Michael Hardt i Antonio Negri u svojoj su se knjizi Imperij vrlo nemilosrdno okomili na nevladine organizacije. Proglasili su ih za jednu od karika u sistemu imperijalne vladavine.
Za neke NVO očito je da su samo produžena ruka imperija. Sva ta gomila misionara demokracije koja je nakon pada berlinskog zida jurnula na Istok, ne bi li “normalizirala” postkomunističku divljinu, služila je očito novom kolonijalnom pohodu tzv. “Zapada”, u namjeri da sebi pripoji još jedno periferno područje. Bilo je potrebno što prije izbrisati iz sjećanja činjenicu da su zid srušili Istočnjaci, što prije zatrti svijest da su državno-partijske režime oborili Istočnjaci – Istočnjacima je bilo potrebno što prije izbiti iz glave volju i htijenje da krenu dalje nakon realnog socijalizma. Istok je trebalo podrediti: uvesti parlamentarnu partitokraciju, uništiti ideje pokreta otpora, zatrti zahtjeve za slobodom, jednakošću i solidarnošću. Nevladini promotori “prave” zapadnjačke demokracije, proroci privatizacije, apostoli tržišne privrede, temeljito su obavili svoj posao. A nevladine organizacije za izvoz demokracije na Istok u tome su svakako obavile slugansku ulogu.
O humanitarnim organizacijama dugo smo imali bolje mišljenje. No, barem od vremena kada je NATO savez svoj rat protiv SRJ proglasio “humanitarnom akcijom”, humanitarne organizacije postale su vojnim formacijama. Nedavni napad na središte Crvenog križa u Bagdadu potvrđuje tu logiku.
Ostaju organizacije poput Amnesty Internationala i još nekih drugih, koje brinu za svoju neovisnost, zauzimajući se za urgentne poslove u ime ljudskih prava i sličnih univerzalnih načela. Hardt i Negri napadaju i njih. Pri tome čovjek svakako ima pomiješane osjećaje, a ti dvosmisleni osjećaji nisu bez temelja. S teorijskog stajališta možemo reći i ovako: nevladine organizacije su aparati liberalne države. Ali, u polju aparata liberalne države događa se politička borba. I više od toga: u samom polju nevladinih organizacija bije se klasna borba.
S jedne strane istina je da je, uzmimo, Atlantsko vijeće nevladina organizacija koja je kao “civilnodruštvena” organizacija podupirala projekt ovdašnje političke klase da Sloveniju ugura u NATO savez. S druge strane, isto je tako istina da je u trenutku u kome je slovenska vlada beskrupulozno trošila novac državljana za svoju jednoumnu propagandu u prilog NATO savezu – da je dakle u tom vremenu dirigiranog liberalnog jednoumlja samo jedna nevladina organizacija brinula za svestranu informiranost državljanki i državljana – i da je upravo ta nevladina organizacija omogućila da su glasovi protiv NATO saveza uopće dospjeli u javnost. Dok je vlada trošila javna sredstva na propagandu za uključenje u NATO – normalna je rasprava bila moguća (u mjeri u kojoj je uopće bila moguća) jedino zaslugom posebnih dobrotvornih sredstava.
Problematiku “nevladinih organizacija”, problematiku odnosa između “civilnog društva i države”, duhovito je pogodila predsjednica (nevladine organizacije) Saveza potrošača, kada je prilikom referenduma o radu trgovina nedjeljom uskliknula: “Pa neće valjda državljanin odlučivati o potrošaču!” U tome uzviku zarobljena je sva povijest zadnjih četvrt stoljeća.
Koliko smo puta u ovom vremenu novog liberalizma mogli slušati isti poziv u pretencioznijoj varijanti: “Država neka se ne miješa u tržište!” No, do referenduma o radu trgovina nedjeljom došlo je upravo zato što se država umiješala u tržište. Sindikati su bili prisiljeni pribjeći referendumu zato što se država, koja navodno samo posreduje u pregovorima između radnika i kapitalista, postavila na stranu kapitala. U suprotnosti s neoliberalnom propagandom država prema tome poseže na tržište, točnije, na tržište radne snage: uzmimo, kada dopušta oblike radnih odnosa koje je ranije zabranjivala, pogotovo tzv. “izvanredna” zapošljavanja (na određeno vrijeme, bez radnih prava, “samozapošljavanje”, “slobodnjaštvo” itd.). Takozvano “smanjivanje države” (koje proračunski troškovi doduše ne potvrđuju) vrlo je jednostrano: država se na jednoj strani “smanjuje”, samo zato da bi jačala na drugoj. Država se “smanjuje” na području javnog blagostanja, općeg standarda, opće socijalne i svake druge sigurnosti – a jača kao oruđe vladajućih klasa. Nicanje nevladinih organizacija koje popunjavaju društvene prostore iz kojih se “povlači” država treba prije svega gledati u tom svijetlu: ljudi su prisiljeni sami se organizirati, pošto država više neće da izvršava neke opće zadaće.
Iz toga najprije proizlazi da zadaće koje je nekad obavljala država pod javnim nadzorom sada obavljaju specijalizirane organizacije, koje su odgovorne svojim financijerima. Financiraju ih ili posebni izvori, koji u najboljem slučaju uvažavaju vladajuću ideologiju (programe im sastavljaju i novac dodjeljuju “ugledni”, “utjecajni” ili “uspješni” pojedinci i pojedinke, a to znači predstavnici sistema i njegove ideologije). A još češće NVO financira država: u tom slučaju očito je naravno da financijer određuje za što će ići ti novci i kako će se potrošiti. Iako nevladine organizacije plešu kako zahtjeva država – mnogo je njihovog rada neplaćeno, a sav rad je podcijenjen. Položaj je perverzan: nevladine organizacije izvršavaju volju liberalne države, a za to su slabo ili nikako plaćene, imaju osjećaj da su slobodne – a u stvarnosti omogućavaju državni nadzor nad društvenim energijama, koje bi se inače okrenule protiv neoliberalne državne politike.
Osim toga su NVO podređene državnim aparatima i u određenom mnogo značajnijem smislu: njihova institucionalna organizacija mora više ili manje kopirati državnu organizaciju. Moraju imati računovodstvo, financijske planove, strategije itd. Tako zbog institucionalne logike nužno djeluju kao strukture vlasti.
Usprkos svemu NVO ujedno mogu biti i potpora protusistemskim pokretima i novim oblicima zajedničkog života. Zato moramo kazati oboje: s jedne strane one su aparati neoliberalne države – s druge strane one su područje gdje je još uopće moguće razvijati alternativne oblike zajedničkog života, zajedništvo života, mišljenja i stvaralaštva.
RASTKO MOČNIK redovni je profesor sociologije kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Predaje teoriju diskursa, teoriju ideologije, te epistemologiju humanistike i društvenih znanosti. Paradigmatski je sklon strukturalizmu i historijskom materijalizmu. Već četvrt stoljeća igra jednu od središnjih uloga u uspostavljanu širokog polja humanistike (u Sloveniji, Jugoslaviji i post-Jugoslaviji), kako u području znanstvene produkcije, tako i obrazovanja, pa i izdavaštva. Pored akademskog posla poznat je i po svojoj radikalnoj publicistici u kojoj analizira pojave klasnog iskorištavanja, fašizacije, militarizma, svjetskih nejednakosti itd. Zbog njegovog velikog utjecaja na mlade generacije još jedan “otac” slovenske alternative, Marko Brecelj, dodijelio mu je titulu “ajatolaha”.