Tisja Kljaković Braić, umjetnica: U vrimenu senzacija ova moja svakodnevica je doživila trijumf

Kristina Ljevak / 11. Novembar 2018

Predstavljajući karikaturalne prizore iz svakodnevice bračnog života, splitska slikarica Tisja Kljaković Braić osvojila je internet publiku diljem regije. Njeni „ONI“ u izdanju Frakture dobili su i novi život u formi knjige, dok istovremeno uspješno živi i treće izdanje njenog literarnog prvijenca „U malu je uša đava“, objavljen u izdanju Profila.

Osim što ljudima vraća osmijeh na lice, ona je i vrsna slikarica, zaljubljena u stihove Arsena Dedića koje je u niz navrata oslikala.
Voli loviti ribu što ukazuje da je možda iz „male izaša đava“. O djetinjstvu, didu Žarku njenom heroju, odgoju suprotnom metodama doktora Spoka, bezbrižnosti osamdesetih i njenim svedenim karikaturama koje su se nametnule u vremenu suprotnom od svedenosti, govorila je u intervjuu za BUKU.

„U malu je uša đava“ možemo čitati kao hroniku odrastanja jedne beskrajno simpatične djevojčice sa didom i bakom superherojima, i smijati se nestašlucima, što didovim što njenim. Ali ma koliko ova knjiga pršti od humora, u meni izaziva prilično sjetu, valjda zbog spoznaje da nema tog čarobnog štapića koje nam može vratiti vrijeme koje opisuješ.
Je li jedan od motiva za nastanak knjige bio da se sačuva to vrijeme?

To je zapravo uspomena spašena od zaborava. Priče koje smo u familji prepričavali posli nedjeljnog ručka, posli kokoše i kumpira kad smo svi bili dobre volje. Pomalo su neke izlazile iz repertoara i bija je zadnji čas da ih se spasi.

Šta Balašević kaže: „Sjećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.“
Ovaj moj „Amarcord“ upravo je to.

Danas se sjećanja vataju mobitelom, ostaju snimljena… Nekada smo snimali srcem, tako mi se bar sad čini. U želji da snimiš, gledaš u mobitel, a ne u taj momenat koji upravo prolazi.

Koliko je moje sjećanje istinito? Za mene je.

Moja prija Irena pričala je svojoj ćeri Ani o svojoj mami koja je umrla prije Aninog rođenja. Ana joj je poslije rekla: „Znaš, ja mislim da se ja nje sjećam“

 


 

Je li humor kojim suvereno gospodariš, neovisno u kom mediju da se izražavaš, ujedno i način da se lakše prebole neke spoznaje, poput te da se bezbrižnost tvog/našeg odrastanja, nikada neće vratiti?
I ovdje treba napomenuti da ovo nije žal za djetinjstvom koji je imanentan ljudskoj vrsti, ovo je žal za sigurnom djetinjstvom kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina.

Humor, e to sam naslijedila ima bit od moje druge bake koja se isto zvala Nevenka.

Neva je bila za društvo dušu dala. Bila je glavna, uvik po sredini stola, a oko nje su se svi valjali od smija. Kažu, znala je ubost.

Peglala je uz kazete Miše Kovača nediljon. Mene i nju kamera je zumirala na Mišinom koncertu, šta je za mene tada bila jedna od većih sramota.

Da, bilo je to lipo i bezbrižno vrime, vrime proslava Prvog maja, Zepter prezentacija, Djuti fri šopova i šarenih bombona u limenim kutijama i vokmena.

Sve je tada bilo novo, puno boja, sve smo želili. Danas neman želja više.

Moj barba Veki uvik je tija bit parajlija, sist u restoran i reč konobaru: „Donit ćeš mi…“

E tako se ja sićan prvih ćevapa sa pomfrijem na terasi restorana Jadran.  

 

Sa bakom i didom Nevenkom i Žarkom Kljaković

 

Tvoj did Žarko smatrao je da imaš jako „nepametne roditelje“, jer se svaki oblik odgoja djeteta, suprotan njegovim načelima, poklapao sa izostankom pameti. A didovi principi podrazumijevali su potpunu brigu nad svojom unukom. Je li uz takav model tokom odrastanja lakše kasnije u životu, jer se prave bolji izbori kada imamo i boje uzore u matičnoj porodici, ili je teže pošto se takva bezuslovna ljubav i zaštita ne dešava na svakom uglu?

Moj did Žarko bija je uporan u naumu da me razmazi i to nije krija. Po svemu sudeći ja san tribala bit ajme majko. A evo knjigu je dobija. Zadnji vid ludila je bija kad mi je kupija moskvić, ogromo limeno auto u koje sidne dite i voza se. Mistrerija koja će me vječno pratit ostat će pitanje, zašto mi nije kupija kuću za igranje koja zauzme po tinela. Njemu se niko nije ima pravo petljat u neodgoj diteta. Mora se priznat da je u tome bija dosljedan. Kad bi mene u samoposluzi pitali: „Čija si ti?“, ja bi rekla: „Žarkova“.
Eto tako da su svi digli ruke.
Moja mater pružala je stanoviti otpor kupujući knjige doktora Spoka „I vaše dijete je ličnost“.
Međutim njen čuveni zaključak je bija – bilo bi bolje da san tukla.

Je li možda did Žarko zaslužan i za tvoje lijepo i neobično ime ili je u tom slučaju još neko od familiji imao pravo glasa?

Ma di će on bit zaslužan za moje ime. Mater moja, ona je avangarda uvik bila. Sestra mi je Virna, tako da ima jedan koji mog oca uvik pita: „Kako ti se ono dica zovu?“ Navodno je bila neka ruska plivačica Tisja. Zapravo nemam pojma odakle mi je ime, ali iz Solina nije sto posto.

Dida je bio i zagovornik isključivanja svih vannastavnih aktivnosti koje bi remetile sklad njegove nestašne unučice.

Ja se ničim nisam bavila, na nikakve aktivnosti nisam išla. Kupljen je reket najskuplji i ništa. I onda me mater odvela u Partizana na vježbe. Nije mi tila kupit patike jer je znala da ništa od toga tako da san prvi i zadnji put vježbala u sandalama sa kožnom šjolom. Kad je to propalo zajunila san za klavir, a mojoj se materi ta ideja jako svidila, valjda je zamislila da bi dobro figura u tinelu, gospodski onako. Moja sestra se rodila da spasi tu investiciju. Danas je pianistica. Jedino šta san mogla danonoćno radit je crtat po karticama, papiru Slobodne Dalmacije.

 

 

Jasna je veza između otpora prema matematici i ljubavi prema slikanju. Da te nisu zaštitili od terora matematike i kupovali slikarske boje, da li bi danas uopšte bila umjetnica? Želim zapravo pitati koliko je ta ljubavi i sigurnost u odrastanju bila presudna za kasnije profesionalne izbore?

Istina, matematika mi je zagorčala život. U našim školama je sve naopako, forsiraju ono  šta ti ne ide umisto ono šta ti ide. Žali Bože vrimena i živaca bačenih na brojke. Moja familja je slikarska, taj gen je ja mislim toliko jak da ga nikakvo okruženje ne bi moglo uništit. Sad vidim koja je to privilegija kad znaš šta si čim se rodiš.

U knjizi „U malu je uša đava“ pišeš između ostalog i o automobilu yugo. Danas, kada je sve podređeno sticanju i imanju, koliko bi se rado vratila u vrijeme porodičnog „naguravanja“ u omanji automobil i krenula u ritualnu popodnevnu vožnju?

Yugo 45 ax bili metalik. Prodali smo ga pjevaču Ivi Amuliću iz Tuti Frutija i kupili tipa kojeg nam je ukralo i onda je počeja rat. Ima jedna epizoda sa yugom. Bila je nestašica mlika i moja mater sredila negdi deset litara priko veze.Tata je slučajno odložija sve na krov od auta i zaboravija. Tamo negdi na okuci kraj Dalme deset litara mlika isprolivalo se po cesti. Taj dan vozili su samo parni brojevi auta. I falilo je mlika i benzine i čokolade, a meni se činilo da nam ništa ne fali.

U knjizi je opisano i tradicionalno iščekivanje da se dvije generacije odvoje u dvije stambene jedinice. Što naravno po didu nije imalo pretjeranog smisla.

Ma za dite je sve super. Kad smo se mi selili od bake i dida meni nije bilo jasno zašto se selimo. Dok moja mama voli naglasit da je u zajednici živila deset godina, dvadeset dana i tri sata. I da bi bilo kobno da je još pet minuta ostala. Tako da san sve rekla (smijeh).

Jedna u nizu urnebesnih epizoda u knjizi „U malu je uša đava“ podrazumijeva i konačni porodični odmor, u formaciji mama, tata i Tisja, bez bake i dida, te oproštaj od njih kao da je riječ o prekookeanskoj plovidbi, a ne o odlasku na Brač. Nakon četiri dana i svakodnevnog pospremanja hotelske sobe, uprkos postojanju hotelske usluge spremanja, majka odustaje od odmora. Je li se danas po tvojoj procjeni odnos žene/majke prema slobodnom vremenu barem malo promijenio?

Kako ću ja na to odgovorit kad je moj posal moje slobodno vrime.

Scena u kojoj opisuješ porodični odlazak baki u posjetu u bolnicu i iščekivanje kako će se ona i dida pozdraviti, a to na kraju bude poljubac u čelo, slika je uz kakvu smo najčešće odrastali/e. Naše bake i djedovi, a često majke i očevi, nisu baš bili skloni javnom iskazivanju ljubavi. Dok nam se danas zagrljeni parovi smiješe sa naslovnih strana i bilborda, čini mi se da je ljubavi suštinske sve manje. Da li ju je izjeo konzumerizam ili je riječ o nečemu drugom? Da li ti je iz današnje perspektive ljubav između bake i dida mnogo postojanija u odnosu na većinu kojima smo sada okružene?

Glupo je reć da danas nema takve ljubavi, uvik će je biti. Al' je možda čežnja jača kad ne smiš. Ko u sevdahu. To su bile starinske ljubavi. Ima jedan spomenar moje bake di joj je moj did napisa: „Volit ću te ko šta je Ivo Lola RIbar volija svoj narod.“ Danas je to za umrit od smija al moš li zamislit koji su to ideali bili. Ja sam generacija koja nema ideala.

Knjiga „U malu je uša đava“ u živi svoje treće izdanje u Profilu što je prilično veliki uspjeh za regionalne izdavačke prilike.
Čini mi se da si je pisala rasterećena velikih očekivanja i da je između ostalog i zbog toga tako uspješna.
Knjiga se završava dijelom koji se tiče rata, odnosno objašnjenjem da u tom dijelu nema mjesta za humor. Da li se tvoje književne ambicije završavaju sa opisivanjem odrastanja male koja je prekriženih nogu svirala klavir ili si razmišljala o nekoj novoj literarnoj temi?

Ne mogu odgovorit na to pitanje. Ne znam ni kako mi se uopće desila i ta knjiga. Nisam pisac nego slikar pa mi je uvik na pameti šta slikat a manje pisat. Ali jedno je sigurno, nema planova i sve u svoje vrime.

Knjiga karikatura „ONI“ objavljena je u izdanju Frakture. „ONI“ su dvoje omiljenih junaka koje si stvorila i osvojila publiku na društvenim mrežama. Nesavršeni, jednostavni, duhoviti koliko i njihova kreatorka. Ističeš da stvaraš s lakoćom, što se i vidi, te vjerujem da zbog toga nisi ni slutila koliku će pažnju ovaj dvojac izazvati. Suvišno je i pitati je li ti drago što su svoj put našli i do forme knjige.

To da su postali knjiga, to je već ozbiljna stvar. A sve je krenilo tako neozbiljno. Negdi na po puta dogovorena je knjiga sa Seidom Serdareveićem koji je, ja mislim, i sam sebe iznenadija šta je na ovo prista. Sićan se kad sam mu rekla – jel ti znaš Seide da me prati 6000 ljudi. Zapravo tek tada se zakotrljalo. Litnje teme, nogometno prvenstvo... Evo do sada 29000 ljudi prati stranicu jednog najobičnijeg para.

Ključ uspjeha NJIH dvoje jest u tome da su ljudi gladni normalnog u vrimenu kad je sve našminkano i aranžirano. Ponudila sam im stvarni život u kojem su se pripoznali onakvima kakvi zapravo jesu. U vrimenu senzacija ova moja svakodnevica je doživila trijumf.

Ono što je vjerovatno svima nama važno kod tvojih karikatura je jedna vrsta ogledala, mogućnost da se prepoznamo u situacijama kad se ne smije promijeniti mjesto sjedenja dok se gleda reprezentativna nogometna utakmica (radi baksuzluka) ili situacijama kad se precizira koji je ručnik za stražnjicu, a koji za lice. Ipak se u stvarnom životu zbog takvih situacija, čarapa ostavljenih na pogrešnom mjestu, ljudi posvađaju. Tvoji „ONI“ se vole. Vjerovatno ti je to i bila namjera, prikazati ljubav sa svim nesavršenostima koje podrazumijeva zajednički život.

Na drugo čitanje „ONI“ se vole. To je jedna ljubavna priča, onako direktan prijenos. Nisu imali vrimena ić u frizera i obuć se. Takve sam ih uvatila.

Za neke karikature kažeš da su nastale na osnovu ličnih iskustava, neke su inspirisane situacijama koje su proživjeli drugi/e. Vizuelno, ti i tvoj muž nemate sličnosti sa ovo dvoje nesavršenih. Vjerujem da je vizuelizacija para koji čini knjigu „ONI“ posljedica svijesti da je više ovakvih, zaobljenih, vizuelno neusklađenih.

Kako ja i moj muž nemamo sličnosti s njima? ON je iskarikirana Igorova građa, ONA je trodupla ja. ON je duplo veći od nje, pa i to je isto. Naravno da ti neću priznat koje su situacije moje, a čije tuđe, al' uglavnom cilj je bija da se svak u svakoj sceni može pronać.

 

Jako volim onu karikaturu kad je On zagledan u Njenu neuređenu „bikini zonu“ na plaži. Nije da se zalažem za njegovanje maljavosti, ali koliko kroz karikaturalnost možemo doprijeti do onih koji bi žene, počevši od marketinške industrije pa do prakse, sveli na manijakalne konzumentice sredstava za uljepšavanje?

Dobro je dok se žene trackaju kremama, kad zagusti i ja ću, a već je krenilo. Plastika me brine, to je pokazatelj velike nesigurnosti.

Voliš loviti ribu, ja te ne mogu zamisliti u toj situaciji. Znači li to da je iz male izaša đava?

Je, volim lovit ribu. To ti je inače sport, pa eto mogu reć da se bavim sportom prvi put u životu. Meditacija ti je to. Sidiš i samo misliš kad će zagrist.

Koliko u vlastito roditeljstvo uspijevaš utkati dio onoga što je bilo ključno u tvom formiranju?

Ništa ja ne pokušavam prinit na svoju ćer. Ona živi u okruženju slika, sve karikature zna na pamet, knjigu „U malu je uša đava“ je pročitala. Nemoguće da prođe lišo. To je ipak moje dite.

Neću se upisati u one koji/e odvajaju tvoje karikature od slikarstva, ali sigurno među publikom karikatura „ONI“ ima onih koji ne znaju za tvoj vrsni slikarski opus, a očigledno njemu, odnosno minulom radu, možeš i zahvaliti na mogućnosti da toliko priča ispričaš u nekoliko linija.
Imaš li strpljenja za velika platna, sada kada je toliko onih koji jedva čekaju novu crticu iz života tvojih nesavršenih junaka?

Slikarstvo je moja baza. Na slikama „ONI“ žive svoje poetske živote, a u karikaturama stvarne. Međutim, karikatura je obuhvatila puno veći broj ljudi od likovne publike što je i očekivano. Iznenađujuće je to što su „ONI“ zapravo potpuno stilizirani, gotovo minimalistički nacrtani u vrimenu kad ta jednostavnost, pogotovo u crtanom filmu koji više nije ni crtan, potpuno iščezla. „ONI“ su u jednom momentu zapravo iskočili iz slike na platnu na obični papir. Pobunili su se i priznali ko su. Dugo su bili zarobljeni u Arsenovoj „Kući pored mora“. Previše su se kretali u ritmu „Moderato cantabile“. Pa su odlučili ljetovat, pocrnit i pojest dva sladoleda zaredom ako triba. Al sad je ljetu kraj  i kiše su se slile u cvjetove agava i polako se opet pakuju nazad u snove.   

Razgovarala Kristina Ljevak


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.