Pozitivne promjene i povratak putnika na željeznicu ozbiljno je narušen smanjivanjem nivoa usluga „talgo“ vozova prema Banjaluci. Putnik koji je navikao na vagon restoran na vozu iz Bihaća (714, 715), iznenadiće se da u vozovima koji završavaju u Banjaluci (712, 713) postoji i ne radi vagon restoran i ostaće žedni. Banjalučani ne mogu kupiti kartu preko interneta (polazna stanica mora biti u FBiH), platiti kartu karticom, često ne mogu kupiti ni usluge višeg razreda...
Polazak iz Banjaluke
Na stanici Banja Luka (5.2) neće da mi prodaju kartu za prvi razred. Kažu da nisu sigurni da li saobraćaju takvi vagoni. Sve se plaća gotovinom, karte se ispisuju rukom. Neki obrasci liče na one iz ’84 godine i popularnih olimpik vozova. Prije 35 godina bili su računari na blagajnama, danas se ne koriste. Ponekad samo pogledaju knjigu, a nekad samo „doviknu“ broj sjedala susjednoj blagajni. Automati za kupovinu karata čekaće neku daleku budućnost. Nisu mi dozvolili ni da kupim doplatnu kartu u vozu. Kažu postoje i spavaća kola i kupe sa foteljama za spavanje, ali to nije prvi razred, posebno se prodaje. Pokušao sam da kupim i to što „se posebno prodaje“, ali ne dozvoliše.
U „talgo“ vozu se više ne prodaju nikakve doplatne karte. Neko im je zabranio. Na stanici ne znaju ili nemaju dozvolu da prodaju nove, nejasne i „egzotične“ usluge, nešto između stolice i ležaja, formalno se zovu „izuzetno podesiva sjedišta“ i nalaze se u vozovima prema Bihaću. Svi moji sagovornici sjećaju se da često putujem vozom kao poslovni putnik. Ovdje mislim na poslovne ljude koji ujutro idu da obave posao i vraćaju se isti dan.
Postiđeni se povukoše službena lica oba entiteska željeznička veleprevoznika. Jednako postiđen povukoh se i ja u poluprazni kupe drugog razreda.
Karte se prodaju i na veb stranama
Ako želim da putujem iz Banjaluke za Sarajevo, nije moguće da kupim kartu online, na stranicama Željeznice Federacije, budući da je ova opcija dostupna samo kada se putuje iz „Federalnih“ polaznih stanica. Zvao sam Kontakt centar Željeznice FBiH i potvrdili su mi da to jednostavno „ne može“. Razumijemo se lijepo da to „ne može“ i poslije toliko godina i meni sve to izgleda gotovo normalno i saosjećam sa tim nesretnicima koji moraju da pojašnjavaju običnim ljudima besmislene odluke, na pristojan način.
Informacije o vozovima su predstavljene nerazumljivo za običnog putnika. Primjer su vozovi prema Bihaću koji su predstavljeni kao vozovi koji nemaju prvi razred, iako taj par vozova ima najveći mogući komfor, podesiva sjedišta koja se plaćaju više od prve klase (na njima se lijepo može spavati), vagon restoran i spavaća kola. Drugi par vozova prema Krajini koji ima lošiji komfor je predstavljen kao voz koji ima prvu i drugu klasu.
Zašto danju šalju noćni sastav voza, zašto se dešava da ne radi vagon restoran i zašto se željeznički „pravilnik“ mijenja ko zna koji put, tako da ni usluge koje se prodaju od vremena Austrijske carevine više nisu jasne ni zaposlenima u željezničkim stanicama? Zašto kondukter više ne smije da prodaje karte? Ili su to besmislena pitanja u zemlji koja nema željeznički saobraćaj preko svoje granice?
Po povratku iz Sarajeva, prilazi mi službenik ŽRS i izvinjava se što mi nije prodao kartu. Uvjerava me da nije bilo informacija o sastavu voza i da je zaista nije smio prodati. Moja ljutnja je nestala.
Uživanje u putovanju
Uvijek sam želio podijeliti moje najljepše iskustvo putovanja vozom za Sarajevo, jedini veći grad do koga lokalna željeznica još vozi. Od vremena koje pamtimo po Olimpik i Bosna ekspresu, voz je bio omiljeni prevoz mladih u Banjaluci. Kakvo je iskustvo putovati danas? Mnogi i ne znaju da postoji voz, mnogi mladi ljudi nikada nisu vidjeli Sarajevo. Budući da veliki dio posla obavljam putujući u zemlji i izvan nje, podijeliću sa vama koje male stvari koje taj put čine lijepim i dobrim iskustvom.
Dan bi počeo besplatnim parkiranjem na prostranom parkingu kod stanice gradskog saobraćaja, vrlo blizu velike zgrade Željezničke stanice Banja Luka. Put vas vodi ravno na pekaru i vruća peciva uz stajalište Osmice. Na kafu se stiže tek u vozu, gdje vas dočekuju ljubazni i spremni domaćini, uz lijepu riječ i pomoć oko uputa za vrata koja su nam najbliža i druge male zahtjeve. Obično ponesem i svoj laptop. Kada ne radim, biram neki film ili muziku.
Radujem se što u vozu upoznam divne ljude, posebno poslovne ljude koji idu na sastanke, ponekad i putnike koji koriste voz nakon slijetanja na Aerodrom Banja Luka, sa željezničarima...
U vrijeme najveće poslovne potrebe, mnogo sam vremena uštedio radeći u vozu. Uz svako sjedište „talgo“ voza dolaze pomične fotelje, strujna utičnica i stolić. U višim razredima je još veća udobrnost, fotelje su anatomski prilagođene i mogu se pomjerati prema vašoj želji, muziku možete birati sa kanala. Internet je dostupan svim putnicima iako je povezan sa mobilnim operaterom, često se prekida.
Bio sam dirnut pažnjom osoblja, otvaranjem vrata, kulturom komunikacije i autoritetom kojim su jasno branili i redili čistoću i kućni red.
Nadam se da ovaj povratak vozova i civilizovanog putovanja u naše živote neće biti zaustavljen.
Stanica (ne)običnih vozova
Ne tako davno lokalne vozove smo u šali nazivali kaubojskim, aludirajući na neke sličnosti sa prepunim vozovima na divljem zapadu i masovnom vašarskom, gastarbajterskom i ino kulturom koja je nekad pratila naše željezničke stanice. Niko nije pomislio da će kaubojština postati stvarnost, dok nije osvanula vijest o napadu nekoliko migranata na voz u stanici Stanari.
Prvog dana nije se znalo ko je napao na voz i kolege pa su me u šali zapitkivali Kakav je narod u tom kraju?
To je bilo povezano sa mojom četo ponavljanom tvrdnjom da na selu baš nikad nisam doživio ili vidio „seljačko“ ponašanje. Uvijek to spomenem kada neko „seljački“ izjednačuje sa bahatim ili nedostojnim ili nekulturnim. Eto, bio sam u pravu, ljudi iz Stanara nisu kauboji, tamo živi fin i pitom svijet. Nažalost, kaubojski nisu postali samo lokalni vozovi, nego cijela željeznica!
Možda je najbolje poželjeti da naše željezničke stanice opet postanu stanice običnih vozova, sa puno gastarbajtara, ali dovoljno običnih ljudi, da ima neko na toj stanici da zastane, mahne rukom ili pusti suzu?
Pamtim šarene ferijalne družine, odlaske na radne akcije, ispraćaje u JNA koji su praćeni pjesmom, potcikivanjem i veselim narodnim običajima. Malo je studenata i đaka, malo je putnika ostalo na pruzi, previše objava sa društvenih mreža, Stanari s početka priče brzo će pasti u zaborav ...
