Tanja Stupar Trifunović: Društvo u kojem živimo sve više je nalik kakvoj grotesknoj areni u kojoj pobjeđuju oni koji su kadri smisliti više laži i smicalica

Užurbanost je privid. Imamo vremena samo nećemo da ga imamo jer je velikoj većini ljudi postalo nepodnošljivo da ostanu nasamo sa sobom. Svi se ponašaju kao da su na traci za trčanje. I jesu. Trčimo u mjestu.

Maja Isović Dobrijević / 27. Novembar 2018

Foto: Borislav Brezo

Tanja Stupar Trifunović, rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila nekoliko knjiga poezije, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski danski  i francuski.

Promocija njene knjige "Razmnožavanje domaćih životinja" biće održana u četvrtak, 15. novembra sa početkom od 19 časova u Kulturnom centru Banski dvor.

Sa Tanjom razgovaramo o njenoj knjizi, književnosti u BiH, životu pisaca, društvu u kojem živimo i drugim temama.

Tanja, u četvrtak u Banjaluci će biti održana promocija tvoje nove knjige “Razmnožavanje domaćih životinja”, koja je već nagrađivana. Riječ o knjizi koja je već odjeknula širom regije. Šta očekuješ od promocije u gradu u kojem živiš?
 
Nemam nikakva očekivanja od promocije ni ove kao ni drugih. One su dio tog posla oko knjige i mogućnost da se čitaoci detaljnije upoznaju sa knjigom i eventualno zaintrigiraju da je pročitaju. Na nekim promocijama se ostvari, spontano, dobar kontakt sa publikom i to bude lijepo iskustvo.   Osjetite da je ljudima poezija potrebna, da ih dotiče i podstiče da misle, osjećaju, plaču ili se smiju. Piscu su dragocjene ove reakcije jer su neka vrsta testa njegovom radu.

Imajući u vidu da je tvoj prvi roman “Satovi u majčinoj sobi” tvoja najnagrađivanija knjiga, imaš li namjeru da se vratiš ovoj književnoj formi?

Pišem i poeziju i prozu. Samo se radi o različitom ritmu objavljivanja i o tome da sam poeziju prvu počela objavljivati jer sam njome bila zadovoljnija. Činilo mi se da za prozu čovjek treba postići neku zrelost i životnu i književnu. Barem je u mom slučaju bilo tako što ne mora biti pravilo. Ima jako mladih ljudi koji napišu odlične prve romane poput recimo “Usamljenosti prostih brojeva” koje je Paolo Đordano napisao sa svega dvadeset i pet godina.

 Gdje, po tvom mišljenju, tvoje knjige najbolje prolaze, imajući u vidu da mnogo putuješ, gdje su najprihvaćenije?

Zbog jezika i činjenice da ovdje objavljem već dvadesetak godina a prvi prevodi na strane jezike mi izlaze tek unazad par godina sasvim logično najviše čitalačke publike imam na prostorima nekad nam zajedničke zemlje Jugoslavije. Što se tiče iskustava sa čitanja i reakcija publike oni su svugdje jako pozitivni.
 
Da li je težak život jednog književnika, književnice imajući u vidu putovanja, promocije, susrete, na neki način nikad ne znate gdje će vas put odvesti?

I jeste i nije. To zavisi od raspoloženja. Nekad vam se ne putuje i u tim trenucima je svaki izlazak iz kuće teret, a nekad su ta putovanja dragocjena i prelijepa iskustva. Ne mislim da postoji neki posebni život književnika/ce, velika većina nas na ovim prostorima živimo živote opterećene i prezasićene istim problemima. Ta putovanja na književne nastupe ili rezidencijalne programe često su dobrodošao odmak od svakodnevice. Neka vrsta neophodnog mentalnog godišnjeg odmora.  

Banjaluka dugo nije imala književni skandal poput onog kada je tvoja pjesma izbačena iz jedne manifestacije. Sada kad se sve smirilo, kako se osjećaš zbog toga?

Ne doživljavam to previše lično. Nije problem što je to bila moja pjesma nego u samom postupku i odnosu prema autoru. Ovakvim činom mi pokazujemo ono što često vidimo na ulici, u saobraćaju, čekaonicama, školama, u svakodnevnom ophođenju prema drugom; bahatost i nepoštovanje, samoživost i glupost.  To nije dobro i neće donijeti ništa dobro.

Šta za tebe znači pisanje, možeš li zamisliti život da ne pišeš, kako se osjećaš dok si sama sa svojim riječima?

U različitim vremenskim periodima i moj odnos prema pisanju se mijenjao i mijenja. Nekad je to posao, nekad potreba, nekad produkt trenutnog nadahnuća a često i kombinacija svega pomenutog.  Mogu zamisliti život bez pisanja jer prođu nekad duži vremenski periodi da ne pišem. I tad je to sasvim u redu.  Isto tako ima perioda kada mi je pisanje neka vrsta nužnosti i to nikako ne treba romantizovati . Riječ je više o nekoj vrsti ne baš prijatne prinude.  Nešto nalik gotovo nepodnošljivoj unutrašnjoj napetosti.  Poslije, kada se napiše stiže i pomalo katarzično olakšanje.  Da nema ove pomenute prinude u meni ne bih ni pisala, ima puno ljepših načina da se provodi vrijeme.
 
Imajući u vidu da rijetko koji književnik kod nas može živjeti samo od pisanja šta nam to govori o društvu u kojem živimo?

Danas rijetko koji čovjek u našem društvu koji se bavi svojim poslom i radi osam sati teško da može živjeti od svoga rada. Može životariti. Zato svi svaštare, kraduckaju ili otvoreno kradu, muljaju, petljaju, potkupljivi su i tako dalje ima čitav niz inspirativnih odrednica i zato živimo kako živimo. Preživljavaju oni koje zovu snalažljivima a zapravo bi to bilo beskrupulozni. Društvo u kojem živimo je književno inspirativno ali ne baš previše prijatno za nešto što bi trebalo biti nalik normalnom životu. Književnike ne treba idealizovati i oni se se kao i ostali dovijaju kako preživjeti. Nema ih još u  farmama i zadrugama ali su tu i tamo prisutni u svakodnevnim dnevnopolitičkim šou programima. Društvo u kojem živimo sve više je nalik kakvoj grotesknoj areni u kojoj pobjeđuju oni koji su kadri smisliti više laži i smicalica.  U tom okviru govoriti o životu od pisanja je apsurdno i smješno ; od pisanja mogu živjeti samo oni koji nisu pisci.

 

Foto: Borislav Brezo

 

Imajući u vidu svijet u kojem živimo, gdje je sve užurbano, nemamo vremena, kako da se vratimo knjigama, umjetnosti, kulturi…

Užurbanost je privid. Imamo vremena samo nećemo da ga imamo jer je velikoj većini ljudi postalo nepodnošljivo da ostanu nasamo sa sobom. Svi se ponašaju kao da su na traci za trčanje. I jesu. Trčimo u mjestu. Postaje jasno da od te silne lažne užurbanosti nismo stigli nigdje – osim što sve veći broj ljudi pije lijekove “za živce” ili se drogira nečim.  Kada ljudi opet krenu tražiti sami sebe; ne ove seksi avatare kojima se prikazuju po društvenim mrežama i na ulici, nego stvarne, krhke, realne sebe – tada će se vratiti ozbiljnim knjigama, umjetnosti i duhovnosti.  Kada kažem duhovnosti ne mislim ni na njuejdž svaštarenje, ni dosadno trućanje o pozitivnom razmišljanju,  kao ni na ovu jezivu instant dnevnopolitičku trendi religioznosti sa krstom na retrovizoru i slikom sveca na profilnoj, nego će morati začeprkati po tim često neprijatnim i teškim ali neophodnim osjećanjima u sebi jer mi ipak na sreću ili žalost nismo mašine ma koliko da smo im nekad nalik.  Higijena unutarnjeg života čovjeka je itekako bitna. Ali ta vrsta svjesnosti se dešava u pojedincima. Na žalost, trenutno smo u jednom suprotnom nazadnom i regresivnom procesu. I nije umjetnost ta koja nužno osvješćuje, ona isto tako može stvoriti lažni osjećaj samodopadljivosti i pojačati naše nesvjesnosti jer je ugodna egu. Tako je kul biti umjetnik ili voljeti umjetnost pa si odmah bolji od drugih. To je jedno veliko sranje ako se čovjek uljuljka u toj kvaziumjetničkoj slici sebe/ svijeta. Nama treba elementarno poznavanje društvenih procesa i psihologije jer ćemo u suprotnom ponovo postati majmuni što ne bi bilo čudno kada saberemo koliko smo puta izmajmunisani.    
 
Svakodnevno se izdaje mnogo knjiga, da li je moguće sve to pratiti? Kako naći ono kvalitetno štivo koje će nas zainteresovanosti?

Nije moguće sve pratiti a nema ni potrebe. Ljudi knjige biraju prema ličnim afinitetima.  I vrlo je rastegljiv pojam šta  je kome kvalitetno štivo.  Što ne treba brkati sa književnošću. Književnost je nešto drugo. Ona u onom naučnom smislu bavljenja književnošću  postoji da bi pokušala  definisati i sačuvati ono što je vrijedno kroz vrijeme. I ti vrednosni sudovi imaju mana i dakako da su pod uticajem trenutne društvene  mode,  politike, ukusa ali sa druge strane postoje knjige koje nadilazne vremenski okvir svog nastanka, postoji univerzalna vrijednost i načini da ocjenimo što je to dobro u književnoumjetničkom smislu . Većinu čitalaca ne zanima književnost i to je njihov izbor i u redu je.
Kada birate knjigu bitan je motiv -  da li hoćete da se relaksirate ili da stvarno čitate knjige.  Čitanje “ozbiljnih” knjiga rijetko kad je relaksirajuće ono ima neke druge funkcije. Nije hobi ni razbibriga.  
 
Kakav je za tebe život u Banajluci, koji su problemi koje bi izvojila, šta tebi najviše smeta?

Imam otpor prema tome da definišem bilo šta sa nekoliko jednostavnih rečenica jer toliko toga ostane izvan. Zato se odgovor ne bi moglo svesti na - dobar ili loš jer bi to bilo netačno. Kakav je za mene život u Banjaluci u krajnjem nije ni bitno.  Odgovoriti na ovo značilo bi prepričavati dvadeset i nešto godina svega i svačega i to ne bi bilo ni posebno zanimljivo. Bitne su one poente koje vrijede za ljude koji žive u ovom ili bilo kom drugom gradu. U Banjaluci sam upoznala divne i saosjećajne ljude počevši od onog prvog dana kad smo došli u nju kao izbjeglice, ljude koji su nam pomogli, zbog kojih sam se osjećala prihvaćeno kao i one druge koji su ubjeđeni da im činjenica da su “rođeni banjalučani” neka vrsta garancije više vrijednosti, pameti, obrazovanja i urbanosti što često nije bio slučaj. U Banjaluci sam upoznala jako talentovane, pametne i skromne ljude kao i one druge koji su mnogo više od znanja imali znanje  o tome koga trebaju znati da bi “uspjeli” u Banjaluci. Banjaluka je kao svi gradovi bivše nam zemlje prošla rat i bolni raspad jednog sistema vrijednosti da bi se na njemu stvorio novi – često se ignorantski odnoseći prema svemu onom što je stvorio prošli sistem (to je kod nas ponavljajući trend zaborava koji nas skupo košta). U tim transformacijama nestajali  su ljudi, preduzeća, objekti i stvorili su se na mjestu starih novi. Čak i novi ljudi. Moja porodica je “isparila” iz jednog grada (Zadra) i osvanula u drugom (Banjaluci). Ljudi, sugrađani i u jednom i u drugom gradu često kao što i sada krive migrante za svoju nevolju, krivili ljude kraj sebe; jedni one koje su otišli, drugi one koji su došli. Ali nisu krivi ljudi nego procesi koji su upravljali tim kretanjima i oni koji su ih pokretali. Krivi su ratovi i njihovi proizvođači. Ne, nismo postali ovakvi zato što su izbjeglice došle  u Banjaluku i “pokvarile je”. Ne nećemo “propasti” zbog migranata. Ne, nije Banjaluka sama po sebi dobra ni loša, primitivna ili kulturna i ne dešava se to samo od sebe  – mi činimo Banjaluku. I sve smo to mi. Ukoliko smo više sebični, pokvareni, bahati, korumpirani, zli, podmukli i nesvjesni svijeta oko sebe i Banjaluka će više biti takva. I u njoj takvoj će rasti naša djeca.

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.