Da bismo razumjeli u čemu je uistinu riječ kod Heideggera i čemu je posvećena skrb njegova mišljenja, analizirat ćemo neka mjesta iz već spomenutog teksta »O razumijevanju vremena u fenomenologiji i u mišljenju pitanja o bitku« iz 1969, objavljenim pod naslovom Fenomenologija — živa ili mrtva? 1969, čija se izvođenja nadovezuju na članak Moj put u fenomenologiju koji je Heidegger priložio kao svečani dar izdavaču Hermannu Niemeyeru za njegov osamdeseti rođendan 1963. godine, a poslije objavio u djelu Prilog stvari mišljenja 1969. U tom tekstu Heidegger kaže:
»U Bitku i vremenu stoji da fenomenologiju moramo razumjeti i vršiti ne u njezinoj zbilji (Wirklichkeit), nego u njezinoj mogućnosti« (»Uber das Zeitverstandnis in der Phanomenologie und im Denken der Seinsfrage«, u Phanomenologie — lebendig oder tot?, Baderia Verlag, Karlsruhe 1969, str. 47).
Drugim riječima: ne obnavljati fenomenologiju, po njoj postupati, razumjeti je iz njezinoga faktičkog oblika u Husserla, nego prema mogućnosti koju sobom nosi sam postav fenomenologije. Zato, kaže Heidegger, prava maksima fenomenologije nije princip svih principa, nego maksima: »K samim stvarima!« (»Zu den Sachen selbst!«) (ibid.). Naime, Husserl je u nizu svojih radova htio otkriti onaj princip svih principa iz kojega se sve što jest dade izvesti metodom eidetičke redukcije koja zagraduje sve akcidentalno, nebitno, i gleda samo bit (»Wesens-schau«, zor biti), kao i metodom fenomenologijske redukcije koja stavlja u zagrade prirodni stav prema predmetima iskustva i ostaje samo pri čistoj svijesti i njezinim intencionalnim aktima u kojima se razlikuje NOESIS kao djelatnost i NOEMA kao predmet te djelatnosti, mišljenje i mišljeno, i u kojima se konstituira, s obzirom na svoju bit, sve što jest.
Husserl je htio analizom ovog kompleksnog sklopa tzv. transcendentalne svijesti otkriti princip principa. Nasuprot tome, Heidegger razumije fenomenologiju pod vidom maksime: »к samim stvarima!«. Dakako, stvar (Sache) ovdje ne znači stvarnost stvari (realitas rerum), nego ono što se u fenomenu tako pokazuje, pojavljuje, kako sâmo sobom jest. To je pojam fenomena različit npr. od Kantova pojma fenomena, pojave, gdje se iza pojave skriva »stvar o sebi«. Heidegger razumije TO PHAINOMENON kao pojavu same stvari, ali ne tako da bi pojava jednoznačno bila identična sa samom stvari, nego da se u pojavi pojavljuje ono bitno. [Zato dvadesetih godina u Marburgu Heidegger u nekoliko svojih seminara obrađuje šesto istraživanje Husserlovih Logičkih istraživanja (Logische Untersuchungen), smatrajući to šesto istraživanje najznačajnijim dometom Husserlove fenomenologije.]
»Samo kad promišljamo tu maksimu fenomenologijski, nastaje pitanje: što je stvar filozofije? Je li to svijest?« (ibid.)
Komentar: Husserl je mislio da je u fenomenologijskoj redukciji residuum, ostatak, svijest uopće, tok, struja, bujica svijesti (»Bewusstseins-Strom«) u kojoj se u intencionalnim aktima konstituira sve što jest — i tako je ostao u okviru imanentizma svijesti.
»Ostaje pitati na kojem putu dolazim do odgovora tom pitanju (pitanju što je stvar filozofije, op. V. S.). Mogu li to pitanje odlučiti čisto iz sebe sama, u vlastitoj egologijskoj intuiciji, ili tom promišljanju (Besinnung) nužno pripada ne samo historijski nego i povijesni (geschichtlicher) odnos (Bezug) spram povijesti? Jer povijest mišljenja nije samo zbrka (Wirrwarr) različitih prošlih mnijenja nego sadrži nagovor (narijek ili nakaz, njem. »Anspruch«, op. V. S.) na nas da svagda opet postavimo isto pitanje, pitanje o bitku bića.« (ibid.)
Dakle, Heidegger se pita može li se na pitanje »što je stvar filozofije« iz sebe sama, u egologijskoj intuiciji odlučiti da je to stvar svijesti, ili pak ovom fenomenologijskom promišljanju koje se vodi maksimom »K samim stvarima!« pripada »ne samo historijski nego i povijesni odnos spram povijesti«. Pod »historijskim« ovdje Heidegger razumije kronologijski orijentiranu historiju prošlih mišljenja, a pod »povijesnim« usud i udes samog događanja mišljenja, koje je mišljenje zapravo pitanje o bitku bića.
...Fenomenologijski pojam fenomena označava ono što se pokazuje o sebi samom, bitak bića kao sebe-pokazujući (Sein und Zeit, § 7. str. 48). Tema jednog izričitog pokazivanja, ono čemu fenomenoloigija treba »dati da se vidi«, jest nešto takvo što se i ponajprije i najčešće ne pokazuje, što je skriveno, ali što bitno pripada onome što se pokazuje, i to i tako da sačinjava njegov smisao i osnovu. Ono što i se skriva, prikriva ili se samo iskrivljeno pokazuje, jest bitak bića. Iz svoje najvlastitije stvarne sadržine, fenomen zahtijeva, da bi bio fenomen, upravo to da se bitak pokazuje (sve što se nekako javlja nije fenomen; treba naime razlikovati fenomen od pričina i pojave: nešto što se pojavljuje može se samo različito pojavljivati i pričinjati).
Upravo fenomenologijska metoda koja je nošena kategorijalnim zorom shvaća fenomen kao rezultat ne više kategorijalnog zora u Husserlovu smislu, nego — egzistentnog samopokazivanja do kojeg vodi put »k samim stvarima«, a taj put je Husserl označavao dvjema verzijama svoje metafizike — »eidetičkom redukcijom«, koja razlikuje bitno od nebitnoga, i »fenomenologijskom redukcijom«, koja ostaje pri imanenciji svijesti. Heidegger inzistira na fenomenologijskoj redukciji kao putu odstranjivanja svega samo ontičkog i residuuma samo ontologijskog, za koje je svijest samo jedan od derivata razumijevanja fenomenologije — ne u zbilji, nego u mogućnosti, a mogućnost vodi »k samoj stvari«. Tako se sama svijest pokazuje, ne u egologijskoj situaciji, nego u bitku ljudskog bića, bitku tubitka.
...Zašto smo govorili o formalnom pojmu fenomena, i fenomenologije? Zato što on označava da se ništa sadržajno ne iskazuje u onome na što se ta metoda odnosi, i to odnosi tako da pušta da dođe na vidjelo ono što se o sebi samom pokazuje. Nasuprot tome stoji deformalizirani pojam fenomena i fenomenologije, koji znači da je izuzeta predmetno sadržajna neutralnost metode, pa se ona sama bitno modificira prema predmetu, temi, sadržaju na koji se odnosi i koji se u tom odnošenju puštanja na vidjelo pokazuje sâm o sebi takvim kakav jest.
Ta distinkcija je konstitutivna za Heideggerovo određenje fenomenologije. Da bismo to razjasnili, započet ćemo analizom triju bitnih razlika u njegovu razumijevanju fenomena: fenomen sam (das Phânomen), pričin (der Schein) i i pojava (die Erscheinung). Fenomen je ono što se o sebi samom ; pokazuje, sebe-pokazivanje. Pričin je je direktna suprotnost fenomenu, privativna modifikacija fenomena, koja označava da nešto izgleda кao nešto, ali doista nije to sâmo, nije ono čime se pričinja, nego je izgledanje u kojemu se ono što se pokazuje — pokazuje kao nešto što nije. Pojava pak, nije suprotnost fenomenu; ona je nešto drugo od fenomena. Doduše, ona ukazuje na fenomen, ali nije ono pokazujuće se o sebi samom, nego tek pokazujuće, najavljivanje nečega što se sâmo ne pokazuje. Pojava indicira nešto u čemu, putem čega se nešto роkazuje, a da samo nije pojava — ali nije ni pričin, nego je sebe-ne-pokazivanje u smislu skrivanja, pokazivanja u nečem drugom, i to drugo sebe pokazuje, ali оvо sebe-pokazivanje bitno ne pripada onome što se javlja, najavljuje, već onome u čemu se najavljuje. Fenomen u pravom smislu sebe-pokazivanja suomogućuje, utemeljuje i pričin i pojavu — utoliko što tek ako nešto sebe uopće pokazuje, može se ono pokazati i kao nešto što nije, odnosno u nečem drugom — ali je sâm od njih bitno drugačiji.
Heidegger i Husserl, kao najznačajniji predstavnici fenomenologijske metode, razlikuju se već po tome što je za Husserla pojava toliko koliko i fenomen, dok Heidegger terminologijski i sadržajno razlikuje ta dva pojma. Pitanje koje nam se sada postavlja glasi: zašto Husserl ne razlikuje pojavu i fenomen, a zašto ih Heidegger razlikuje?
U obje faze svojega mišljenja — eidetičkoj fenomenologiji i transcendentalnoj fenomenologiji — Husserl zagrađuje, stavlja u zagrade, egzistenciju onoga što se o sebi pokazuje. Ono što se o sebi pokazuje za njega si doživljaji svijesti. Njegov imanentizam, ostajanje unutar svijesti, jest dug koji plaća tadašnjoj filozofiji koja ima posla s osjetilnim datostima, s pojavama, a ne sa stvarima o sebi. Pojava je, dakle, uvijek pojava svijesti, čak i onda kad je u zoru (Anschauung) dana kategorija (kategoriale Anschauung) (o čemu se govori u šestom poglavlju Logičkih istraživanja iz 1. izd.).
Kod Husserla, na razini prvog izdanja Logičkih istraživanja, eidetička redukcija se zbiva u tome da se, s jedne strane, reducira egzistencija ma kojega pojavnog predmeta svijesti, svjesnog predmeta, i, s druge strane, da se zadržava samo EIDOS, bit ili vid pojave koju jastvena svijest u intencionalnim aktima dovodi na vidjelo. Na razini transcendentalne fenomenologije više nije dovoljno zagraditi egzistenciju doživljaja, nego valja zagraditi čitav »prirodni stav spram svijeta« (naturliche Welteinstellung), a svijest koja residualno preostaje nije svijest naprosto, nego se u intencionalnim aktima, karakterističnim za svaku svijest, konstituira jastveni subjekt i svjesni predmet. Intencionalna analiza u drugoj fazi Husserlova miš ljenja odnosi se na konstitutivne akte ne više svijesti uopće, nego omogućavajuće svijesti, transcendendentalne svijesti u imanenciji bujice svijesti, svjesnog života, apsolutnog bitka.
Za Heideggera se uopće ne radi ni o kakvoj svijesti, bila ona obična jastvena svijest sa svojim intencionalnim aktima i predmetima, bila ona transcendentalna svijest koja u intencionalnim aktima, \ spoznajnim aktima, noematičkim aktima konstituira predmet — NOEMA. Njemu se naprotiv radi o tome da cjelinu onoga bića kojemu, između ostalog, pripada tako nešto kao što su jastvo i svijest razmotri u njegovom bitku. To više nije analiza svijesti, nego analiza tubitka, kako Heidegger zove cjelinu bića čovjek, i to ne zato da bi čovjeka označio jednim bizarnim terminom, nego zato što to biće — koje on istražuje kao paradigmatičko, posebno, odlično — nosi tu karakteristiku da mu se kao biću svagda radi o njegovom bitku. Strukturna konstelacija tog bića je takva da se ono u svojoj faktičnosti odnosi spram svoga bitka i na osnovi tog odnosa spram sebe kao bitka može se odnositi spram bitka drugih, ne-ljudskih bića: spram bitka prirodnih stvari, oruđa i oružja, umjetničkih djela, idealnih predmeta itd. — i to ne naprosto zbrinjavajući ih, skrbeći se za njih, nego jer se u svom bitku svagda odnosi spram bitka svih bića koja nisu takva kakvo je tubitak.
Sad postaje jasno da je sljedeće pitanje: Što je smisao bitka uopće? Ne: bitak tubitka, ne: bitak čovjeka, ne: bitak prirodnih stvari, živih i neživih, ne: bitak oruđa i oružja, ne: bitak idealnih predmeta (logike, matematike — koji bitak logičkih i matematičkih predmeta Heidegger zove »sastoj«, »Bestand«), ne: bitak vrijednosti, nego — bitak uopće. Sto je smisao onoga što se tako modificirano i me đusobno diferentno ili derivativno pokazuje u svom karakteru bitka u svim modima bitka ljudskih i ne-ljudskih bića?
S tim pitanjem postavljamo zapravo sebi pitanje deformalizacije formalnog pojma fenomena i fenomenologije.
Iz: Kako čitati Heideggera, uvod u problematsku razinu »Sein und Zeit«-a i okolnih spisa, August Cesarec, Zagreb, str. 33-45.
