Republika Srpska nakon osamostaljenja

Često se zaboravlja da je građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992-95 godine okončan planom podjele, kojim je ova zemlja razdvojena na muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku s institucijama centralne vlasti koje su u početku bile toliko slabe da su bile gotovo nevidljive. No, do razvoja tih institucija došlo je kroz intervencije međunarodne zajednice u razdoblju od narednih trinaest godina i duže, tokom kojih su neposlušne strane bile prisiljene da sarađuju, dok je podijeljenost zemlje prikrivana. U posljednje tri godine, oslabilo je zanimanje međunarodne zajednice za ovu zemlju, stvorene institucije su se pokazale neodrživim u nedostatku vanjskog pritiska, dok se sadašnji vođa bosanskih Srba dao na rastavljanje centralne države. On sada manevriše s ciljem sprovođenja de facto, a potom i de jure nezavisnosti srpskih teritorija.

Glavna figura međunarodne zajednice u zemlji, visoki predstavnik, ima tradicionalnu ulogu prokonzula sa ovlaštenjem da nameće odluke. Međutim, njegov je autoritet sada toliko oslabio da on nije u mogućnosti da spriječi planove bosanskih Srba, što se vjerovatno neće ni promijeniti. Vojne i političke opcije koje su dostupne Zapadu kako bi se spriječilo otcjepljenje su neprivlačne, a vjerovatno i nedjelotvorne. Ono što bosanski Srbi uspiju ostvariti, bosanski Hrvati će pokušati naknadno. Moguće je da će doći do podjele zemlje na nekoliko dijelova. Zapad stoga mora radikalno preispitati svoju politiku prema Bosni. Neodlučno prihvatanje de facto secesije bosanskih Srba, iako neprivlačno iz istorijske perspektive, moglo bi se pokazati najmanje lošim izborom. U svakom slučaju, ono što je potrebno jeste osjetljiva i fleksibilna diplomatska strategija, jer ukoliko se separatističkim težnjama bosanskih Srba i Hrvata, ili nastojanjima bosanskih Muslimana da sačuvaju jednistvo zemlje ne pristupi na pravi način, postoji stvarna opasnost od obnavljanja oružanog sukoba.

U Jugoistočnoj Evropi će uskoro nastati nova država - "Republika Srpska" – kao osma po redu država koja poniče iz krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih. Međutim, rađanje ovog novog problematičnog djeteta neće biti ni lako, niti jednostavno. Može doći do ljudskih žrtava, a moguće je da će uslijediti diplomatska izolacija. Opcije za koje će se međunarodna zajednica odlučiti nakon tih događaja biće od presudnog značaja za dobrobit svih naroda u regiji. Za zapadne kreatore političkih odluka to će biti pitanje odabira manjeg zla. Zbog trenutnog nedostatka pažnje za regiju, postoji i realna opasnost da međunarodna zajednica nije pripremljena za događaje koji bi mogli uslijediti. Svrha ovog teksta je da se taj rizik preduprijedi, stimulisanjem ozbiljne rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.

Rat u Bosni je završen 1995. godine mirovnim sporazumom potpisanim u Dayton-u, Ohio, kojim je zemlja podijeljena na dvije nazgrapno oblikovane federalne regije sa dosta velikim stepenom autonomije, nazvane orwell-ovskim terminom "entiteti". Federacija Bosne i Hercegovine, nastala kao nesiguran savez između prethodno zaraćenih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zauzima južni i zapadni dio ove bivše jugoslovenske republike. Federacija ima dva de facto središta, Sarajevo (službeno središte Bosne), gotovo isključivo bošnjački grad, i zapadni Mostar, koji predstavlja hrvatsku polovinu podijeljenog grada na jugu zemlje koji je bio poprište žestokih borbi u kojima su stradale hiljade civila. Teritorija Federacije je dodatno podijeljena na deset kantona, od kojih su neki bošnjački, a neki hrvatski. Drugi entitet, poznat kao Republika Srpska ("Srpska Republika" ili "RS"), u kojem i dalje žive gotovo svi bosanski Srbi, zauzima izduženu teritoriju sjeverno i istočno od Federacije.

Bilo je očigledno čak iz samog imena da je Republika Srpska od početka imala pretenzije prema državnosti. Oba entiteta bi imala svog premijera, predsjednika, ustav i ustavni sud. To je bio slučaj i sa svim kantonima u Federaciji BiH, što je dovelo do stvaranja mreže mikro-država unutar jedne od dvije već postojeće mini-države. Konačno, Bosna je imala i sopstveni slobodan grad, Brčko - grad od strateškog značaja i regija u sjevernoj Bosni sa tradicionalno većinskim Bošnjačkim stanovništvom. Budući da je bio kopneni most između dva dijela prekinute srpske teritorije, srpske snage su u Brčkom tokom rata sprovele etničko čišćenje, te je grad 1995. bio pod srpskom kontrolom. Ne mogavši se složiti u Dayton-u kojem od dva entiteta će pripasti ovaj kontroverzan grad, strane su odgodile rješavanje ovog pitanja upućivanjem na proces "obavezujuće arbitraže". Time je Vlada SAD-a dobila priliku da postavi sopstvenog "međunarodnog supervizora" u grad, uz pojačanje u vidu američkih vojnih snaga. Supervizor je preuredio područje stvorivši "Distrikt", politički drugačiji od entiteta, sa vlastitim zakonima, ustavom, parlamentom i institucijama, te je izdejstvovao etničku reintegraciju kroz agresivni program povratka izbjeglica.

Iznad dva entiteta je postavljen niz institucija centralne vlasti koje su teoretski postojale, tako što su stvorene na papiru Daytonskim mirovnim sporazumom. No, ove institucije su bile prisiljene na postojanje samo uz najveći pritisak visokog predstavnika u Bosni, međunarodnog guvernera čiju su funkciju i stvorile mirovne snage, ali i tada tek uz veliko oklijevanje. Nakon zločina počinjenih od strane srpskih snaga tokom rata u Bosni, Zapad je posmatrao stvaranje Republike Srpske kao nužno zlo, u najboljem slučaju, ili "genocidnu tvorevinu", po riječima sadašnjeg bošnjačkog člana predsjedništva Harisa Silajdžića, koja će na kraju biti poništena u nastojanju za uspostavljanjem jedinstvene Bosne. Ovaj cilj, jednom ostvaren, poslužio bi kao nadoknada za kolektivni osjećaj krivnje koju međunarodna zajednica osjeća prema Bošnjacima zbog propusta da intervenišu s dovoljno snage tokom ratnog sukoba.

Kako bi se sproveo ovaj cilj, visokom predstavniku su dana enormno široka i nekontrolisana zakonska ovlaštenja koja mu omogućavaju da raspusti izabrane zvaničnike, da nameće zakone i da zamrzne bankovne račune političkih stranaka. Zakonskom upotrebom prijetnji i zauzvratnim nametanjima, visoki predstavnik je prisilio zaraćene etničke skupine da ostvare saradnju na državnom nivou. Iako je Ustav prihvaćen u Dayton-u ograničio nadležnosti centralne vlasti svodeći ih na skroman broj, do 2006. godine broj državnih funkcija bio je značajan.  Tada su te funkcije obuhvatale procesuiranje ratnih zločina i finansijskog kriminala, vanjske poslove, indirektno oporezivanje, centralnu banku i pregovore sa EU. Te strukture su stvorene prijetnjama upućenim političarima iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio ukaljan zbog povezanosti sa ratnim zločinima, u vidu karata u jednom pravcu do Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju u Haagu ukoliko odbiju da sarađuju. Nove centralne institucije su bile finansirane iz sredstava međunarodne pomoći, neovisno od domaće ekonomije Bosne i Hercegovine koja je u stalnom stanju bankrota.

No, dvije stvari su se tada promijenile. Prije svega, ko god je mogao biti deportovan u Haag tamo je već bio, dok je tokom rata vladajuća politička stranka bosanskih Srba SDS (Srpska demokratska stranka), oslabljena kroz sve opresivnije mjere koje su svi visoki predstavnici jedan za drugim preduzimali u vezi sa njenim finansijama i protiv njenih službenika. To je dovelo do uspona Milorada Dodika, potpuno drugačije sorte političara iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio neukaljan učešćem u ratu. Njegovu novu stranku, SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata), visoki predstavnici više nisu mogli uslovljavati nikakvim prijetnjama, jer zvaničnici iz njegove stranke nisu imali ratnu prošlost koja bi mogla biti upotrijebljena protiv njih. Drugo, interesovanje međunarodne zajednice za Bosnu je oslabilo, a sa tim su presušili i ogromni izvori razvojnih sredstava neophodnih za održavanje i funkcionisanje državnih institucija. Tako se porezni sistem Bosne i Hercegovine, hronično neefikasan i zaražen korupcijom, sve više oslanjao na finansiranje od strane centralne države. Ta dva faktora, u kombinaciji s dramatičnim povlačenjem stranih mirovnih snaga, spojila su se upravo u trenutku kada je Milorad Dodik postao predsjednik Vlade Republike Srpske u januaru 2006.

Milorad Dodik dijeli dosta zajedničkih osobina sa Vladimirom Putinom. Odlučan, oštrouman, nezainteresovan za demokratiju, koristeći nacionalni ponos svog naroda kao izvor političke moći, i odlučan da unaprijedi status svoje nacije nakon decenije slabosti, on je snažan protivnik slabim i neučinkovitim predstavnicima međunarodne zajednice koji su preostali u Bosni i Hercegovini. Neuprljan ratnom prošlošću Republike Srpske, te ohrabren snažnom međunarodnom kritikom nezgrapne taktike korištene od strane međunarodnih upravitelja u BiH, Dodik je neranjiv za tradicionalne metode visokih predstavnika. On je u više navrata posramio visokog predstavnika frustrirajući svaki njegov napor, zahvaljujući svojoj kontroli nad velikom većinom srpskih zvaničnika u cijeloj zemlji, uključujući i državnog premijera. Malo je toga što visoki predstavnik u Bosni sada može učiniti da ga obuzda. On nema novac koji bi eventualno mogao uskratiti (Republika Srpska sada dobija investicije iz istočne Evrope i Rusije), niti ima vojne snage koje bi mogao poslati da djeluju (međunarodne mirovne snage prisutne su u zanemarivom broju).

Kada je Kancelarija visokog predstavnika pokušala da Dodiku pripiše optužbe za korupciju, on je zatvorio Sud BiH . Potom je zatvorio državno preduzeće za proizvodnju električne energije. Kada je međunarodna zajednica pokušala nametnuti centralizovan sistem upravljanja policijom u cijeloj zemlji, Dodik je osujetio taj proces podbadanjem svojih bošnjačkih kolega da se uključe u zažarene rasprave oko trivijalnih naziva. Kada je visoki predstavnik pokušao promijeniti glasanje u državnom Vijeću ministara (glavno izvršno tijelo na državnom nivou), Dodik je isposlovao da državni premijer podnese ostavku, paralizujući time centralne organe vlasti. Dodik je više puta dokazao da sa svim centralnim institucijama može raditi šta hoće. Teoretski, visoki predstavnik posjeduje ovlaštenje da smijeni Dodika sa funkcije. Sasvim je sigurno da bi bilo koji od Dodikovih prethodnika koji bi postupao na takav način, doživio upravo takvu sudbinu. No, teoretski autoritet visokog predstavnika je sada lišen moći, jer ne postoji način da se sprovede. Više nema stranih vojnika da izbace Dodika iz njegove kancelarije.  Državna policija je malobrojna, slaba i etnički podijeljena, i nije ravna da se suprostavi mnogobrojnijoj policiji Republike Srpske. Bosna nema vojsku od bilo kakvog značaja. Organi Republike Srpske imaju kontrolu nad svojim poreznim prihodima, i mogu se finansijski povući iz ostatka zemlje, bez značajnih sankcija. Dodik drži sudbinu zemlje u svojim rukama. On je najmoćniji političar u Bosni.

Dodikov plan je transparentan. Kratkoročno, plan je da se osigura nezavisnost Republike Srpske od institucija bosanske centralne države. To će biti jednostavno za postići, jer centralna vlast, kao i sam dejtonski Ustav, uključuju "konsocijativne" principe, pri čemu se odluke mogu donijeti samo konsenzusom predstavnika sve tri etničke grupe u zemlji. Pod uslovom da bude u mogućnosti da nastavi sa kontrolisanjem velike većine srpskih zvaničnika – što se može postići korištenjem izuzetno efikasne stranačke mašine - on može blokirati svaku značajniju odluku, što će dovesti do raspadanje institucija. Uticaj državne policije i Suda BiH već slabi u Republici Srpskoj, koja ima sopstvenu policiju, sudstvo, porezni sistem, nacionalnu zastavu i pravni režim. Jedine značajne institucije koje dijeli s ostatkom zemlje su zajednička valuta, zajednički režim registarskih tablica , zajednički sistem PDV-a i prikupljanja prihoda, zajednička granična kontrola i Sud BiH. Sve ove institucije će biti lako razmontirati. Euro, koji se već koristi kao druga valuta, lako dostupna i iz bankomata, mogao bi biti formalno usvojen preko noći. Iako se registarske oznake ne razlikuju po federalnim jedinicama BiH, one se izdaju na lokalnom nivou, što čini jednostrane promjene lakim i mogućim.

Centralni državni račun za indirektno oporezivanje nalazi se u Banjoj Luci, i ne bi bilo naročito teško preusmjeriti sve indirektne poreze prikupljene od prihoda sa teritorije Republike Srpske na odvojeni račun Republike Srpske. U svakom slučaju, ministar finansija Republike Srpske može staviti veto na sve odluke državne uprave za indirektno oporezivanje, urušavajući time sistem iznutra bez ikakvog napora. Teoretski objedinjena Državna granična služba sačinjena je od gotovo isključivo srpskih službenika tamo gdje granice zemlje potpadaju pod teritoriju Republike Srpske. Na prelazu između RS i Srbije, granice su gotovo nevidljive i vozila sa lokalnim tablicama se često i ne zaustavljaju. Sud BiH je nekada bio snaga na koju se moglo računati, ali se kroz čitavo svoje postojanje od 2003. godine oslanjao na međunarodne suce i tužioce, dok je finansijsku podršku dobijao od stranih donatora. Ovakav aranžman nikada nije bio održiv, tako da međunarodni zvaničnici ovog suda sada masovno odlaze, upravo zbog prijetnji srpskih političara da će blokirati produženje njihovih mandata. Oni su s pravom zaključili da za njih nema stabilne karijere u ovoj političkoj baruštini. Sudovi Republike Srpske odani su Dodiku, i neće biti spremni da vjerno provode državne zakone protiv interesa Republike Srpske.

Dodikova motivacija u sprovođenju plana odvajanja je jednostavna. Dok je politika u Federaciji BiH podijeljena između zaraćenih političara iz dvije etničke skupine, pet glavnih političkih stranaka i deset kantona, u Republici Srpskoj politika je izuzetno jedinstvena. Svime upravlja jedna politička jedinica, jedna politička stranka, i naposljetku samo jedan čovjek. Zašto bi Dodik odustao od svega toga zarad multi-etničkog i razdornog političkog haosa u ostalom dijelu zemlje? Ono što je još značajnije, odvajanje od ostatka BiH upravo je ono što ogromna većina bosanskih Srba želi. Oni dijele kolektivnu paranoju o kulturnoj i političkoj dominaciji bošnjačke većine. Taj strah je bio glavni motivacijski faktor za rat u Bosni od 1992-95. Federativna Jugoslavija je bila otjelotvorenje delikatnog kompromisa između bosanskih Muslimana, koji su imali većinski uticaj na podsuverenom nivou Republike Bosne i Hercegovine, i Bosanskih Srba, koji su mogli biti sigurni  da će srpski interesi biti zaštićeni kroz uticaj Srba na saveznom nivou u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu. Sa raspadom federalnog sistema krajem 1980-ih, rat je postao neizbježan: bosanski Muslimani su tražili nezavisnost od svojih srpskih gospodara u Beogradu, dok su bosanski Srbi tražili odvajanje od svojih potencijalnih novih muslimanskih gospodara u Sarajevu. Obostrani strah od dominacije i progona vijekovima je upravljao politikom na zapadnom Balkanu i ništa se nije dogodilo u posljednjih četrnaest godina od završetka rata u BiH da taj strah ublaži.

Jedina sila koja je spriječila odvajanje Republike Srpske nakon 1995. godine bila je Kancelarija visokog predstavnika (OHR), izdavanjem dekreta u cilju centralizacije koji su bili poduprijeti vojskom i diplomatskim pritiscima. No, od 2006. godine, Kancelarija neokolonijalnog guvernera u Bosni je u sunovratu. Sa odlaskom mirovnih snaga i slabljenjem međunarodnog interesovanja za regiju, ovlaštenja visokog predstavnika su izblijedila i postala podložna ignorisanju. Dodik je u nekoliko navrata javno izjavio da mjere visokog predstavnika smatra nelegalnim i da će ih ignorisati. Sadašnji visoki predstavnik, austrijski diplomat Valentin Inzko, ne usuđuje se niti da pokuša da smijeni Dodika dekretom, kako Dodiku ne bi dao priliku da zbog toga   obistini svoje prijetnje te dovede 50.000 srpskih protestanata u Sarajevo. Takav potez samo bi strmoglavo doveo do krize i ubrzao ono što je neizbježno. Štaviše, promjena lidera u Republici Srpskoj učinila bi stvari još gorima, nikako boljim. Često se zaboravlja da po standardima bosanskih Srba, Dodik predstavlja umjerenu struju. On nije vidljivo rasista, i nadgledao je povratak  bošnjačkih i hrvatskih izbjeglica u Republiku Srpsku. Zauzeo je umjereni stav u vezi sa spornim gradom Brčko i obnavljanjem Srebrenice. On je evidentno odlučan da transformiše Republiku Srpsku u tržišnu ekonomiju i da privuče strana ulaganja. Spreman je za susrete i dogovore sa svojim kolegama Bošnjacima i Hrvatima. Možda je pregovaračima međunarodne zajednice teško da to prihvate, ali Dodik predstavlja najliberalnije krilo političke misli bosanskih Srba.

U prvim danima poslijeratne Bosne i Hercegovine, Dodik je bio saveznik zapadnih sila u borbi protiv političara SDS-a iz ratnog perioda koji su od Republike Srpske napravili policijsku državu, podsticanjem nasilja protiv Bošnjaka i Hrvata koji su tražili da se vrate u svoje predratne domove. U odnosu na ranije vođe bosanskih Srba - Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikolu Poplašena, Dodik je umjeren. Svaka zamjena za njega mogla biti daleko ekstremnija, s težnjama ka nezavisnosti u okviru mnogo kraćeg vremenskog perioda, ili sklonija međuetničkim provokacijama koje bi mogle naglo dovesti do nasilja. On ili ona bi se mogao/mogla isto tako pokazati manje vještim po pitanju ekonomije Republike Srpske, otežavajući tako situaciju u kojoj se nalazi stanovništvo, i samim time otvoriti mogućnost ponovnog posezanja za uprošćenim i nasilnim nacionalizmom. Dodikov plan za Republiku Srpsku je postepen. Nezavisnosti će se težiti  korak po korak, dok će se postepeno prekidati jedna po jedna veza sa centralnom državom. Do trenutka kada Republika Srpska bude de facto nezavisna (što već u ovom trenutku nije daleko), međunarodna zajednica jedva da će to primijetiti. A potom, upravo kao što se Crna Gora odvojila od Srbije, najprije de facto odvajanjem od institucija u Beogradu, do trenutka kada dođe do formalnog proglašenja nezavisnosti, ovaj će događaj biti svršen čin.

Možda je nekada bilo moguće da tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini postignu zadovoljavajući dogovor: Bošnjaci bi prihvatili labavu konfederativnu strukturu u kojoj bi različite etničke skupine dominirale različitim političkim područjima, te bi bile slobodne da razvijaju odnose sa susjednim ili ‘saosjećajnim’ državama (Turskom, Srbijom i Hrvatskom), u zamjenu za odustajanje od separatističkih težnji Srba i Hrvata. Ali avaj, izgledi za ovaj umjereno optimističan scenarij gotovo su isparili u poslednje dvije godine, u velikoj mjeri zahvaljujući trapavom miješanju Kancelarije visokog predstavnika u domaći politički proces poznat kao "Prudski sporazum". U početku je to bio obećavajući niz sastanaka između vođa tri glavne političke stranke Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su dali obrise buduće ustavne strukture nakon zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika, koji je u konačnici osujećen kriminalnom istragom Dodikovih finansija pod pokroviteljstvom Kancelarije visokog predstavnika. Takođe je značajno ubjeđenje Bošnjaka da stalna neodređenost Kancelarije visokog predstavnika u vezi sa okončanjem mandata znači da se oni mogu osloniti na ovu instituciju kao podršku njihovom programu centralizacije na neodređeni vremenski period. Dodik je na to odgovorio tako što je potvrdio ubjeđenost Srba da je svaka velika pogodba koja zadovoljava srpske interese, i koja garantuje značajano očuvanje srpske autonomije, fatamorgana. Tako su se Srbi postepeno, ali neumoljivo, pomjerili ka završnom činu odvajanja od svojih nevoljenih sunarodnjaka.

Ovo je moj argument da je nezavisnost Republike Srpske neizbježna. Sada prelazim na daleko teže pitanje o tome šta bi međunarodna zajednica trebala učiniti kada se to dogodi. 

Glasovi iz Bosne, uključujući i bošnjačke političare i Kancelariju visokog predstavnika, će zahtijevati upotrebu pravnih ovlaštenja visokog predstavnika. Isti će glasovi reći da bi on trebao smijeniti Dodika, "poništiti" nezavisnost, a možda čak i ponovno napisati Ustav Bosne i Hercegovine, ukinuti Republiku Srpsku, drastično oslabiti njezina ustavna ovlaštenja, ili iskorijeniti konsocijativni izborni sistem koji omogućava Srbima (i Hrvatima) da vetom blokiraju inicijative na državnom nivou. Takav radikalan pravac - komadanje cijele poslijeratne ustavne strukture samo kako bi se ugušile srpske težnje za autonomijom – primamljiv je, ali i izuzetno opasan i vrlo je teško procijeniti kada je pravi trenutak da se preduzme. Ako bi takve radikalne mjere bile primijenjene tek nakon proglašenja nezavisnosti (ili referenduma o nezavisnosti), bile bi isuviše zakašnjele. Dodik bi ih jednostavno ignorisao - ili bi ih iskoristio kao izgovor da ubrza svoj plan. Te mjere bi mogle biti nametnute samo oružanom intervencijom u Republici Srpskoj, i okupacijom od strane međuarodnih trupa, no niti su potrebni vojnici dostupni niti su njihovi politički gospodari spremni da ih upute na takav zadatak u vremenu u kojem je strani vojni avanturizam na jako lošem glasu. Američka vojska se povukla iz Bosne tek 2004. godine, nakon osam godina, iako je Predsjednik Clinton garantovao da neće ostati duže od jedne. Ne postoji želja da se vojska vrati 2010. godine - i to po svoj prilici u daleko većem broju.

Da bi se održalo imalo nade u uspjeh bez masovnog vojnog angažmana, do nametanja od strane visokog predstavnika će morati doći prije nego što se ka nezavisnosti krene nepovratno punim zamahom. To bi se trebalo desiti sutra. U ovom trenutku ne postoji međunarodni konsenzus o tome koliko je akcija ovako velikih razmjera poželjna. To bi morala biti inicijativa SAD-a; EU gotovo sigurno ne bi podržala takve mjere, nastojeći da podstakne demokratske procese na Balkanu obećavajući članstvo u EU i finansijsku pomoć, te razmatrajući mogućnost prokonzularnog ustavnog restrukturisanja koje nije u skladu s regionalnim programom. Visoki predstavnik, u svojstvu naimenovanog predstavnika EU, vjerovatno će odbiti da potpiše takav aranžman. Štaviše, Dodikovi trenutni stavovi su alarmantno odbranjivi kao pitanje principa. Dayton-ski Ustav daje Republici Srpskoj široku autonomiju. Opsežan mandat visokog predstavnika često je bio žestoko kritikovan kao nespojiv s međunarodnim pravom. Državne institucije koje su njegovi prethodnici nametnuli izabranim političarima u Bosni i Hercegovini su sumnjive ustavnosti. Dodikove trenutne tvrdnje da je on čuvar ustavnog poretka BiH imaju neugodan odjek istine u sebi. Konačno, gotovo da je sigurno prekasno za takve mjere. Trenutak da se Ustav Bosne i Hercegovine preradi jednostrano bio je 1999, kada je Republika Srpska bila najslabija i kada su strane trupe još uvijek bile prisutne u zemlji u velikom broju. Da se djelovalo tada, Bosna bi bila pretvorena u koloniju pod međunarodnom upravom na neodređeno vrijeme, što je bila odgovornost koju niko nije htio preuzeti, te zbog toga to i nije učinjeno. Sadašnja situacija je sasvim drugačija. Da je visoki predstavnik bio u mogućnosti da smjeni Dodika, to bi se sigurno dogodilo u posljednje dvije godine. Kancelarija visokog predstavnika je sada isuviše slaba, dok je Republika Srpska isuviše jaka kako bi se moglo očekivati da dođe do sprovođenja tako dramatičnih naredbi. To bi pomoglo Dodiku u ostvarivanju njegovih ciljeva, dajući mu oslonac za izražavanje nezadovoljstva i protivljenja međunarodnoj zajednici. Na kraju, takve bi odluke uništile ono što je preostalo od kredibiliteta međunarodne zajednice u zemlji, jer ne bi bile ispoštovane.

Po tom scenariju - ubrzanog proglašenja nezavisnosti Republike Srpske podstaknutog dramatičnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika – Bošnjaci bi se, u ime odbrane Ustava i autoriteta visokog predstavnika, mogli odlučiti da uzmu oružje u ruke i da se bore. Tačka zapaljenja bila bi Brčko, slobodan grad kojim je nekada upravljala Vlada SAD-a, ali koji je od tada napušten i bez ijednog američkog državljanina (osim nekoliko lica sa dvojnim bosansko-američkim državljanstvom) koji trenutno tamo boravi. Jedina i najveća prepreka za nezavisnost Republike Srpske je geografija: njezinu produženu teritoriju je izuzetno teško braniti, a Brčko je najslabija tačka. Bošnjaci bi upotrebom vojne sile mogli povratiti službeno neutralni teritorij, tražeći da se Republika Srpska rascijepi na dva dijela. Najinteligentniji potez koji bi međunarodna zajednica tada mogla preduzeti bilo bi da pošalje mali dio vojnih snaga u Brčko, navodno sa ciljem stabilizacije među-etničkih sukoba, ali zapravo da povrati sopstvenu moć u pregovorima sa Dodikom razdvajajući njegovu teritoriju vojnom silom.  Ukoliko bi se osigurala podrška Hrvatske, granice sa zapadnom Republikom Srpskom bi bile zatvorene, okružujući tako Banja Luku - glavni grad Republike Srpske – neprijateljski nastrojenim susjedima, te tražeći Dodikovu predaju ili sporazumno rješenje. Međutim, ova bi strategija bila izuzetno rizična. Koja bi bila izlazna strategija za nesrećne strane vojnike koji bi se zatekli na ničijoj zemlji između neprijateljskih snaga? Kako bi se izbjeglo da oni budu uvučeni u sporadično nasilje do koga bi povremeno došlo u drugim dijelovima zemlje?

Najozbiljnija opasnost u ovom scenariju bile bi reakcije bosanskih susjeda. Domaće javno mišljenje u Srbiji primoralo bi Srbiju da podrži Srbe u Bosni. To bi ih moglo dalje podstaći da stvore probleme na sjeveru Kosova. Mogli bi pružati materijalnu pomoć za Srbe u Bosni kako bi se oduprli Bošnjacima i stranoj okupaciji. Paravojne snage bi prešle granicu iz Srbije u Republiku Srpsku kako bi dale podršku svojoj srpskoj braći u nevolji, što je često bio slučaj tokom rata u periodu od 1992-95, kada su bili glavni izvršioci zlodjela. Težnje Srbije za pridruživanjem EU bile bi usporene za cijelu jednu deceniju ili duže, mogućnost koju bi i sama EU-a  zaobišla. Program EU za stabilizaciju Kosova je da obezbijedi što bržu dobrobit za građane Srbije kroz bližu povezanost sa EU, da podrži umjerenu vladu u Beogradu i pomogne u procesu prećutnog pristanka Srbije na gubitak Kosova. Ovi bi planovi završili potpunom propašću ukoliko bi srpski nacionalizam bio ponovno podstaknut kroz slučaj Republike Srpske. Hrvatska bi takođe mogla odbiti saradnju, zbog slične reakcije bosanskih Hrvata. I oni imaju separatističke težnje, i vjerovatno bi iskoristili politički haos negdje drugdje u zemlji kako bi osigurali nezavisnost Herceg-Bosne, hrvatskog regije na jugozapadu Bosne. Ovdje bi tačka zapaljenja bila Mostar, koji je još nestabilnije i opasnije mjesto u odnosu na Brčko, jer je tamo politički animozitet lokalnog karaktera, a ne takmičenje za dominaciju između udaljenih etničkih metropola, kao što je slučaj u Brčkom. U Mostaru nikada nije uspostavljena učinkovita poslijeratna lokalna vlast, a stanovnici grada su naoružani do zuba. Prije nego što bi se međunarodna zajednica snašla, našla bi se u daleko ozbiljnijem sukobu u južnoj Bosni, u koji bi i Hrvatska bila neizbježno uvučena iz poštovanja prema svojoj domaćoj politici. Bosansko-hercegovački Hrvati ne mogu biti napušteni, rekli bi politički demagozi u Zagrebu, te bi se perspektiva pristupanja Hrvatske u EU takođe stavila u stanje dubokog zamrzavanja. A ko zna šta bi Albanci u Makedoniji ili Srbi na Kosovu učinili kao rezultat toga.

Činjenica da je stabilnost cijele regije u pitanju ukoliko se zauzme nespretan pristup prema separatističkim ambicijama Republike Srpske razlog je zbog kojeg zapravo ništa nije učinjeno, dok Dodik ostaje na funkciji uz trpljenje međunarodne zajednice. Iako je međunarodna zajednica, na žalost, nemoćna, sopstveni nedostatak moći u regiji nešto je s čim se međunarodna zajednica mora obračunati ako namjeravamo doći do odlučnih političkih rješenja. Stoga bismo trebali procijeniti najnoviju strategiju visokog predstavnika, koja podrazumijeva uključivanje u domaću politiku s Dodikom: iskoristiti institucije koje on ima na raspolaganju protiv njega, kao što su istrage od strane Suda BiH. Visoki predstavnik je takođe počeo sa rehabilitacijom Dodikovih političkih protivnika, od kojih je najznačajniji Dragan Kalinić, nekadašnji tvrdokorni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, koji je prethodno smijenjen međunarodnim dekretom zbog podrške Radovanu Karadžiću. Cilj djelovanja visokog predstavnika je očito da oslabi Dodika, i okupira ga domaćim političkim bitkama umjesto nastojanjima za ostvarivanjem projekta državnosti Republike Srpske.

Postoje tri problema u vezi s ovim pristupom. Prvo, ne vidi se kraj. Prije ili kasnije visoki predstavnik i njegove kolege međunarodni zvaničnici će se umoriti i otići; Dodik će ostati. Drugo, ako se taj pristup pokaže uspješnim, stvoriće još veće probleme: Dodikov nasljednik će gotovo sigurno biti ekstremniji i mnogo brže će gurnuti zemlju u krizu. Treće, plan - od ograničavanja separatističkih ambicija kroz stvaranje pratećih političkih problema - može imati suprotan politički učinak u odnosu na onaj željeni. Mogao bi ubrzati separatizam kao najefikasniji način za protiv-napad. Dodikova istrajna retorika počiva na tvrdnjama da su jedinstvena Bosna, i centralne državne institucije, nepraktične zbog trajnih uplitanja u ustavne postupke i vladavinu prava nezakonitim akcijama visokog predstavnika. Republici Srpskoj nije preostalo ništa drugo, zaključuje on, nego da se izdvoji iz ovog međunarodnog pravnog mutanta, na najbrži mogući način. Ako visoki predstavnik želi pogurati krivične istrage protiv Dodika od strane Suda BiH, Dodikovo rješenje je sasvim jednostavno: opozvati Državni sud. Institucija postoji samo zbog njegove popustljivosti, što on uveliko pokazuje kroz svoje sadašnje napore da otjera međunarodne zvaničnike koji tamo rade.

Stoga nije teško zaključiti da je trenutna strategija visokog predstavnika više dio problema, nego rješenja. Koje druge opcije su dostupne? Jedna od njih je ne činiti ništa. Ostaviti se primjene ”čvrste” politike u poslijeratnoj Bosni, i pustiti da domaći političari ove zemlje učine s njom ono što oni mogu, barem u kratkom roku. Možda će uspjeti postići sporazum sličan onom iz Pruda, i time će katastrofa biti izbjegnuta. De facto nezavisnost Republike Srpske, moglo bi se zaključiti, nije užasno bitna. Prepuštena sopstvenim snagama, Republika Srpska bi čak mogla naći razlog da sarađuje s Federacijom po više pitanja, ostavljajući neke od državnih institucija formalno netaknutima. Značajan je obim trgovinskih aktivnosti između BiH entiteta, čiji narodi u značajnoj mjeri dijele isti jezik i istu kulturu. To bi nametnulo ekonomske razloge za zadržavanje zajedničke valute (koja je do sada održavana izuzetno stabilnom naspram Eura), zajedničkog sistema prevoza i infrastrukture, slobodnog kretanja roba, ljudi i usluga, usklađenog pravnog sistema, pa čak i zajedničkog režima indirektnog oporezivanja. Međutim, sa trenutnom oštrom retorikom o referendumu i nezavisnosti, osnovna načela ekonomske logike često bivaju zanemarena.

Ako i kada dođe do nekog akta de jure nezavisnosti, međunarodna zajednica bi mogla biti prisiljena da je nevoljko prihvatiti. Bez vojne intervencije, malo je toga što bi uopšte mogla učiniti. Rusija bi vetom blokirala sankcije UN-a. EU može, i vjerojatno će odbiti da prizna pasoše i ostale dokumente Vlade Republike Srpske, ali nije jasno šta će se time postići osim nametanja primitivnih nedaća na ionako većinom osiromašeno stanovništvo Republike Srpske. U svakom slučaju, gotovo svi bosanski Srbi posjeduju pasoše Srbije, dok bi se Srbija rado obavezala da obezbijedi i papirologiju neophodnu za međunarodnu trgovinu. Trenutno prisutni strani investitori u Republici Srpskoj, od kojih su mnogi iz članica EU iz istočne Europe, lobiraće protiv ekonomske izolacije Republike Srpske. Njezina se situacija čini ekonomski i politički stabilnom: u središtu je Evrope, ima prihvatljivo profesionalnu vladu, određeni nivo stranih ulaganja, i nesubvencionisan, uravnotežen proračun.

Međunarodna izolacija nezavisne Republike Srpske pokazala bi se teškom i po svoj prilici neproduktivnom, jer bi podstakla uskogrudi ekstremizam, sa malo vjerojatnoće za ostvarenjem bilo kakvog značajnog rezultata. Ekonomska i diplomatska izolacija teritorije koja je daleko manje održiva za državnost, Transdnjistrije, nisu uspjele da je silom vrate za pregovarački stol u sedamnaest godina od građanskog rata 1992. godine kada je uspjela da se odvoji. Ta etnički ruska pokrajina koja se otcijepila od nekadašnje sovjetske Republike Moldavija, tek je mali komad zemljišta, s površinom od 1.607 kvadratnih milja i sa populacijom koja broji svega 537.000, u odnosu na 9.597 kvadratnih milja i 1.439.000 ljudi Republici Srpskoj. Diplomatska crna rupa u središtu Evrope bi takođe bila opasna po bezbjednosne interese zapadne Evrope. Ukoliko samoproglašena nezavisna Republika Srpska ne bude priznata, neće moći potpisivati sporazume o ekstradiciji, neće moći biti članicom Interpola, a biće i teško uputiti međunarodnu tehničku pomoć kao podršku domaćim policijskim i bezbjednosnim snagama (kao što je trenutno slučaj). Izolovana Republika Srpska mogla bi postati pravi raj za kriminalne aktivnosti najgore vrste.

Ako je formalno priznanje Republike Srpske kao samostalne države od strane zapadne Evrope i Sjedinjenih Država politički nerealno, postoje barem neki oprezni koraci koje pragmatične zapadne sile mogu preduzeti kako bi se zaštitile od izbijanja nasilnih sukoba kada dođe do sloma Bosne. Prvo, svaka mjera bi se trebala iskoristiti kako bi se osiguralo da čak i ako postepena de facto nezavisnost bude neizbježna, ili je u velikoj mjeri do nje već došlo, bilo koji čin proglašenja de iure nezavisnosti - koji bi mogao podstaći Bošnjake da se late oružja, i Hrvate da se otcjepe u Herceg-Bosni – trebao bi biti odgođen što je duže moguće, po mogućnosti na neodređeno vrijeme. Ako bi formalna nezavisnost uslijedila tek nakon što bi djelić prosperiteta bio vraćen svim narodima u Bosni, inklinacija Bošnjaka da se bore kako bi spriječili otcjepljenje mogla bi oslabiti, zbog straha od gubitka životnog standarda koji su osigurali u međuvremenu. Ako je odgovarajući cilj odgađanje, onda međunarodna zajednica ne može učiniti ništa bolje nego da ostavi ovu zemlju na miru, barem za sada. Sadašnja strategija - davanja izgovora Dodiku da se odvoji od ostatka Bosne - može samo katalizovati njegov secesionistički plan.

Drugo, umjerenim političarima na svim stranama se mora dati podrška. Prudski pregovori su pokazali da postoje umjereni glasovi u poslijeratnoj Bosni. Manje je vjerovatno da će umjereni političari podstaći svoje stanovništvo da uzmu oružje kada se neizbježno dogodi. Međunarodna zajednica mora obuzdati Bošnjake da ne učine ono što će im se po prirodi stvari desiti - borba za sprečavanje raspada njihove zemlje. Koliko god saosjećanja postojalo za situaciju Bošnjaka,  znajući za zločine koji su počinjeni protiv njih tokom rata u Bosni, njihova politička aspiracija - jedinstvena Bosna sa pravilom da većina vlada - moguća je samo onoliko dugo koliko je međunarodna zajednica spremna da vodi ovu zemlju kao koloniju. Takav nivo posvećenosti odavno je nestao. Bošnjaci stoga moraju biti pažljivo izvedeni iz zablude o ostvarivanju njihove jedinstvene političke agende, ili će sigurno biti spremni da krenu u rat zbog toga, te će muslimanski borci za slobodu opet biti dovedeni iz stranih zemalja kako bi im pružili pomoć, kao što je bio slučaj tokom rata 1992-95. Međunarodna zajednica i dalje ima određeni moralni uticaj među bošnjačkim političarima, te mora biti spremna da ga iskoristi kako bi se spriječila opasna eskalacija sukoba.

Za međunarodne političare upoznate s nepravdama prvog rata u Bosni, ovo je zaista neukusna poruka. No, vrijeme za stremljenje ka savršenim moralnim idealima je prošlo. Postoji realna opasnost od katastrofe u današnjoj Bosni, a sveopšti cilj morao bi biti sprečavanje drugog rata u Bosni. Najmanje loša opcija bila bi predsjedavanje nad postepenim neizbježnim raspadom Bosne umjerenom rukom, osiguravajući da se to desi polako, kako bi se građani privikli na novo političkio okruženje. Moramo osigurati da do toga dodje u kontekstu stalnog porasta životnog standarda, kako bi ljudi u Bosni shvatili da imaju mnogo izgubiti. Moramo održati sve strane mirnima i umjerenima, kako bi se spriječilo izbijanje lokalnog nasilja ili čak masovne mobilizacije. U ovom nezavidnom položaju u koji se međunarodna zajednica sama dovela svojim manevrisanjem u proteklih 14 godina, ovo je najbolje što u ovom trenutku možemo učiniti.


Copyright © Matthew Parish 2009. Sva prava zadržana.

Autor je bivši glavni pravni savetnik Međunarodnog supervizora za Brčko, grada u severnoj Bosni koji je zbog strateškog značaja tokom sukoba u ovoj zemlji stavljen pod posleratnu superviziju od strane američke vlade. Redovno piše članke i komentare u vezi sa dešavanjima na Balkanu. Njegovu knjigu o međunarodnoj intervenciji u posleratnoj Bosni, Slobodan grad na Balkanu: Preuređenje podeljenog društva u Bosni, objavljena je u izdanju IBTauris. Za više detalja, pogledajte www.matthewparish.com. Zahvalnost za komentare i kritike na rane verzije ovog članka dugujem Ričardu Daltonu, Suzan Džonson, Adamu Muru i Robertsu Ovenu. Autor preuzima potpunu odgovornost za sve greške i propuste.

www.transconflict.com