6yka.com
Pozorište u kući
Aleksandar Trifunović  27.12.2006.

Trči kući, bio je uzvik sa špice koja nas je uvodila u svijet Rođe Petrovića, njegove punice Nikolajevićke, prelijepe supruge koju je glumila nedavno preminula Stanislava Pešić i drugih. Simpatično čangrizavi lik Rođe, igrao ga je Đuza Stojiljković, ishitrenim manevrima se odupirao neprestanim i svakodnevnim zahtijevima svoje supruge a onda redom punice, majke, radoznalih komšija, potomstva koje nije imalo namjeru, iako odavno punoljetno, da napusti minimalnu kvadraturu stana koju je on zasluženo dobio od preduzeća. Svoje ponašanje dovodio je do savršenstva u igri koju je iz vikenda u vikend prezentovao serija poznat kao - Pozorište u kući. Uobičajene porodične zavrzlame preslikvale su, sa vrlo malo rediteljske mašte, uobičajen život tadašnje jugoslovenske familije.

 Autori ovih projekata bili bi u nekim srećnijim zemljama u stalnom strahu od privođenja na psihijatrijske klinike, jer bi njihovi tekstovi davali policiji osnov za realnu prognozu da bi isti brzo mogli da se jave iz nekog porodilišta sa tekstom poznatim iz filmova - Imam deset beba- za jedan sat trebam helikopter i milion dolara

Nestašice kafe, šećera i ulja, benzina te taktika za prevazilaženje takvih situacija, rasprave oko nejasanog statusa i količini kućnog budžeta, unutarporodična nadmudrivanja i doskočice nisu se pretjerano razlikovale od onog što nam se u životu, bar velike većine, zaista i dešavalo.
O državnim praznicima inteligencija djece predškolskog uzrasta praktično je pred gostima dokazivana pjevanjem pjesama Zdravka Čolica i Nede Ukraden. Klinci su započinjali, dok bi pristojna količina vatrene vode u organizmima očeva, iste natjerala da se dijeci pridruže te su stihovi u neobičnom višeglasju... pjevam danju, pjevam noću...,...zora je svanula, suza je iz oka... do dugo u noć budnim držali unezvjereni komšiluk na nižim spratovima. Dan Republike, pa opet Dan Republike, Prvi maj i nezaobilazna Nova Godina bili su datumi kada je ovakav scenario bio gotovo pa uobičajen. Recimo da i po pojavljivanju Lepe Brene situacija nije toliko izmakla kontroli.

Deceniju i nešto kasnije, većina nas je izgubila zemlju i državljanstvo stečeno rođenjem.
Broj znanih praznika naprasno je povećan i sada, od kraja decembra pa do polovine januara, praznikujemo ne radeći gotovo ništa. Porodice rijetko okupljene na zajedničkim objedima koriste ovu priliku da uživaju u nepotrebno velikim količinama hrane i pića. Svetkovine obilježavaju još uvijek nespretno simpatični i nesavladani vjerski obredi, prije početka jela i lagana tromost, te dotada nepoznati brojevi na kućnoj vagi, poslije. Bjesomučno se gleda i neka od televizija. Serija kao što je bila Pozorište u kući ili Bolji život definitivno ne postoji u produkciji ovdašnjih medija, a jedina porodica u čiju privatnost uplovljavamo putem katodne cijevi je- Latinoamerička iliti Španska.
Odjednom su nam u nedostatku domaćih porodičnih serijala, tako, problemi savremene latinoameričke žene postali svakodnevna briga savremene entitetske žene. Primijeti se da je ona veoma i izraženo promiskuitetna žena. Uspije recimo, da spava i provede noć, ili više, sa dvije trećine muških likova u serijalu a za polovinu kojih se kasnije, u nekom od sledećih stotinu nastavaka, ispostavi da su mlađanoj španjolki bili braća, prvi rođaci ili očevi. Pored konfuznih i mističnih familijarnih odnosa primjetno je da se po pravilu porađa- pet, a da joj draga osoba na rukama umire- dvije epizode. Sve sa obaveznom reprizom. Primjetno je nažalost da se ista u pojedinim ponašanjima kod nas kopira i da su i djeca odjednom počela da dobijaju imena kao što su Kasandra, Samanta i sl., a da su poznavateljke gatanja i sumnjive vradžbine dodatno na cijeni, a prve naučene riječi kod djece često su- španske.
Isto tako u nedostatku mjerila kulture i nekad recitovane pjesmice su počele da dobijaju drugačije obrise i koreografiju. Bezazlene i uglavnom pristojne tekstove zamijenilo je u velikoj većini nešto kao pjesma, a ustvari je iznošenje bitnih činjenica proizašlih iz jako željenog erotskog i životnog iskustva, te dugih noći u druženju sa pornjavom. Cijeli projekat prati skika i plastični izgled lica izvođača uz neobično razdražujući ritam. Autori ovih projekata bili bi u nekim srećnijim zemljama u stalnom strahu od privođenja na psihijatrijske klinike, jer bi njihovi tekstovi davali policiji osnov za realnu prognozu da bi isti brzo mogli da se jave iz nekog porodilišta sa tekstom poznatim iz filmova - Imam deset beba- za jedan sat trebam helikopter i milion dolara. Kod nas nemaju potrebe za strah pošto oni imaju taj milion, uskoro će imati i helikopter, a rođena djeca im uglavnom nijesu ovdje i ne slušaju ih jer se školuju u inostranstvu.
Oni koji ih u nedostatku drugog moraju slušati, a glave su svojih porodica, ni ne pokušavaju da priču promjene i ukažu na problem jer su sami sebi problem sjebani, utučeni, prevareni minimalno onoliko puta koliko je od 90-tih do danas bilo izbora, od Durakovićevih pa do Šilingovih. Sa crvenom kapom opasanom vatom, kupljenoj za dočeka na trgu, preko lonca do pola punog praznične sarme gledaju u svoju djecu. Nišane ih dobronamjerno pogledom preko Djeda Mraza, koji trepereći svijetli i potajno se nadaju da će barem oni za koju godinu odavde otići i da će im biti bolje, da će biti bolji. Iz razmišljanja ih u pola zalogaja prekida ćerkica stihovima što je čula na radiju barem deset puta danas... a tebe voli tvoja Ludača i neću ti ništa, ništa ne boj se, što nisi radio pre...

A u septembru je treba upisati u prvi razred.

Loše Đuza, loše....


Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.