Pred praznike naš troglavi Predsjednik se jako brinuo kako da ukrasi svoju zgradu.
Prva glava objavila je da treba okititi jelku sa lijeve strane zgrade.
Druga glava je poručila narodu da jelku treba okititi sa desne strane zgrade.
Treća glava reče da jelka nije dovoljna, već očekuje da se na zgradi napiše šta se slavi.
Mađioničar Houdini uspješno je izvodio trik u kojem se sam oslobađa iz lanaca u koje je okovan. Kvaka je u tome da je u pravom trenutku znao skrenuti pažnju publike sa sebe.
Ovu mađioničarsku vještinu naši političari su savladali do savršenstva.
Lakše je skrenuti pažnju naroda na to da je ”ugrožen” ne/okićenom zgradom, nego pričati o tome da većina porodica i ne slavi praznike, pošto nema šta da stavi na trpezu .
Lakše je dizati galamu o ugroženim nacionalnim interesima, nego pričati o mizernom nacionalnom dohotku po glavi stanovnika ove zemlje.
Lakše je svojatati mrtve pisce i naučnike kao nacionalne trofeje, nego reći kako malo živih ljudi u ovoj zemlji čita knjige i koristi kompjuter.

Zbijanje šale sa narodom godinama je glavni obrazac političkog ponašanja u BiH.
U Dejtonu napravljena država zbog toga najviše liči na tragikomediju.
Narod, koji bi trebalo da ima glavnu ulogu u ovoj predstavi, većinom u njoj statira.
U ulozi režisera su domaći političari i međunarodna zajednica.
Scenarij je jednostavan - treba praviti politiku od svega i tako stvoriti višak iste da se nikada ne zna šta je bitno, a šta nije.
Ali ma koliko se režiseri trudili da naše malo ludilo potraje, ne ide im baš najbolje.
Jednima ponestaje priče, drugima para. Očito, i glavnom glumcu je dosadilo da statira.
Pitanje je u šta će se ova groteska pretvoriti do kraja.
Da li konačno u neku normalnu, dosadnu ljudsku priču sa srećnim krajem, ili u tmurni pozorišni komad, bez mnogo smijeha, u kom znamo biti jako uspješni ?

Odgovor kao i do sada čuči u statistima !