Pogrešno je koristiti se pitanjem nacionalne bezbjednosti kako bi se opravdala podrška nezavisnosti Kosova, kao što predlaže David Cameron

Ian Bancroft
The Guardian

U svome obraćanju pred Brookings Institutom u Washingtonu, David Cameron, vođa britanske Konzervativne stranke, ukratko je izložio "potrebu da se na dešavanja na Balkanu reaguje sa brzinom,  jedinstvenošću i odlučnošću", naglasivši da "očuvanje i unapređenje stabilnosti na Balkanu nije tek moralni imperativ.......već je od fundamentalnog značaja za našu nacionalnu bezbjednost". Za Cameron-a, interesi nacionalne bezbjednosti najbolje će biti zadovoljeni "popločavanjem puta za nezavisnost Kosova".

No, navodeći nacionalnu bezbjednost kao opravdanje za nezavisnost, Cameron zanemaruje bezbjednosne dileme onih koji su time direktno pogođeni; naime, dileme koje nagovještavaju da će jednostrano proglašenje nezavisnosti podstaći novi talas izbjeglica na zapadnom Balkanu, i time zaprijetiti nedavno ostvarenom napretku ka uspostavaljanju stabilnosti, te naposljetku i britanskoj nacionalnoj bezbjednosti. Kao takvo, izrazito je pogrešno koristiti se pitanjima nacionalne bezbjednosti kako bi se opravdalo pružanje podrške nezavisnosti Kosova.

Neprestano se naglašava da će sve negativne posljedice kosovske nezavisnosti biti pripisane djelovanju Beograda i Moskve, a nikako lokalnim bezbjednosnim uslovima. Po Cameron-ovim riječima, "ponašanje Beograda, ohrabreno od strane Moskve, učinilo je ionako tešku situaciju značajno ozbiljnijom", dok je i Timothy Garton Ash zauzeo sličan stav, te komentarisao o nepopustljivosti "svadljive" Rusije i njezinom odbijanju da "dobacuje loptu" sa Zapadom. No, dok se naširoko raspredalo i raspravljalo o strahu od nestabilnosti do koje bi moglo doći daljim odlaganjem i neodlučnošću -  a uprkos izraženoj zabrinutosti da je Priština, zapravo, učinila jako malo kako bi se pripremila za nezavisnost  - implikacije koje bi jednostrano proglašenje imalo po širi region ostale su znatno neistražene.

Na Kosovu danas živi nekih 130.000 Srba, dok je od 1999. godine više od 200.000 njih napustilo pokrajinu uprkos prisustvu NATO snaga, čiji je mandat da garantuju
bezbjednost manjina. Prema izjavi Human Rights Watch, ne-albanske manjine na Kosovu izložene su "stalnom zastrašivanju i uznemiravanju napadima". Nedostatak zaštite za prava manjina jedan je od glavnih neuspjeha mnogo kritikovane UN Misije na Kosovu  (UNMIK). Kao takvo, malo je nagovještaja da će nezavisno Kosovo, pa čak i pod međunarodnim nadzorom, obezbijediti "punu zaštitu prava srpske manjine na Kosovu".

U iščekivanju naizgled neizbježnog jednostranog proglašenja nezavisnosti od strane kosovskih Albanaca, izvještaji navode se da se u strahu pred novim talasom "etničkog čišćenja", nalik na nemire tokom kojih su marta 2004. godine napadnute srpske zajednice i srpski kulturni spomenici, na desetine hiljada Srba priprema za bijeg. Pukovnik Niels Toenning, zamjenik komandira NATO snaga u sjevernom dijelu Kosova, vjeruje u mogućnost ovakvog scenarija, navodeći da " je jako vjerovatno da će Srbi napustiti pokrajinu".

Iako Cameron insistira da odluka o statusu Kosova "neće izazvati ponovno otvaranje granica nigdje u regionu", Srpsko nacionalno veće (SNV) javno je priseglo da će na jednostrano proglašenje nezavisnosti uzvratiti formalnim proglašenjem nezavisnosti  tri srpske opštine sjeverno od rijeke Ibar - Mitrovice, Zvečana i Lipnja, gdje trenutno živi preostala trećina kosovskih Srba. I dok kosovski Albanci režu budžet predviđen za opštine u kojima su Srbi većinsko stanovništvo - što je protivno Ahtisaari-jevom planu koji predviđa povećanje istog budžeta - paralelne strukture kosovskih Srba postaju sve snažnije. Milan Ivanović, Predsednik SNV-a, izjavio je "na svaku takvu odluku Albanaca mi ćemo odgovoriti našom odlukom bojkotujući institucije Kosova, u saglasnosti sa našom državom i našim institucijama".

De facto podjela Kosova imaće ozbiljne posljedice, ne samo po preostalo dvo-trećinsko srpsko stanovništvo koje živi u enklavama južno od rijeke Ibar, kao što su Gračanica i Štrpce, već i u preševskoj dolini u južnoj Srbiji, gdje su sedamnaestomjesečne oružane pobune etničkih Albanaca u opštinama Preševo, Medvedja i Bujanovac okončane maja 2001. godine Končuljskim sporazumom.

Od tada je ostvaren značajan napredak u uspostavljanju multietničkih lokalnih vlasti, formiranju zajedničkih albansko-srpskih policijskih patrola i smanjivanju broja slučajeva ugrožavanja ljudskih prava, premda je potrebno učiniti mnogo više za bolju integraciju Albanaca u javne institucije i sudstvo. Na osnovu ostvarenih rezultata, Međunarodna krizna grupa (ICG) opisuje preševsku dolinu kao "jedan od rijetkih uspješnih primjera rješavanja konflikta u bivšoj Jugoslaviji", ilustrujući time da je kroz institucionalna sredstva moguće ublažiti etničke sukobe.

Međutim, uprkos tih pozitivnih događaja, svala podjela Kosova vjerovatno će ohrabriti kosovske Albance u Prištini i etničke Albance u južnoj Srbiji, gdje se preševska dolina među lokalnim stanovništvom već naziva "Istočnim Kosovom" da zatraže "ujedinjenje preševske doline sa Kosovom". Situacija će postati još nestalnijom ukoliko dode do pritoka srpskih izbjeglica sa Kosova iz enklava.

Širenje nestabilnosti u južnoj Srbiji, uključujući i moguća protjerivanja Albanaca, kao znak odmazde, imalo bi štetne efekte 'prelijevanja' ne samo na Kosovu, već i u bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji - kao što je bio slučaj tokom krize 2001. godine i sukoba u septembru 2003. u gradu Vaksince u sjevernoj Makedoniji - i izazvalo bi dalje zaoštravanje međuetničkih tenzija i stavljanje još većeg pritiska na Ohridski sporazum kojim su okončane pobune Albanaca. Takođe je prisutan i sve veći strah da će ideja pan-albanizma još jednom postati privlačna i u Crnoj Gori, kao i u Albaniji.

Situacija će potencijalno biti učinjena još problematičnijom usljed novog talasa ekonomskih migranata sa Kosova. U slučaju "nepovoljnog ishoda", srpski Ministar vanjskih poslova, Vuk Jeremić, već je ukazao da će Srbija uzvratiti nizom "blagih do izuzetno oštrih" mjera. Iako Cameron ističe kako se "neće tolerisati bilo kakav prekid prometa između Kosova i Srbije", jedan od načina na koji bi Srbija mogla uzvratiti jeste blokiranjem trgovine, prekidom snabdijevanja električnom energijom i međunarodnih telefonskih linija, te sprečavanjem kretanja kosovskih Albanaca kroz teritoriju Srbije. Ekonomski, Kosovo je i dalje u gotovo bespomoćnom stanju, sa nezaposlenošću od 35%, najnižom stopom BDP-a (bruto domaći proizvod) u regionu, ogromnim trgovačkim deficitom, te i dalje prisutnim pitanjima oko ekonomske održivosti Kosova kao nezavisne države. Premda neki dovode u pitanje istinski uticaj ekonomske odmazde od strane Srbije, ovakav razvoj događaja bi sasvim sigurno potkopao nastojanja stvaranja oblasti slobodne trgovine i saradnje na zapadnom Balkanu.

Upravo će ova komplikovana, uzajamno povezana dinamika stanovništva, kao i bezbjednosne dileme koje proizilaze iz toga, biti antagonizovane odlukom da se "poploča put ka nezavnisti Kosova". Novi talas izbjeglica uzrokovan jednostranim proglašenjem nezavisnosti imaće destabilizirajući efekat na južnu Srbiju, Kosovo i bivšu jugoslovensku republiku Makedoniju, unazađujući tek ostvaren napredak i na Kosovo i u Makedoniji.

Bezbjednosne dileme, koje postoje neovisno od uticaja Beograda ili Moskve, uvećane su usljed trenutno još uvijek nedovoljno snažnih institucija na Kosovu, sve većom korupcijom i slabom ekonomskom osnovom. Preispitivanje regionalnih granica koje će proglašenje nezavisnosti podstaknuti stimulisaće zahtjeve za budućim prepravkama, što znači da svaka odluka u vezi Kosova ne može, niti bi smjela biti olako donesena. Umjesto toga, rješenja za unutrašnje podjele i tenzije koje potresaju Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, te sve više i Makedoniju, nalaze se stvaranju i jačanju viseslojnog modela suvereniteta i autonomije, prije nego u utiranju puta podjeli.

(Prevela i prilagodila Mirjana Kosić)