6yka.com
Patnje mladog Narcisa
Tomica Šćavina  31.08.2007.


Počnemo li se spuštati duboko dolje, u nezadovoljstvo, u patnju, u frustraciju... Dopustimo li sebi da se u tamnoj, izoliranoj pećini svog unutarnjeg svijeta na trenutak smirimo i osjetimo otežalu nepokretnost koja poput crne rupe guta svjetlost životnosti... Dignemo li ruke od svega shvativši da je život nemoguće kontrolirati jer nije mehanički, da ga je nemoguće oblikovati jer nije od gline i da ga je nemoguće razotkriti jer nikada nije ni bio skriven... U dubokoj bespomoćnosti pred tajnom života događa se krajnja kapitulacija. Tamo dolje, gdje potraga završava jer se čini kao da nikada nije ni započela - klijaju izdanci suosjećanja.

Ako je ljubav visina, suosjećanje je dubina. Ako je ljubav plod s vrha stabla, suosjećanje započinje u sjemenci koja je, nakon što je spoznala kako je to biti u srcu ploda, pala i prekrila ju je zemljana tama. Da sjemenka nije pala u tamu podzemlja, ne bi nikada proklijala izdancima suosjećanja. A bez njenog klijanja nikada ne bi bilo stabla.

Tako je u srcu ljubavi suosjećanje, a u srcu suosjećanja ljubav. I sasvim je svejedno osjeća li se suosjećanje prema drugome ili prema sebi, jer u samom korijenu - to je suosjećanje prema čovjeku. Kada nije otvoreno, kada nije oživljeno kroz kontakt s drugima, suosjećanje nije suosjećanje već samosažaljenje.

Isto tako, ljubav koja ne prepoznaje druge, već ih vidi samo kao ogledala za samu sebe, nije ljubav već narcisoidnost, samoljublje.
"Narcis ili ostaje zauvijek zarobljen u svijetu samozaljubljenosti", piše Jeremy Holmes u knjizi Narcizam, "ili se oslobađa spona nepoznavanja sebe (što povlači i nepoznavanje drugih), ali pod cijenu smrti". Narcis se, ogledajući se u vodi, zaljubljuje i želi li ostvariti svoju ljubav, jedino što mu preostaje je uroniti u samoga sebe i – utopiti se.

Priču o Narcisu možemo shvatiti kao parabolu o našim vlastitim (često savršenim) slikama samih sebe u koje se zaljubljujemo i koje pred nama samima ili pred drugima želimo održati na životu ne shvaćajući da to činimo pod cijenu vlastite autentičnosti. Investirajući sebe u reprezentativne ´slike sebe´, odvajamo se, radimo raskorak između onog kakvi jesmo i kakvima bismo se htjeli prikazati. Sebi ili drugima - svejedno je, jer kada ´slika sebe´ uzme maha, istinski doživljaj sebe prestaje biti važan i stvarna osoba postaje pasivni promatrač, procjenitelj trenutne vrijednosti slike.

Udaljivši se od svog izvora kako bi oživio sliku koja sama po sebi nema životne energije, čovjek gubi na spontanosti i prirodnosti izražavanja sebe. Zato, da bi otkrio novi sloj svoje ličnosti, da bi zaplovio razinom svjesnosti koja život čini dostupnim i prisutnim, nužno je da se tu i tamo utopi. Jer, na kraju krajeva... život će uvijek preživjeti. To mu je u prirodi.

www.poticaj.net 

Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.