<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U televizijskom igrokazu

<p>Konačno, nije riječ samo o braći Drobac, nego o svima onima koji su početkom devedesetih zbog krive nacionalnosti izbačeni iz stanova</p>

30. mart 2010, 12:00

Rijetkost je na televiziji vidjeti nešto tako neobično. Kada je Aleksandar Stanković zamolio Dragu Pilsela, novinara i entuzijasta ljudskih prava, da se na nekoliko minuta uživi u ulogu Jadranke Kosor, kojoj bi on, Stanković, htio postaviti nekoliko pitanja, ali ona mu već godinama ne želi doći u emisiju, moglo se očekivati samo neko, duhovitije ili manje duhovito, izrugivanje premijerke, u udarnome terminu Hrvatske televizije.

Ali kada je Aco krenuo da sasvim ozbiljno postavlja pitanja, a Drago da na njih odgovara, potpuno uživljen i u političku i u ljudsku ulogu koja mu je namijenjena, tako da se činilo kako mu i ženski rod u rečenici već savršeno odgovara, gledatelj HTV-a, svejedno koje je nacionalnosti i političkih preferencija, morao je biti pomalo šokiran.

Naime, pred svima se nama Jadranka Kosor, kroz usta, pamet i dušu Drage Pilsela, pokušavala opravdati i izviniti što se prije petnaestak godina uselila u stan koji je pripadao braći Branislavu i Momiru Dropcu. Riječi koje je izgovarao duboko uživljeni, u nastupu besprijekorno ozbiljni Pilsel, bile su dramatične, potresne i iskupljujuće. Kroz njih je proživljavana ona katarza kakve na Balkanu nikada, ni nakon ijednoga rata ili zločina, neće i ne može biti, od koje čovjeku grunu suze na oči, kao kad gleda Vilija Branta kako kleči pred njemačkom krivnjom. Pri tom, on ničim nije povrijedio privatno dostojanstvo građanke Kosor, a njezinu je političku ulogu uzdigao u visine u kojima ona nikada neće biti. I sve to u nekoliko minuta, u malom televizijskom igrokazu u kojem su Stanković i Pilsel, bolje od ikakvih savjetnika ili eksperata za odnose s javnošću, pokazali hrvatskoj premijerki šta bi trebala učiniti da postane velika.

Tog je popodneva Jadranka Kosor pobjesnila.

Još dok je emisija trajala nazvala je urednika Informativnog programa, ali to je sutradan demantirano. Zahtijevala je da se istoga dana, u večernjem dnevniku, objavi njeno reagiranje, ali i to je sutradan opovrgnuto. Valjda ju je nazvao netko iz Brisela i rekao joj da je sve to, možda, malo nezgodno i da njeno ponašanje nije primjereno predsjednici vlade zemlje koja je namjerila da uđe u Evropsku uniju.

Na kraju, angažirala je advokatsku kancelariju – koja inače zastupa i vladu, a osnivač joj je, gle čuda, sudac Ustavnoga suda i bivši visoki funkcioner HDZ-a i ministar Miroslav Šeparović – i preko nje najavila privatnu tužbu protiv Aleksandra Stankovića i Drage Pilsela.

Zašto ih je odlučila tužiti? Zato što se, kažu advokati, dogodilo nešto bez presedana, nezabilježen nasrtaj na jednu javnu osobu… A zapravo, samo su je prikazali u dramatično boljem svjetlu nego što to čini ona sama, učinili su je plemenitijom, ljudskijom i bližom narodu. Ona je, pak, takav zahvat doživjela kao neku vrstu emocionalnog i moralnog atentata. Ne želi biti takva kakvom ju je zamislio Pilsel, kada se načas, u igri, našao u njezinoj ulozi, nego želi biti ista ona koja se uselila u stan iz kojega su etnički očišćeni braća Momir i Branislav. Ali pri tom bi htjela da ljudi u tome ne vide problem, da se i dalje prave kao da se ništa nije dogodilo. No, to jednostavno ne ide tako. Što je društvo otvorenije, a onda i što je zemlja bliža Evropi, to se ljudi sve češće počinju prisjećati nečega što su, kao, zaboravili, ili što su potiskivali. Kao u onoj narodnoj bajci s carem Trojanom i kozjim ušima, odnekud se čuju riječi koje su bile u zemlju zakopane.

Mnoge bi svoje i hrvatske probleme riješila Jadranka Kosor, samo da je htjela prihvatiti ono što su joj nudili Stanković i Pilsel. Da je htjela malo biti odgovorna građanka. Ali tada bi joj na duši pomalo bio Branislav Drobac, koji se ubio nakon što je izbačen iz svoga stana. A svuda i uvijek lakše je biti bezdušan, nego odgovoran.

Konačno, nije riječ samo o braći Drobac, nego o svima onima koji su početkom devedesetih zbog krive nacionalnosti izbačeni iz stanova na koje su imali stanarsko pravo. Svejedno jesu li ih izbacivali silom, prijetnjama ili nijemim strahom. Neugodno je to, i više ne pomaže ono što je godinama pomagalo, mantra na temu šta su drugi radili nama.

Preuzeto sa www.politika.rs