Svake minute proda se milijun plastičnih boca vode, godišnje se proizvede pet milijardi plastičnih vrećica za jednokratnu upotrebu te milijuni tona plastičnih čepova, posuda za šampone, plastičnog pribora za jelo… – ukupno 300 milijuna tona nerazgradivog otpada od čega osam milijuna završi u moru. UN upozorava: nismo ni svjesni da već jedemo i pijemo plastiku
U utorak 9. listopada ove godine djelatnik burnhamške Obalne straže pronašao je na plaži Brean pored mjesta Burnham-on-Sea u okrugu Somerset u Velikoj Britaniji praznu plastičnu bocu deterdženta za pranje posuđa marke Fairy Liquid. Reklo bi se - ništa neuobičajeno.
“Za deterdžent koji eliminira masnoću poprilično je blag”, pisalo je pri bazi boce, a onaj koji ju je kupio prije nego što ju je bacio kupio ju je na sniženju jer je na boci moglo pročitati “4D OFF” (“Sniženo za 4D”).
Pitate se: Kakvo je to sniženje? Što znači “4D”?
To je sniženje od četiri penija, međutim na mjestu danas prepoznatljivog slova “p” stoji slovo “d” koje je u Velikoj Britaniji do 15. veljače 1971. godine označavalo iznos od jednog penija.
Praktički netaknuta boca deterdženta za posuđe Fairy pronađena 9. listopada ove godine na plaži u Velikoj Britaniji stara je najmanje 47 godina.
Djelatnici Obalne straže svoje su otkriće fotografirali te objavili na Facebook profilu službe uz riječi: “Šokirala nas je količina smeća koju smo zatekli na plaži. Nevjerojatno je koliko dugo smeće može preživjeti i štetiti prirodi.”
Nevjerojatno, ali istinito. Prema procjenama stručnjaka čak i do 450 godina. Burnhamšku obalnu stražu šokirala je količina smeća koju su zatekli na toj jednoj plaži. Ovogodišnje izvješće Ujedinjenih naroda kaže da čovjek danas svake godine proizvede oko 300 milijuna tona plastičnog otpada, a od tih 300 milijuna tona osam milijuna završi u oceanima i morima. S tim da je riječ o konzervativnoj procjeni. Neki izvori kažu da je riječ od barem 320 milijuna, dok drugi kažu je riječ o 380 milijuna.
Plastika je u svojih relativno skromnih 111 godina postojanja - od značajnog otkrića koje je čovjeku pomoglo u transportu i čuvanju cijelog niza proizvoda i hrane - postala veliki problem.
Počela se proizvoditi 1907. godine kada je belgijsko-američki kemičar Leo Hendrik Baekeland kondenzirajući fenol i formaldehid prvi put sintetizirao smolu, prvi polimer koji je kasnije po njemu i nazvan (bakelit). Industrija plastike svoju je ekspanziju doživjela ranih 50-ih godina prošlog stoljeća te je od tada do danas stabilno rasla. (Globalna gospodarska kriza zaustavila je rast 2009. i 2010. godine).
Brojke sugeriraju da se od ranih 50-ih do danas proizvelo više od 8,3 milijardi tona plastike.
Problem je međutim što 55 posto sve proizvedene plastike nije adekvatno zbrinuto te je završilo ili na smetištu ili u prirodi. Radi konteksta, spaljeno je samo osam posto, dok je reciklirano još manje - samo šest posto. Da bi situacija bila još gora, od tih šest posto recikliranog plastičnog otpada, što je otprilike 500 milijuna tona, samo se petina još koristi, a tri petine završile su na smetištu ili u prirodi. Za takvo stanje stvari ima puno krivaca.
Pogleda li se omjer proizvodnje plastičnih proizvoda i plastičnog otpada, na vrhu je industrija ambalaže s 146 milijuna tona proizvedene plastike i 141 milijunom tona proizvedenog plastičnog otpada. U nepovoljnoj se poziciji u tom smislu nalaze i tekstilna industrija - 47 milijuna tona proizvedene plastike i 38 milijuna tona proizvedenog plastičnog otpada te industrija potrošačkih proizvoda - 42 milijuna tona proizvedene plastike i 37 milijuna tona proizvedenog plastičnog otpada.
Hannah Ritchie i Max Roser u svojoj studiji iz 2018. godine “Onečišćenje plastikom” konstatiraju da se 80 posto plastičnog otpada stvara na kopnu, dok se 20 posto stvara na moru, ali da to, naravno, ovisi o regijama. Za oceane i mora najopasniji je plastični otpad koji se stvara blizu obale, točnije unutar 50 kilometara od obale. Procjena je da obalni plastični otpad čini nešto više od 36 posto ukupne količine svog plastičnog otpada.
Podaci iz 2013. godine kažu da se najviše plastičnog otpada skuplja na sjevernoj Zemljinoj polutki, što je i logično budući da na njoj živi više ljudi. Očekivano, Sjedinjene Američke Države, Japan i brojne zapadnoeuropske države proizvode značajne količine plastičnog otpada, oni se za njega dobro brinu. Prema studiji iz 2015. godine objavljenoj u časopisu Science, SAD na dan proizvede oko 37,7 tisuća tona plastičnog otpada, ali ga i u potpunosti adekvatno zbrine - ili ga recikliraju ili ga spale. Japan i zapadna Europa slijede njihov primjer.
S druge strane, oko pola svog plastičnog otpada koji završi u oceanima i morima stvara pet država: Kina, Indonezija, Filipini, Tajland i Vijetnam. To se događa jer se te zemlje ekonomski razvijaju što dovodi do povećanja potrošnje što nadalje dovodi do povećane potrošnje plastičnih dobara. Primjerice, Kina dnevno proizvede 32 tisuće tona plastičnog otpada, a samo 26 posto tog otpada zbrine na adekvatan način. Situacija u ostalim državama koje najviše zagađuju oceane još je gora jer se tamo od proizvedenog plastičnog otpada na adekvatan način zbrine samo 19 posto.
Prema studiji iz 2017. godine, više od 90 posto svog plastičnog otpada koji završi u oceanima i morima tamo donosi 10 rijeka. Među tim rijekama kineska rijeka Yangtze uvjerljivo najviše zagađuje oceane i mora, izbacujući u njih godišnje skoro 1,5 milijuna tona plastičnog otpada. Od ostalih devet rijeka sedam ih je azijskih - Indus, Žuta rijeka, Hai He, Biserna rijeka, Amur, Mekong te delta Gangesa, Brahmaputre i Meghne - i one u oceane i mora na godinu donesu 578 tisuća tona otpada, a dvije su afričke - Nil i Niger - i one u oceane i mora donesu 120 tisuća tona otpada.
Nakon što rijeke plastični otpad donesu u mora i oceane, on se zbog morskih i oceanskih struja počne skupljati u središtima oceanskih bazena. Kako većina plastike pluta, najveća količina plastičnog otpada u oceanima nalazi se na površini. Procjenjuje se da se trenutno na površini svjetskih oceana nalazi pet bilijuna plastičnih čestica.
Velika pacifička nakupina smeća (VPNS) najbolje ilustrira što se događa kada se velike količine plastičnog otpada nađu u oceanima. U studiji objavljenoj u časopisu Nature znanstvenici su utvrdili da 99 posto VPNS-a čini plastika i to 1,8 bilijuna čestica plastike. VPNS pokriva površinu od 1,6 milijuna kvadratnih kilometara (više od tri površine Španjolske) i ima masu od približno 79 tisuća tona. Više od pola plastike koja čini sastav VPNS-a dolazi od ribarskih mreža, užadi i struna.
Plastični otpad na tri načina može utjecati na životinje - može ih zarobiti, mogu ga pojesti i mogu se s njime samo susresti. Ritchie i Roser kažu da se 344 životinjskih vrsta do danas na jedan način ili drugi zapetljalo u plastični otpad, odnosno u plastičnu užad, ribarske mreže i odbačeni ribarski pribor.
Što se tiče konzumacije plastike, bilo da je riječ o namjernoj, nenamjernoj ili indirektnoj (životinja pojede životinju koja je pojela plastiku), do sada je zabilježeno da su najmanje 233 životinjske vrste pojele plastiku. Plastika koju su pojele varira u veličini te ovisi o tome koliko je životinja velika. Primjerice, kitovi su znali pojesti i po devet metara užadi, posude za cvijeće i veće količine plastičnih ploča.
Znanstvenici su uočili da se životinjama koje pojedu plastiku često smanji kapacitet želuca, što prouzroči gubitak apetita i stvaranje lažnog osjećaja sitosti. Naravno posljedice konzumacije plastike mogu biti smrtonosne, pogotovo ako plastična čestica perforira jedan od organa probavnog trakta životinje. Susret s plastikom životinjama može ograničiti pristup svjetlosti te može smanjiti količinu organske tvari u njihovoj okolini.
“Onečišćenje mora i kopna razlikuje se utoliko što se kopno onečišćuje točkasto - otpad uglavnom ostaje tamo gdje se onečišćenje dogodilo - dok se more onečišćuje u sve tri dimenzije, jer se zagađenje pod utjecajem vjetra i morskih struja širi”, objašnjava dr. sc. Vlado Cuculić, viši znanstveni suradnik Zavoda za istraživanje mora i okoliša pri Institutu Ruđera Boškovića u Zagrebu.
Britanski su znanstvenici utvrdili da se povećala količina plastičnog otpada koji ocean izbacuje na otok Sv. Helenu i na Falklandsko otočje te da sa sobom donosi mnoge invazivne biljne i životinjske vrste. “Pronašli smo i do 300 komada otpada po metru obalne površine, ponekad čak i na mjestima koja bi trebala službeno biti zaštićena”, rekao je dr. David Barnes u razgovoru za The Independent.
Cuculić pojašnjava zašto su takve migracije opasne. “Kad invazivne vrste dođu u nova područja gdje nemaju prirodnih neprijatelja počnu uništavati autohtonu populaciju”, kaže i dodaje da te vrste u novom okruženju mogu narušiti etabliran ekosustav što direktno utječe na lokalne zajednice. “Oko 50 posto kisika na Zemlji potječe iz morskog fitoplanktona. Također, apsorpcijom industrijskom proizvodnjom povećanih količina CO2, oceani se zakiseljavaju, a time se posredno smanjuje količina za čovjeka nužnih resursa”, kaže Cuculić. “Sve što se negativno napravi moru na neki se način očituje na kopno.”
Ujedinjeni su narodi na Svjetski dan zaštite okoliša koji se ove godine održao u New Delhiju u Indiji uperili prstom u jednokratnu plastiku, proglasivši je zaslužnom za veći dio onečišćenja plastikom diljem svijeta. Zaključili su da se svijet sve više i više okreće proizvodnji proizvoda od plastike koji se nakon jedne upotrebe bacaju.
Po njima, čovjek postao ovisan o jednokratnoj plastici, i to je jako opasno. “Svake se minute diljem svijeta kupi milijune boca vode, dok se tijekom godine dana iskoristi pet milijardi jednokratnih plastičnih vrećica. Ukupno gledano, pola sve plastike koja se danas proizvodi baca se nakon jedne upotrebe”, stoji u izvješću UN-a.
Riječ je o proizvodima od polietilena tereftalata (boce za vodu i pladnjevi za kupovne slastice), gustog polietilena (posude za šampone i gelove za tuširanje, boce za mlijeko, vrećice za zamrzavanje i posude za sladoled), polietilena niske gustoće (vrećice, pladnjevi, razne posude), polipropilena (vrećice za čips, posuđe za mikrovalne pećnice, čepovi za boce i tegle za sladoled), polistirena (pribor za jelo, posuđe i čaše) i proširenog polistirena (posude za vruće napitke i zaštitno pakiranje).
Greenpeaceovi podaci iz listopada ove godine podupiru UN-ovo izvješće. Prema podacima koji su nastali nakon njihovih akcija, okoliš u cjelini, znači i kopno i oceane, najviše onečišćuju Coca-Cola, PepsiCo, Nestlé, Danone, Mondelez International, Procter & Gamble, Unilever, Perfetti van Melle, Mars Inc. i Colgate-Palmolive - tvrtke čiji proizvodi mahom zahtijevaju jednokratnu plastičnu ambalažu.
Osim plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu poput boca za piće, čepova za te boce, vrećica u koje se stavljaju namirnice prilikom kupovine i ambalaže za hranu, najveći zagađivač okoliša na bazi plastike u svijetu su opušci od cigareta koji u sebi sadržavaju mala plastična vlakna. Bivši urednik u The Guardianu zadužen za praćenje pitanja okoliša John Vidal kaže da je to najveći problem onečišćenja okoliša plastikom.
Određenog plastičnog otpada jednostavno se ne možemo riješiti.
“Plastika je danas sveprisutna, štetna, ali na sporovozan način te neizbježna. Od nje pravimo odjeću, elektroniku, boje, automobile, krovove na kućama i cijevi za odvod. Možete vi baciti plastičnu bocu u pripadajući koš za smeće, ali kako ćete se riješiti primjerice madraca koji sadržava milijune čestica formaldehida?”, tvrdi Vidal. “Hoćete ga baciti u smeće, hoćete ga spaliti, hoćete li ga zakopati, hoće li tvrtka koja ga je proizvela doći po njega?”
Naime, ono što čini plastiku korisnom - izdržljivost i otpornost na degradaciju - istovremeno je čini praktički neuništivom. Priroda je jednostavno ne može razgraditi, može je samo usitniti, ponekad čak i do mikroskopske razine. Kada se plastika smanji na tu razinu, postoji šansa da će prije ili kasnije završiti na našim tanjurima. “Organizma poput životinja te male čestice izgledaju kao njihova hrana pa će ih bez razmišljanja pojesti”, dodaje Cuculić.
Ritchie i Roser su primjerice istraživali što mikroplastične čestice (promjer im nije veći od 4,75 milimetara) rade životinjama u slučaju da ih pojedu te su zaključili da te životinje možda neće odmah umrijeti od konzumacije te plastike, ali da će im plastika dugoročno značajno naštetiti. Uočili su da neke životinje počnu neredoviti loviti, što im smanji razinu energije, što nadalje dovede do smanjena rasta i razmnožavanja.
Kada je riječ o čovjeku, dolazimo do najgoreg aspekta onečišćenja okoliša plastikom. Naime, za čovjekovo zdravlje najopasnije su upravo te iznimno male čestice (mikro i nano razina), a podataka o tome kako te čestice utječu na čovjeka nema pregršt. Ono što se za sada može reći je da se nije pokazalo da čestice utječu na naše zdravlje, međutim još uvijek nije utvrđeno koliko smo uopće izloženi malim plastičnim česticama.
Plastične čestice pronađene u medu, pivu i soli, a UN u svom izvješću čak kaže da se plastične čestice mogu pronaći i u vodi iz slavine. Jedna je studija pokazala da je 95 posto sudionika u istraživanju u urinu imalo kancerogenu tvar Bisfenol A, a u jednom kubnom metru sedimenta mančesterske rijeke Tame pronađeno je 517 tisuća plastičnih čestica.
Međutim, podataka o tome koliko smo ih do sada pojeli i koliko ih jedemo nema. Autori studija koji su prisutnost plastike otkrili u tim hranidbenim tvarima kažu da je njihov utjecaj na zdravlje čovjeka zanemariv. Ritchie i Roser spremni su reći samo da se ne zna dovoljno. Naravno, najveća bojazan je da se unosom te plastike u organizam možemo otrovati, ili samom plastikom ili tvarima koje ta plastika upije. “Jednim pranjem moderne sportske odjeće u zrak naših domova izbacujemo tisuće plastičnih mikro struna tkanine. Nadalje, znamo da su neki aditivi koji se koriste u proizvodnji plastičnih proizvoda opasni, međutim nismo ih testirali na ljudima pa ne znamo njihov učinak”, kaže Vidal.
Situacija u svijetu što se tiče onečišćenja okoliša plastikom je ozbiljna, a nedostatak znanja o sofisticiranijim oblicima onečišćenja brine znanstvenu zajednicu. Rješenja ima, kaže Cuculić, ali sanaciji štete koju okolišu radi plastika treba pristupiti sustavno. “Stvar treba postaviti tako da sve bude održivo, dakle da se uz proizvodnju i reciklira u dovoljnoj mjeri, što se danas ne radi”, pojašnjava. “Eliminiranje jednokratnih plastičnih predmeta bi doprinijelo, međutim najviše se treba raditi na podizanju svijesti ljudi o štetnim učincima otpadne plastike. Svake se godine proizvede otprilike 35 milijardi boca za piće, od kojih 80 posto završi na smetlištima. Plastični otpad treba više i učinkovitije reciklirati te revnije čistiti vidljive nakupine plastičnog smeća.”
Projekcije trendova u zbrinjavanju plastičnog otpada kažu da bi se udio otpada koji će završiti u prirodi ili na smetlištima u ukupnoj količini svog stvorenog otpada trebao do 2050. godine smanjiti na šest posto. No, to je samo projekcija na temelju prethodnih trendova i prilikom projiciranja nisu uzeti u obzir potencijalne otegotne okolnosti koje se mogu u međuvremenu pojaviti.
Cuculić međutim kaže da bez dogovora svih koji prljaju okoliš plastikom neće biti ništa. “Južne strane hrvatskih otoka Mljeta i Koručule onečišćene su plastičnim otpadom koji je u 95 posto slučajeva stranog podrijetla. Njega tamo kroz Ortranska vrata donesu vjetrovi i struje iz Sredozemnog mora. Samo pet posto od ukupne količine otpada stvara Hrvatska”, pojašnjava. “Dakle, mi možemo čistiti koliko god hoćemo, ali bez dogovora šire grupe zemalja da se urede odlagališta i da se poveća recikliranje, neće biti ništa.”
Iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske potvrđuju da plastični otpad najviše pogađa južni Jadran te da se ta šteta nastoji sanirati u suradnji s Italijom, Albanijom i Crnom Gorom. “Kao potpisnica Barcelonske konvencije, Hrvatska se obvezala poduzeti mjere radi sprječavanja, ublažavanja, suzbijanja i uklanjanja onečišćenja područja Sredozemnog mora iz izvora na kopnu”, kažu iz Ministarstva za Globus i dodaju da aktivno sudjeluju u postupku izrade i donošenja Direktive o smanjenju utjecaja određenih plastičnih proizvoda na okoliš koja za glavni cilj ima smanjenje količine plastičnog morskog otpada koji potječe od deset plastičnih predmeta za jednokratnu upotrebu koji se najčešće kao odbačeni pronalaze na europskim plažama te od odbačenog ili izgubljenog ribolovnog alata koji sadržava plastiku.
“Ovom se Direktivom planira zabrana stavljanja na tržište određenih plastičnih proizvoda kao što su štapići za uši, plastični pribor za jelo, tanjuri, slamke, štapići za miješanje pića i držači za balone, a također i značajno smanjenje uporabe, odnosno potrošnje određenih plastičnih proizvoda kao što su jednokratne plastične posude za hranu i čaše za napitke”, dodaju i predviđaju da bi se uz pomoć svih mjera koje poduzimaju do 2030. godine onečišćenje okoliša plastičnim otpadom trebalo smanjiti za oko 50 posto.
Vidal smatra da je proizvodne i transportne procese koji ovise o plastici treba potpuno redizajnirati. “Proizvodnja plastike se mora smanjiti i treba se poticati proizvodnje alternativnih proizvoda. Regulatorna tijela moraju početi ukidati određene kemikalije, a potrošačima se mora pojasniti kako funkcionira recikliranje, kompostiranje i paljenje”, kaže Vidal.
Proizvođači plastičnih proizvoda pokazuju da se nisu oglušili na apele znanstvene zajednice. Sjedinjene Američke Države su odlučile početi sa smanjenjem broja plastičnih slamki u restoranima, Nizozemci planiraju uz pomoć velikog sakupljača smeća smanjiti VPNS, a Čile je odlučio zabraniti plastične vrećice u trgovinama.
Hvalevrijedni pokušaji, međutim nedostaje im sveobuhvatnost kakvu borba protiv “supersmeća” poput plastike zahtijeva. Nažalost, komocija na koju je čovjek uz plastiku navikao još je uvijek prejaka.
