Postoje stvari koje kažemo kada uhvatimo pogled stranca ili susjeda. Kažemo: Zdravo, kako si? Prekrasan je dan. Jesi li dobro? Ovakve rečenice zvuče beznačajno jer to i jesu, na neki način. Nemaju semantičko značenje. Nije važno kako ste ili kakav je dan. Ali imaju nešto drugo - društveno značenje. Kada kažemo nešto poput toga, zapravo želimo reći: primjećujem te.
Opsjednuta sam razgovaranjem sa strancima. Uspostavim kontakt očima, pozdravim ih, ponudim pomoć, slušam. Svačega se naslušam. Prije sedam godina počela sam dokumentovati svoja iskustva kako bih saznala zašto. Otkrila sam da se događa nešto predivno. Gotovo poetski. Bila su to zaista duboka iskustva, neočekivani izvori zadovoljstva, prave emocionalne veze, trenutci oslobođenja.
Jednog dana stajala sam na uglu i čekala zeleno svjetlo na semaforu, a kako sam Njujorčanka, to znači da sam zapravo stajala na šahtu, kao da ću zbog toga manje čekati. Do mene je stajao stariji čovjek u dugom kaputu i šeširu koji nose starija gospoda. Izgledao je kao da je ispao iz nekog filma i rekao mi je: Nemojte tu stajati, mogli biste nestati. Apsurdno, zar ne? Ali poslušala sam ga i vratila se na pločnik. Nasmiješio se i rekao: Tako, nikad ne znate. Što da sam se okrenuo i opa - više vas nema?
Bilo je to čudno iskustvo, ali i pomalo krasno. Bio je tako srdačan i tako sretan što me spasio. Povezali smo se. Osjećala sam se kao da je moje postojanje napokon primijećeno i da zaslužujem biti spašena. Tužno je kako nas u mnogim dijelovima svijeta uče da su stranci općenito opasni, da im ne možemo vjerovati i da bi nam mogli nauditi. No, većina stranaca nije opasna. Neugodno nam je u njihovu društvu jer nam nedostaje kontekst. Ne znamo kakve su im namjere, pa umjesto da odlučujemo na temelju naših opažanja, oslanjamo se na kategoriju stranca.
Imam četverogodišnju djevojčicu. Kada pozdravljam ljude na ulici, pita me zašto to radim. Pita me znamo li ih.
Kažem: ne, to nam je susjed.
Upita: je li nam prijatelj?
Odgovaram: ne, ali lijepo je biti pristojan.
Svaki put dvaput razmislim kad joj to kažem jer to zaista mislim, ali ako ste žena, znam da nema svaki stranac s ulice najbolje namjere. Lijepo je biti pristojan i lijepo je znati kada to ne moramo biti, ali to ne znači da se moramo bojati.
Možemo izvući dvije velike koristi oslanjanjem na osjetila umjesto na strah. Prva - oslobađa nas. Razmislite malo, opažanje umjesto kategoriziranja lakše je u teoriji nego u praksi. Naši mozgovi također kategoriziraju. Kad su ljudi u pitanju, to je prečac do učenja o njima. Vidimo muško, žensko, mlado, staro, crno, smeđe, bijelo, stranca, prijatelja i koristimo informacije iz tih polja. Jednostavno je, brzo i vodi do predrasuda. To znači da ne gledamo na ljude kao na pojedince. Jedna američka istraživačica često sama putuje u središnju Aziju i Afriku. Ulazi u gradove kao potpuni stranac. Nema nikakvih veza koje može povući. Tuđinac je. Ovako ona preživljava: ako vas jedan stranac vidi kao pravu osobu, kao pojedinca, i drugi će vas tako gledati.
Druga korist dobivena korištenjem osjetila povezana je s intimnosti. Znam da se protivi intuiciji, intimnost i stranci, ali ove brze interakcije dovode do osjećaja koji sociolozi nazivaju prolaznom intimnosti. To kratkotrajno iskustvo ima emocionalni odjek i značenje. Ja sam se dobro osjećala kad me onaj starac spasio od nestajanja, a tako se osjećam i kada postajem dio zajednice razgovarajući s nekim kad idem na posao.
Nekad koristi ne staju tu. Istraživači su otkrili da je ljudima ugodnije biti iskren i otvoren o osobnim stvarima sa strancima nego s prijateljima i obitelji. Često osjećaju da ih stranci bolje razumiju. O tome se stalno govori u medijima. "Stranci komuniciraju bolje od bračnih drugova." Dobra je to naslovnica, zar ne? Mislim da ne shvaća bit. Ono što je važno kod ovih istraživanja jest koliko važne ovakve interakcije mogu biti, kako nam poseban oblik bliskosti daje ono što nam je potrebno jednako kao i prijatelji i obitelji.
Kako je moguće da tako dobro komuniciramo sa strancima? Postoje dva razloga. Razlog prvi: to je brza interakcija bez posljedica. Lako je biti iskren prema nekome koga više nikada nećemo vidjeti, zar ne? Ima smisla. Razlog drugi puno je zanimljiviji. Imamo određene predrasude prema ljudima s kojima smo bliski. Očekujemo od njih da nas razumiju. Pretpostavljamo to, a i očekujemo od njih da nam čitaju misli. Zamislite da ste na tulumu i ne možete vjerovati da vaš prijatelj ili supružnik ne shvaća da vam se ide kući. Mislite si: "Pa pogledao sam te značajno."
Sa strancima moramo početi ni od čega. Ispričamo im cijelu priču, objasnimo ljude i naše misli o njima, objašnjavamo interne fore. I znate što? Nekada nas zaista bolje razumiju.
Dobro. Sad kad znamo da je bitno razgovarati sa strancima, zapitajmo se kako funkcionira. Moramo slijediti neka nepisana pravila. Ta se pravila razlikuju od zemlje do zemlje, od kulture do kulture. U većem dijelu SAD-a, u javnosti se očekuje da se održava ravnoteža između pristojnosti i privatnosti, što je poznato kao pristojna nepažnja. Zamislite dvoje ljudi koji na ulici hodaju ususret jedno drugome. Pogledaju jedno drugo iz daljine. To je pristojnost, priznanje. Što se više približavaju, skrenu pogled kako bi drugome dali prostora.
U drugim kulturama, ljudi se nevjerojatno trude oko neinterakcije. Danci su mi rekli da su neki od njih toliko protiv interakcije sa strancima da bi radije propustili svoj izlaz na autobusu nego zamolili nekoga da se makne kako bi oni prošli. Stoga bučno premještaju vrećice i komešaju se kako bi neverbalno izrazili da žele da se maknete, umjesto da kažu te dvije riječi.
Čujem da je u Egiptu nepristojno ignorirati stranca te postoji kultura gostoljubivosti. Stranci međusobno jedno od drugoga mogu tražiti gutljaj vode, a ako nekoga pitate za put, vrlo vjerojatno će vas pozvati da uđete na kavu. Ova nepisana pravila najvidljivija su kada ih se prekrši ili kada se nađete u nepoznatom okruženju i pokušavate shvatiti što trebate činiti.
Nekad je najzanimljivije kad prekršite pravila. Ako nisam bila dovoljno jasna, stvarno želim da ovo učinite. Ovako. Uspostavite kontakt očima s nekim. To je dobar znak. Prvo se samo nasmiješite. Ako prolazite kraj nekoga na ulici ili ovdje u hodniku, nasmiješite se i pratite što se događa.
Možete pokušati i triangulaciju. Postojite vi, stranac i neka treća stvar koju oboje vidite i prokomentirate - nešto poput javnog umjetničkog djela, ili govornika na ulici ili nekoga tko je smiješno obučen. Pokušajte. Komentirajte tu treću stvar i pratite hoće li se iz toga izroditi razgovor.
Imate još jednu opciju: primjećivanje koje se sastoji od davanja komplimenata. Ja obožavam primjećivati cipele. Trenutno ne nosim neke fantastične cipele, ali općenito gledajući, cipele su fantastične i pružaju prilično neutralan teren za davanje komplimenata. Ljudi vam uvijek žele pričati o svojim fantastičnim cipelama.
Možda ste već doživjeli princip s bebama i psima. Može biti neugodno razgovarati s nekim na ulici, ne znate kako će reagirati, ali uvijek možete pričati sa psom ili djetetom. Pas ili dijete društvena je provodna materija do osobe i po tome kako reagiraju možete vidjeti jesu li zainteresirani za dublju priču.
Želim vas potaknuti na još jednu stvar - razotkrivanje. To je nešto što ustinu pokazuje slabost, no donijet će vam veliku dobit. Sljedeći put kad budete pričali sa strancem i bude vam neugodno, recite im jednu istinu o sebi, nešto osobno. Možda se osjetite shvaćeno.
Nekad za vrijeme razgovora ljudi me pitaju čime mi se tata bavi ili gdje živi. Nekad kažem cijelu istinu, da je umro kad sam bila mala. U tim trenutcima stranci izreknu vlastita iskustva s gubitkom. Razotkrivanje prati razotkrivanje, čak i kad su stranci u pitanju.
To je to. Razgovarajući sa strancima stvarate prekrasne prekide očekivanih narativa vašeg svakodnevnog života, ali i njihovog. Stvarate neočekivane poveznice. Ako ne razgovarate sa strancima, propuštate sve to. Puno vremena provodimo učeći našu djecu o strancima. Što kad bismo više vremena proveli učeći sebe? Odbacili bismo sve ideje zbog kojih smo sumnjičavi jedni prema drugima. Napravili bismo prostora za promjenu.
Hvala vam.
Izvor: ted.com
