlazaka u toku ove godine  dosegnuo brojku od gotovo 11.000 odlazaka. Uzmimo primjer Odžaka koga je ove godine napustilo 1.577 građana. Riječ je o jednom malenom gradiću koji je gotovo pa 100 postotno bio povratnički, a koga ljudi masovno napuštaju, i oni koji imaju radna mjesta i oni koji bezuspješno za njim tragaju. Ili recimo Livno gdje imate lijepe, nove kuće, i puste ulice. Sve je zaključano, to je zaista teško za vidjeti.

Da li ste tokom višegodišnjeg  rada na terenu došli do zaključka zašto baš ove opštine?

To su zapostavljene sredine, kao što je Livno i zapravo cijeli Kanton 10. Mi smo jednostavno te regije zaboravili, centi iz Sarajeva zaboravljaju da postoje i ti prostori u koje treba ulagati, a to su na kraju krajeva prostori koji mogu hraniti cijelu BiH, ali nažalost nikome nisu prioritet.


Livno

Prema podacima koje imate kakva je sudbina ljudi koji odsele s ovih prostora, uspiju li naći adekvatan posao, snaći se u novoj i dosta drugačijoj sredini?

Naši ljudi se vrlo brzo snađu, često ne baš onako kako su prethodno zamišljaju i kako im se obećavalo, ali uglavnom opstaju u mjestima odlaska. Čak smo iznenađeni što su i u zemljama u koje je došlo dosta migranata i izbjeglica sa Istoka naši ljudi opstali i ostali. 

Tačno je da određeni broj naših građana putem readmisije bude vraćen u BiH jer su u evropske zemlje otišli bez viza ili dozvole boravka. Ali oni uglavnom čekaju prvu priliku za ponovni odlazak.

Da li su naši građani spremni i da plate samo da odu odavde?

Da, ranije nekada smo identifikovali ilegalan kanal plaćanja. Građani su plaćali i po osam hiljada maraka kako bi se domogli evropskih zemalja. Često su bili prevareni jer ih tamo nisu dočekali ni posao ni bolji život nego još veće razočarenje, pa su se nakon par mjeseci bezuspješne potrage za poslom, vraćali u BiH.

Danas je puno lakše i jednostavnije otići iz BiH. Tako je većini Hercegovaca, sa hrvatskim pasošem, bitno samo da prođu granicu, već su u EU i mogu ići gdje žele, dok se druge dvije nacije moraju puno više potruditi da bi obezbjedili svoj boravak u zemljama u koje su odlučili da odu. Ali to je puno lakše nego ranije. 

Dugo se bavite problematikom odlaska, pa možete li nam reći zbog čega vlasti ignorišu ovaj problem i zašto ne odlučuju da zadrže ljude?

Oni gledaju kroz neke ružičaste naočare prema narodu uopšte i njima je samo važno da nađu svoje mjesto u političkom, ako je ikako moguće vrhu. Njima je postao jedini cilj da sebe obezbjede, a nemar i nebriga za ljude koji su na kraju krajeva njihovi potencijalni birači i tjeraju naše građane s ovih prostora. Takođe poruke tih naših političara su svakodnevno umarajuće, tako da nas više i ne čudi kada čujete mladog čovjeka  koji odlazi uz konstataciju da njemu ovdje  ništa ne valja.  I njih treba shvatiti jer su umorni od slika svojih roditelja -generacije koja je u BiH potpuno zaobiđena, generacija koja je ignorisana. To su ljudi koji su nekada živjeli i radili i čiji su se životi nakon rata iz korjena promjenili. To su ljudi koji danas nemaju ni platu, ni penziju, ostavljeni ni na nebu ni na zemlji. Zašto bi onda mladi čovjek mislio da će njemu ovdje biti bolje.

Imate li ideju kako natjerati političare na konkretnu akciju?

Mi ćemo pokušati probuditi i zainteresovati ovaj  uspavani sistem u kome se sve svelo na puke informacije o odlasku i to je to. Planirano napraviti kampanju prema institucijama vlasti da se izradi strategija za zaustavljanje odlaska bh. građana, susjedne zemlje ih već rade.

Strategija kao strategija  je dobra zamisao, ali još jedan dokument koji će završiti u ladici sigurno nije riješenje.

Slažem se toga imamo i previše, zato ćemo pokušaćemo probuditi i svijest kod članova Predsjedništva BiH da odu u Posavinu, jer nije samo dovoljno čuti da je iz Posavine samo ove godine otišlo gotovo 11 000 ljudi. Trebaju razgovarati sa ljudima, barem onima koji još ne odlaze da ih razumiju, shvate njihove problem i nedaće  i neka im kažu šta mogu realno očekivati, šta će oni poduzeti u institucijama vlasti da im obezbjede ostanak na ovim prostorima. Znači bez svađe, bez prevbacivanja krivice jedni na druge. Od toga građani nemaju koristi. Treba jasan i konkretan model kako pokušati zaustaviti, usporiti, ovaj sve izražajniji trend odlaska.

I evo na kraju, šta bi po Vama trebao da sadrži jedan ovakav dokument, strategija?

Ono što narod traži,  a to je nemojte nas štititi - dajte nam šansu. A to se može obezbidjediti kroz normalizovanje životnih uslova, davanja prilike ljudima da žive od svoga rada, mijenjanjem sveukupne klime i ambijenta u BiH. Građani nam često kažu da nije sve u novcu, poslu, već da veliki dio problema leži u atmosferi koja predugo vlada u BiH. Smeta im što se zakoni ne provode, što nema sankcija za one koji ne rade po zakonu. Smeta im što neko prima platu za posao koji ne radi profesionalno, smeta im  što se neko zaposli preko noći i to na radno mjesto za koje nije kvalifikovan, ali je politički podoban. Smeta narodu nepravda, želi osjećaj bezbjednosti, zaštićenosti.

Ako se to ne desi prijeti li nam još veća demografska katastrofa?

Nisam te struke da mogu odgovoriti adekvatno na ovo pitanje, ali jedno znam, više se ne smije zataškavati temu odlaska. Moramo  je rješavati, jer od 1992. godine do danas  imamo preko 2 miliona naših ljudi van granica BiH, a  to je strašno za jednu ovako malu zemlju.

I toga trebaju postati svjesni svi u ovoj zemlji, a naročito ljudi koji je vode.

Razgovarala: Tatjana Čalić