Upoznajte žene iz prošlosti koje su zadužile Banjaluku

Upoznajte žene koje su se borile za svoja prava, doprinosile svojoj zajednici i gradu, prkosile okovima patrijarhalne sredine i bile ispred svog vremena

Maja Isović / 10. Decembar 2013

Publikacije „Život i stvaralaštvo žena Banjaluke“ autorke Drage Daše Gajić promovisana je nedavno u Banjaluci.

Cilj publikacije je očuvanje sjećanja na živote i stvaralaštvo žena Banjaluke koje su uprkos svom djelovanju i društvenoj angažovanosti ostale nevidljive i skoro zaboravljene. Rad je posvećen ženama koje su se borile za svoja prava, doprinosile svojoj zajednici i gradu, prkosile okovima patrijarhalne sredine i bile ispred svog vremena

Draga Daša Gajić rekla je da je na ideju o radu na ovoj publikaciji došla prošle godine tokom master studija na Univerzitetu u Novom Sadu.

„Zahvaljujući nesebičnoj podršci moje mentorke prof. dr Svenke Savić, profesorke emeritus, nastao je master rad ’Rodne studije i briga za kontinuitet sjećanja na živote i stvaralaštvo žena Banjaluke’. Nakon odbrane master teze planirala sam objaviti cijeli rad, međutim ipak je prevagnula ideja da pripremim skraćenu verziju master rada u vidu biobibliografskog prikaza života žena, odnosno publikaciju, pisanu na jednostavan način, koja bi bila dostupna i razumljiva svima, ne samo uskom akademskom krugu. Moj cilj je da se informacije o životu i stvaralaštvu žena Banjaluke prenose i da svi zajedno radimo na očuvanju sjećanja“, rekla je Gajićeva za BUKU.

 

Draga Daša Gajić

Ona je objasnila da je pisanje rada je bilo veoma emotivno i na neki način bolno kada je otkrivala koliko su žene i njihov doprinos prepušteni zaboravu.

„Dvadeset inspirativnih životnih priča satkanih od naprornog rada, truda, suprotstavljanja okovima patrijarhalne sredine i borbe za emancipaciju žena su postale dio mene i moje svakodnevnice. Neke od ovih priča su nažalost imale i nesrećan kraj, jer su ove žene rizikovale sve što su imale, pa čak i svoj sopstveni život za boljitak svoje zajednice, svoga grada i svoje okoline. Svaka od ovih dvadeset žena zaslužuje divljenje i poštovanje, te predstavlja pravi izvor inspiracije“, ističe ona.

Naominje da su ove žene govorile nekoliko stranih jezika, svirale muzičke instrumente, pisale, stvarale, bile aktivne u svojoj lokalnoj zajednici, bavile se dobrotvornim radom i to sve u vremenskom periodu od kraja 19. do sredine 50-ih godina 20. vijeka.

„To nam ukazuje da su žene Banjaluke išle u korak sa ostatkom svijetom i da su bile obrazovane i da su aktivno učestvovale u društveno-kulturnom životu. Mislim da je to važno da se sazna i vrednuje kako bi se uspostavila bolja percepcija o našem gradu i našoj istoriji, a ne samo da se posmatramo kroz prizmu balkanskog primitivizma, jer imamo mnogo bogatiju kulturnu baštinu, nego što smo svjesni“, kaže Gajićeva.

Prema rječima Gajićeve danas smo jako malo svjesni važnosti ovih žena, ali ona se nada da će se to promijeniti.

„Mislim da je krajnje vrijeme da shvatimo da moramo vrednovati i  njegovati svoju prošlost i kulturnu  baštinu.  Naše prethodnice su učinile mnogo ne samo u oblastima kojima su se bavile, nego i za nas, njihove nasljednice. Da nije bile njihove hrabrosti, upornosti i odlučnosti da slijede svoje snove i ostvare promjene, mi danas ne bismo razgovarale o ovoj temi. Naša dužnost je da im se zahvalimo na taj način što ćemo učiniti vidljivim sve ono što su ostvarile i da  ih se sjećamo“, kaže naša sagovornica.

RAD NA TERENU I ISTRAŽIVANJE

Gajićeva je rekla da je prikupljanje podataka bilo iscrpljujuće, jer je za većinu biografija morala početi od nule, bez imalo podataka i smjernica.

„Naporan trud je dao rezultat, ali to nije samo moj trud i rad, nego timski rad potomaka i mene. Upravo potomcima dugujem najveću zahvalnost. Bez imalo zadrške i sa punim povjerenjem su podjelili sa mnom svoja sjećanja i emocije. Ovom prilikom bih im se svima zahvalila.  Kroz zajednički rad smo postali i prijatelji, te će se naše druženje i rad nastaviti. Drago mi je da su neki od potomaka bili na promociji publiakcije, a oni koji su nažalost bili spriječeni zdravstvenim razlozima ili nečim sličnim, čitaju svoj primjerak publikacije i radosni su što je ugledala svjetlo dana“, ističe Gajićeva.

Ona napominje da se svako od na smože boriti protiv zaborava ovih žena čitajući, istražujući, pričajući sa našim bakama, interesovanjem se za ono što je bilo prije nas.

„Slušajmo, pamtimo, pitajmo, volimo svoj grad. Svako u skladu sa svojim mogućnostima, može učiniti mnogo, a da toga često i nismo svjesni. Možemo i moramo otrgnuti od zaborava žene koje su nas zadužile svojim nesebičnim trudom, znanjem i ljubavlju prema Banjaluci“, ističe ona.

Na kraju ističe da će se malo odmoriti, a nakon toga kreće sa radom na knjizi, višečasovnim  istraživanjem, intervjuisanjem potomaka, i ako dalje. Sigurna je da ima mnogo žena koje zaslužuju da istražujemo njihove živote i njihov doprinos. Dvadeset žena je samo početak. Svu svoju energiju će uložiti da nastavi da istražuje ono u šta vjeruje. Kaže da duguje to svojim prethodnicama koje su ju inspirisale i svom rodnom gradu.

UKRATKO O ŽENAMA IZ PUBLIKACIJE

LEGENDA O HAJDUČICI MARI

Legenda o hajdučici Mari je priča o jednoj nesrećnoj ženi koja se nije uklapala u zadane društvene okvire. Ona je bila preobučena u mušku odjeću dok je hajdukovala, a preuzimanje muške rodne uloge omogućilo joj je da uzme aktivno učešće u borbi protiv okupatora.

LEGENDA O SAFIKADI

Postoje brojna tumačenja legende o Safikadi, ali u osnovi svakog tumačenja je priča o nesrećnoj ljubavi, odnosno tragičnoj smrti Safikade zbog neostvarene ljubavi. Bez obzira na mnoga tumačenja Safikadine životne priče ova legenda i dalje živi.

JOVANKA MILOŠEVIĆ (1878 – 1937)

 



Jovanka Milošević (1878 – 1937) bila je veoma obrazovana i isticala se mnogim talentima, te svojom sklonošću prema umjetnosti. Smatra se da je bila jedna od prvih žena koje su se u Banjaluci bavile književnošću. Ona je majka poznatog kompozitora Vlade Miloševića.

JELICA BELOVIĆ BERNADŽIKOVSKA (1870 – 1946)


Jelica je govorila devet jezika. U Banjaluku je došla na mjesto upravnice Više djevojačke škole gdje je ostala sve do preuranjenog penzionianja od strane austrougarske vlasti. Uticala je na obrazovni, društveni i kulturni život žena u Banjaluci. Pisala je o etnografiji, pedagogiji i istoriji ženske književnosti.

DR GIZELA JANUČEVSKA (1867 – 1943)


Gizela je završila medicinu 1898. godine u Cirihu, što je predstavljalo veliki uspjeh žena u to vrijeme, jer mnogi univerziteti nisu ženama dozvoljavali da studiraju medicinu. Dolaskom u Banjaluku brzo je stekla reputaciju vrsne doktorice koja se isticala svojom posvećenošću poslu.

DR DANICA PEROVIĆ (1907 – 1956)

Rođena je u Ljubiji, a završila je Medicinski fakultet u Beogradu. Specijalizirala je hirurgiju, te je najviše uspjeha postigla radeći na hirurškom odjeljenju u Banjaluci. Pristupila je Narodnooslobodilačkom pokretu i nosilac je Partizanske spomenice iz 1941. godine. Usavršavala je medicinu u inostranstvu.

DR MARGITA HERCL (1900 – 1942)

Završila je Medicinski fakultet u Beču i bila je specijalista za dječije bolesti. Govorila je mađarski i njemački jezik, a francuskim se služila. Radila je i kao honorarna doktorica i vodila kurseve za majke u Gimnaziji u Banjaluci. Bila je aktivna članica „Ženskog pokreta“ i „Crvenog krsta“.

NADEŽDA NADA LAZAREVIĆ (1902 – 1980)


Bila je vrlo obrazovana žena za vrijeme u kojem je živjela. Završila je Zemaljsku žensku preparandiju u Sarajevu. Govorila je francuski i njemački jezik. Pored stranih jezika zanimala ju je muzika, te je svirala klavir.

RAVIJOJLA JOVETIĆ (1904 – 1989)

Ona je bila vlasnica najprestižnijeg krojačkog salona u Banjaluci. Bila je vrsna modistkinja o čijem se umijeću pričalo izvan Banjaluke i čije su balske haljine smatrane umjetnošću.

RADOJKA STJEPANOVIĆ (1902 – 1964)


Radila je kao učiteljička pripravnica prvog razreda srpske Učiteljske škole u Karlovcu i kao učiteljica osnovne škole u Prnjavoru. Bila je udata za dr Peru Stjepanovića, koji je radio u Higijenskom zavodu u Banjaluci. Nakon udaje Radojka je prestala raditi, ali je imala veoma aktivnu ulogu u društveno-kulturnom životu Banjaluke.

LJUBICA DADA JOVANOVIĆ (1885 – 1980)

Tokom prvog svjetskog rata bila je bolničarka, a za svoj rad, doprinos i požrtvovanost dobila je tri odlikovanja. Želju da se posveti glumi krila je od svog patrijarhalnog oca. Glumački poziv je dovodi do banjalučkog pozorišta gdje provodi desetak godina.

MILICA – CARKA JOVANOVIĆ (1896 – 1994)

U banjalučkom pozorištu glumila je jedanaest godina, a pripadala je prvoj grupi glumaca i glumica koji su igrali u prvoj sezoni banjalučkog pozorišta. Nakon Drugog svjetskog rata glumila je u prvom dugometražnom filmu „Slavica“.Smatra se jednom od najuspješnijih glumica svog vremena koji je svoj talenat brusila u Banjaluci.

MARA ZELJKOVIĆ – PAVLOVIĆ (1914 – 1979)

Svoju karijeru u pozorištu je započela kao honorarna glumica 1932. godine, da bi vrlo brzo dobila svoj prvi profesionalni angažman.

JULIJA PEJNOVIĆ (1903 – 1987)


Bila je opreska pjevačica, sopran i glumica koja je ostavila neizbrisiv trag na umjetničkoj sceni Banjaluke. Predavala je klavir i solo pjevanje u Muzičkoj školi u Banjaluci. Živjela je za muziku i svoje učenike. O njenom privatnom životu ne zna se mnogo, osim da je bila udata za Ivana Katića.

NATALIJA JOVIĆ (1900 – 1969)

Natalija Jović je bila angažovana u organizaciji „Ženskog pokreta“ tridesetih godina prošlog vijeka, a kasnije je bila aktivistkinja AFŽ-a, te je u velikoj mjeri doprinijela razvoju ženskog aktivizma u Banjaluci. Rat je provela po zatvorima (Kragujevac i Banjica), te se po završetku rata vratila u Banjaluku gdje je radila kao profesorica.

MARIJA KECMANOVIĆ (1904 – 1992)

 



Radila je kao profesorica u Gimnaziji u Banjaluci, da bi kasnije postala prva žena na funkciji direktora Ekonomske škole u Banjaluci što je bio veliki uspjeh za ženu u tadašnje vrijeme. Ostala je upamćena samo po dobru kod svojih kolega i učenika. Bila je udana za Dušana Zeljkovića.

VUKA MARKOVIĆ (1911 – 1996)


Ona je 1955. godine osnovala „Centar za vaspito-obrazovni život djece“ u Banjaluci, današnje Dječije pozorište i time omogućila brojnim generacijama djece da uživaju u predstavama.

MIRA KESIĆ (1914 – 1997)

Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, odsjek sociologija i enografija. U peridou od 1945. do 1947. godine bila je angažovana na poslovima pronalaženja i zbrinjavanja ratne siročadi. Godine 1947. osniva se ustanova socijalne zaštite za djecu bez roditeljskog staranja pod nazivom „Rada Vranješević, a Kesićeva je postavljena za upravnicu ove ustanove.

VAHIDA MAGLAJIĆ (1907 – 1943)

 



Od samog djetinjstva Vahida je pokazivala odlučan duh i namjeru da prkosi svim društvenim normamma  i očekivanjima patrijarhalne sredine. Ona je bila sekretarka „Ženskog pokreta“, a kasnije i njegova predsjednica. Borila se za emancipaciju i prava žena.

RADA VRANJEŠEVIĆ (1918 – 1944)

 



Sa dvadeset godina postala je članica SKOJ-a, dok je članica KPJ-a postala 1940. godine. Rada Vranješević je ubijena 1944. godine u pokušaju bijega, nakon što je dan ranije bila zarobljena od strane njemačkih padobranaca prilikom desanta na Drvar. Tokom svog kratkog života bila je dosljedna sebi i svojim idealima, hrabra, istrajna i požrtvovana.

 

Vezan tekst

 

Šta je Banjaluci Safikada?

 

 

 

 

 

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.