Može i ovako: prekrasni bijeli labud, najljepši kojega je svijet ikad vidio, na kraju priče pretvorio se u crno, ružno pače. C'est la vie. A la vie nije en rose. Život nije bajka. Najgluplje što se odraslom muškarcu može dogoditi jest da to shvati tek u 42. godini života, da u petoj deceniji života konačno shvati da ne postoje vile i vilenjaci, da ne postoje Petar Pan i Djeda Mraz, i da mu to objašnjavaju sportski komentatori i njihovi gosti u studiju. Tako je u deset i petnaest navečer, u nedjelju 9. lipnja 2006. godine, završila bajka o Zinedineu Zidaneu, tako je završilo naše djetinjstvo.

Nogometna mitologija dobila je pak još jednu epizodu o kojoj će sljedećih desetljeća pisati slijepi homeri sportskih rubrika, onako kako je do danas ostalo zagonetkom je li Hearstov narančasti balun 1966. pao iza gol crte na Wembleyju, i što se događalo s Ronaldom noć uoči finalne utakmice Mundijala prije osam godina, iste one večeri kad se na Saint Denisu jedanaest ružnih pačića, na užas Jean-Marieja Le Pena, pretvorilo u jato labudova.

Što se, dakle, događalo u onih nekoliko sekundi kada je Zidane prolazio pokraj Marca Materazzija, što mu je ovaj rekao kad se Zizou onako iznenada okrenuo i znanstveno potpuno neobjašnjivo zabio mu glavu u prsi, tako snažno i vulkanski gnjevno da smo prvi put u životu vidjeli talijanskog nogometaša kako leži na travi, a da ne simulira i ne krade Bogu minute?

Što se događalo u Zidaneovoj glavi u 110. minuti finalne utakmice na Olympia Stadionu u Berlinu, pita se u ponedjeljak ujutro cijela jedna generacija preko noći odraslih muškaraca. Eh, kad bismo znali što se u njegovoj glavi događalo tada, znali bismo i što se u njoj događalo u 7. minuti, kad je Panenkinim udarcem poslao loptu u prečku, pa pedalj iza gol crte, zaledivši svijet onako kako je prije nekoliko milijuna godina slična jedna lopta zaledila planetu i istrijebila dinosauruse. Kad bismo znali što se u nedjelju u deset i petnaest navečer događalo u glavi Zinedinea Zidanea, znali bismo što se u njoj događalo i kad je koju minutu ranije istu loptu poslala na isto mjesto, pod talijansku prečku, tamo odakle je ne bi izvukla ni Gorska služba spašavanja, zapravo nitko osim Luigija Buffona, znali bismo što se u njoj događalo i dok je čekao onaj volej na Hampden Parku u Glasgowu, znali bismo dakle i ostale tajne vradžbine iz te ćelave glave, a te tajne nama nije dano znati.

Samo jednu od njih Zidane je otkrio novinarima: već se bio oprostio od reprezentacije kad ga je prije godinu dana - u vrijeme dok se pomlađena francuska reprezentacija selekcija mučila u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo - jedne noći probudio čudan glas. “Do smrti vam neću reći tko je to bio”, rekao je kasnije novinarima, “to je ionako netko koga vjerojatno nikad nećete sresti. Razgovarao sam s tom osobom u spavaćoj sobi i na kraju odlučio da se vratim u reprezentaciju. Nikad prije ništa slično nisam doživio.”

Zidane se sljedećeg jutra javio selektoru, a ostalo je povijest. Otpisanu, poniženu i razbijenu Francusku Zizou je dovukao do Njemačke i odvukao u finale, a onda nakon dva sata waterlooa u Berlinu pukao. Glas koji je čuo ovaj put nije bio onaj iz spavaće sobe. Bio je to Marco Materazzi. Jedni kažu da ga je optužio za doping, drugi da mu je opsovao majku, treći pak da mu je opsovao majku arapsku. Što god da je Zidane čuo te večeri, bilo je previše. Previše čak i za njega, kojemu to nije ni prvo finale Mundijala, a kamoli prva psovka koju je čuo.

Zašto onda? Niti je Francuska gubila 0:4, niti je Zidane igrao loše pa da se znanost ima čega uhvatiti: igrao je posljednju utakmicu svog života, igrao je najbolju posljednju utakmicu koju smo ikad vidjeli, lagan i nadahnut kao nekad, bilo je 1:1 i samo ga je deset minuta dijelilo od jedanaesteraca, od onog odlučujućeg penala koji bi - nikad to nećemo znati - umjesto Trezegueta možda pucao upravo on.

Što god da je talijanski branič rekao, nije bilo ništa novo iz njegova rječnika: Materazzi je poznat kao igrač koji ne preže od najnižih poteza, najpodmuklijih provokacija i psovanja oca i matere, sasvim u duhu svog prezimena, kako je svojedobni gol Mortena Pedersena rukom objasnio onaj genij iz Sportske redakcije HTV-a. A nije, sad smo se iznenada sjetili, ni Zidane djevičanski bijeli labud iz bajke: nije li ono i na Mundijalu u Francuskoj, iznerviran stalnim udaranjem i provokacijama, barbarski nagazio beka Saudijske Arabije i zaradio crveni karton? Pamti ga i Jochen Kientz iz Hamburgera, kojega je prije pet godina, u zadnjoj sezoni za Juventus, na utakmici Lige prvaka demolirao glavom o glavu.

Znanost će odgovore vjerojatno potražiti u La Castellani, radničkom predgrađu Marseillea. Tamo, u sirotinjskim suburbijama i mračnim favelama, opstaju samo najjači, i zato odatle dolaze najveći. Tamo su Diega prvi put nazvali patuljkom, tamo je Edson Arantes dobio prve batine, tamo je mali Zinedine prvi put u životu čuo tu riječ, “beur”: tu će mu prvi put opsovati majku beursku, i psovati mu je sljedećih trideset godina, sve do danas, kad mu majku beursku psuju i Jean-Marie Le Pen i Marco Materazzi.

Zidane je huliganski nasrnuo na tetoviranog huligana, kao da je na prljavom, betonskom igralištu oronule emigrantske škole u La Castellani. Nasrnuo je divljački, kako to nismo vidjeli još od 1982. i onog strašnog napada njemačkog vratara Schumachera na Zidaneova zemljaka Batistona. Razvalio ga je glavom kao najgori mahalski kabadahija, i nije mu bilo prvi put. Posljednji gospodin svjetskog nogometa, kako mu je u Jutarnjem prije koji tjedan brzopleto tepao jedan tupavi kolumnist, nije se pojavio ni na dodjeli medalja. Sve je to točno, i gluplje od njegova poteza bilo bi samo braniti nasilje. Čak i onda kad ga se može razumjeti. Svaki je ubojica imao teško djetinjstvo.

Pa kad je to tako jednostavno, zašto smo se onda svi u nedjelju, u deset i kvarat navečer, osjećali jadno i pokislo, zašto je cijeli stadion do kraja, do posljednjeg penala, zviždao Talijanima, koji su - nota bene - posve zasluženo na svoje dresove prišili i četvrtu zvjezdicu? Zašto nismo zviždali huliganu iz La Castellane onako kako smo zviždali Schumacheru, i kako mu zviždimo do danas? Zašto, neka nam to nauka objasni, zašto nas je u 110. minuti finala u Berlinu zaboljela Zidaneova glava, a ne Materazzijeve prsi?

O da, bogovi su - baš kao u grčkoj mitologiji, jedinoj ljudskoj od svih mitologija - bića od krvi i mesa. Dionizije se opijao kao svinja, Zeus je varao ženu sa svakom smrtnicom koja mu se svidjela, a Zidane je bekove udarao glavom. Zato mu nismo zviždali, zato što bismo i mi onog siledžiju što razbija boce na igralištu pred neboderom, bahato juri BMW-om po kvartu, parkira na mjestu za invalide i psuje nam majku beursku, barem jednom voljeli onako životinjski razbiti glavom, uz pljesak kibicera s balkona.

I bogovi su, kažem, možda smrtna bića, ljudi s greškom, a mi volimo vjerovati u to zato što bi nama, nesavršenim, sitnim grešnicima, tako bilo lakše. Prije će, međutim, biti da je stari Ksenofan bio u pravu i da bogovi nemaju ljudska obličja. A ponajprije da je u pravu bio Sokrat, kad je ono na užas Atenjana učio njihovu djecu da bogovi ne postoje.

Mi smo to naučili u nedjelju navečer. Otrježnjenje je bilo surovo i grubo. Što se mene tiče, stvar je bila i vrlo osobna. Prvi put Zidane me zajebao kad sam u Jutarnjem prije dva i pol tjedna napisao da, bez obzira kako u Njemačkoj bude završila njegova karijera, on neće biti ništa veći nego što je već tada bio. Drugi put Zidane me zajebao nakon što je utakmicom života protiv Brazila i penalom protiv Portugala osigurao sebi mjesto u finalu, među besmrtnicima, kad sam napisao da me više zajebati ne može, jer će otići na vrhuncu, kao najveći. Smije mi se s pravom tko god me vidi, a ja pokunjeno brzam, kao da je onaj crveni karton Horacije Elizondo meni pokazao, i nemušto se branim kako nije mala stvar kad te zajebe najveći svih vremena, čovjek koji je par dana ranije zajebao i Ronaldinha i Ronalda i Adriana i Kaku i kompletni najbolji seleçao ikada.

Ne postoji Djeda Mraz, draga djeco, i to je sve što smo naučili ove nedjelje. Dvadeset prvo stoljeće ne voli bajke, i nama koji smo odrasli na pričama za laku noć to nije bilo lako prihvatiti. Čak su i naša djeca to znala prije nas, pa ćemo priču za laku noć - onu o siromašnom alžirskom dječaku koji se oprostio od nogometa kao romantični, pregaženi borac za pravdu i najbolji igrač jednog davnog svjetskog prvenstva - pričati unucima. A oni će zijevnuti dva puta, pa reći: “Dida, ne seji. Zizu ne potoji, to znaju svi u vjtiću”.

Preuzeto sa  www.jutarnji.hr