Sjedinjene Države, uz nekoliko drugih zemalja, ohrabrile su očekivanja Kosova za nezavisnošću, učinivši time mogućnost kompromisnog rješenja teže ostvarljivom

Ian Bancroft
The Guardian

Uprkos donekle razočaravajućih 43% elektorata koji je izašao na izbore 17. novembra, novo-izabrani Premijer Kosova, Hašim Tači, nekadašnji komandir gerile, a sadašnji vođa Demokratske partije Kosova (PDK), ponosno je i sa samopouzdanjem objavio kako su "građani Kosova poslali svijetu poruku....da je Kosovo spremno za nezavisnost."

Kao odgovor tome, upozorenja Evrope protiv jednoglasnog proglašenja nezavisnosti konačno su dobila glas kroz izjavu švedskog Ministra vanjskih poslova, Carl Bildt-a, koji je rekao: "Ne mislim da oni (kosovski Albanci) žele biti nezavisni od međunarodne zajednice."  
 
Pregovori u Austriji završili su na mrtvoj tački, te sa daljim sastancima na vidiku koji teško da  će rezultovati napretkom ka ostvarenju kompromisa, jednostrana odluka o nezavisnosti kosovskih Albanaca očekuje se u periodu od 3 mjeseca nakon 10. decembra, kada će pregovaračka Trojka podnijeti konačan izvještaj generalnom sekretaru UN-a, Ban Ki-moonu.  Upravo ovaj ishod i nestabilnost koju će izazvati širom zapadnog Balkana, pa i dalje, mogli su biti spriječeni da su pregovori o statusu Kosova stvorili prostor i izvršili pritisak za alternativne prijedloge, osnova za koje se nalazi u Rezoluciji 1244 Vijeća bezbjednosti UN-a. 

Iako je Wolfgang Ischinger, predstavnik evropske Trojke, ostao istrajan u tvrdnjama da "obe strane moraju uvidjeti kako ne mogu dobiti 100% od onoga što zahtjevaju", nedvosmislena podrška nezavisnosti od strane Sjedinjenih Država umanjila je opseg djelovanja koji bio omogućio ustupke i kompromisna rješenja. Tokom posjete Albaniji u junu ove godine, a prije sadašnjih pregovora koji su otpočeli krajem avgusta, predsjednik Bush je izjavio da " prije, radije nego kasinije, morate reći 'što je dosta, dosta je. Kosovo je nezavisno' ", te je dalje podstakao da svaki produžetak razgovora o statusu mora kao ishod imati "neku vrstu nezavisnosti".

Značaj ove izjave dodatno je uvećao američki državni podsekretar za politička pitanja, Nicholas Burns, govoreći o neminovnosti nezavisnosti, te kako ne postoji alternativa Ahtisaari-jevom planu koji propisuje nezavisnost Kosova pod međunarodnim nadzorom, a koji je Rusija prijetila da će blokirati vetom ukoliko bude iznesen pred Vijeće bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Predstavnik američkog State Department-a Kurt Volker, u međuvremenu je otišao toliko daleko u svojoj izjavi, rekavši da "ukoliko Kosovo jednoglasno proglasi nezavisnost, Sjedinjene Države će priznati tu nezavisnost kao što će, vjerujemo, učiniti i ostali, obzirom da je to jedino rješenje za Balkan".
Sjedinjene Države, doduše, nisu jedine u oglašavanju rješenja koja oni preferiraju. David Milliband, britanski Sekretar za vanjske poslove, i Bernard Kouchner, francuski Ministar za vanjske i evropske poslove, dalje su prejudicirali pregovore izjavivši da "ako dogovor nije moguć, Ahtisaari-jev prijedlog po našem mišljenju ostaje najbolji put naprijed."

Stav kosovskih Albanaca tokom pregovora učvršćen je ovim kolektivnim izjavama i uvjeravanjima. U skladu sa time, kosovski predsjednik, Fatmir Sejdi, izjavio je: "naša vizija i naš stav sasvim su jasni - a to je nezavisnost Kosova i njeno priznanje...za što ne postoji apsolutno nikakva alternativa." Zauzimanje ovakve pozicije u pregovorima, kao čiji se jedini ishod prihvata nezavisnost ili ništa drugo, redovno je prolazilo bez pitanja i suprostavljanja, učinivsi time Ischinger-ovo insistiranje da "ukoliko dobiju 50% od svojih zahtjeva, ipak je bolje od nikakvoga rješenja" pomalo ispraznim i neuvjerljivim. Zanemarivši da se suprostavi ovakvome stavu, Trojka je prećutno ozvaničila maksimalistički stav kosovskih Albanaca i otvorila vrata jednoglasnom proglašenju nezavisnosti.

Podjeljenost Evrope i očajanje u vezi ovog pitanja pokazali su se kroz njen  doprinos tokom pregovora, od kojih je najznačajniji bio Ischinger-ov prijedlog "neutralnog statusa" kojim bi se "normalizovali odnosi između Srbije i Kosova, ali bez pominjanja statusa". Zasnovan na sporazumu iz 1972. godine koji je za cilj imao jačanje dobrosusjedskih odnosa između istočne i zapadne Njemačke, Ischinger-ov su prijedlog obe strane odmah odbacile kao neodgovarajuću uporedbu.

Iako su njemačka kancelarka Angela Merkel, i italijanski premijer Romano Prodi potvrdili svoju privrženost u ostvarivanju "koordinisanog i usklađenog evropskog stanovišta", koje bi, "u kolikoj god je mjeri moguće, biti uravnotežen kako za Srbiju tako i za Kosovo", dogovori su se više kretali oko prvog nego oko potonjeg, tj. oko stvaranja "kritičke mase" onih zemalja koje podržavaju nezavisnost, a koje bi naposljetku mogle dovesti do neke vrste ispraznog konsenzusa. I pored nedavnih poziva na jedinstvenost, Evropska unija, o čijoj se podijeljenosti oko Kosova naširoko govori, će se suočiti sa dodatnim preispitivanjima i pritiskom tokom nastupajućih sedmica i mjeseci, a naročito ako ne dođe do donošenja druge rezolucije Vijeća bezbjednosti UN-a po ovome pitanju.

Kao osnova za pregovore kojom su se mogle premostiti evropske podjele, a koja bi poslužila i kao platforma za razgovore između Srbije i Kosova, su dva principa istaknuta u Rezoluciji 1244 Vijeća bezbjednosti. Ovom rezolucijom, koju su 1999. godine sastavile, i oko koje su se usaglasile Francuska, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo (između ostalih), ponovno se potvrđuje "privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu Savezne Republike Jugoslavije (a čija je međunarodno priznata  nasljednica Srbija) i drugih država regiona", te se potvrđuje "apel iz prethodnih rezolucija za široku autonomiju i suštinsku samoupravu za Kosovo".

Međutim, Thomas Fleiner, pravni savjetnik srpkog pregovaračkog tima čvrsto je uvjeren da je: "Tekst rezolucije sasvim jasan svakom pravniku, i to je tekst koji poziva na uvažavanje suvereniteta i traganje za rješenjem kosovkog pitanja samo unutar okvira suštinske autonomije", te bi stoga, "za svaku odluku kojom bi se istupilo iz ovog okvira bio potreban konsenzus obe strane, kao i izmjena Rezolucije 1244."

Upravo na ovoj osnovi, Srbija je iznijela različite modele "suštinske autonomije" za Kosovu, zasnovane na primjerima Hong Konga i Ålandskih ostrva, koja pripadaju Finskoj, ali gdje se švedski koristi kao službeni jezik. Na osnovu ovih prijedloga, Srbija nudi Kosovu potpunu samoupravu, direktan pristup određenim međunarodnim i regionalnim organizacijama, pravo korištenja sopstvenih simbola, mogućnost slanja vanjsko-trgovinskih i kulturnih misija u inostranstvo. Srpski predsjednik, Boris Tadić istakao je: "Mi nudimo kosovskim Albancima najbolja moguća prava, što znači najširu autonomiju na svetu, (uključujući) i neke elemente suverenih zemalja, recimo, pristup međunarodnim finansijskim institucijama,"

Status Kosova je evropsko pitanje i Evropa sada mora biti spremna izboriti se sa posljedicama jednostranog proglašenja nezavisnosti, koje je djelimično sama stvorila sopstvenim neuspjehom da učini dovoljno kako bi se podstaklo ublažavanje zvaničnih stavova pregovaračkih strana. Proglašenje nezavisnosti će nesumnjivo podstaknuti srpske zajednice na Kosovu, naročito one u Mitrovici, da prekinu sve veze sa Prištinom, što će potencijalno dovesti do de facto podjele Kosova. Beograd će na to vjerovatno uzvratiti ekonomskim mjerama, uključujući prekid snabdijevanja električnom energijom, zatvaranje granica sa Kosovom, ograničenja u putovanju, trgovački embargo i pravne mjere u vezi sa privatizacijom, ugrožavajući time ionaku slabu i uglavnom neslužbenu privredu Kosova. U nedostatku revidirane Rezolucije Vijeća bezbjednosti UN-a, do planiranog raspoređivanja misije za Evropsku bezbjednost i odbranu došlo bi tek na poziv kosovske Vlade, što bi umnogome oslabilo autoritet te misije. Naglašavajući i ponavljajući mane jednostranog proglašenja nezavisnosti od strane Kosova, tek sada kada su pregovori došli do faze zastoja, čini se pomalo očajničkim zakašnjelim promišljanjem.

Uzevši u obzir javno iznesene, potpuno suprostavljene stavove Rusije i Sjedinjenih Država po pitanju nezavisnosti Kosova, Evropska unija sada zauzima ključnu ulogu u pregovorima oko statusa. Neuspjevši da se distancira od američke neuzdržane podrške nezavisnosti Kosova, EU je doprinijela ograničavanju dometa konstruktivnog dijaloga između Kosova i Srbije, od kojih i jedna i druga strana teže ka eventualnom članstvu u Uniji. Perspektiva članstva služi kao značajna poluga Evropske unije u zemljama zapadnog Balkana, ali je to poluga koja se mora iskoristiti na konstruktivan način  i u skladu sa rezolucijama Vijeća bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Ono što je ponovno ilustrovano pregovorima o Kosovu je slabost evropske vanjske politike naspram američko-ruskog rivalstva, kao i pitanja autonomije i samoopredjeljenja u bivšoj Jugoslaviji. Neuspjeh Evrope da se na odgovarajući način suoči sa problemom Kosova znači da se Evropa u ovom trenutku mora pripremiti za dinamiku nestabilnosti koju će jednostrana odluka o nezavisnosti stvoriti.