Lamija Begagić


Kolumne

08.08.2019

STAV / Lamija Begagić: Otvoreno pismo mojim prijateljicama i prijateljima

Lamija Begagić

Jer, niti Lejla sama organizuje ovaj protest, niti će, daleko bilo, šetati sama. Šetat će sa njom i ljudi koji su strejt: parovi, vjenčani i li nevjenčani. Neki još nemaju djecu. Neki ih ne žele nikad ni imati. Neki su razvedeni.

Kolumne

05.08.2019

ŠKOLA / Nije za žensko škola

Lamija Begagić

Po grčkom političaru Georgiosu A. Papandreouu zove se škola u mjestu Aleksandrovac, opština Laktaši.

Kolumne

26.07.2019

Moja porodica i druge životinje / Lamija Begagić: Stisnuta pesnica djeda Tihomira

Lamija Begagić

Sve porodice, i sretne i nesretne,  imaju svoje velike priče. Makar jednu (ali vrijednu), onu rado pripovijedanu po sijelima, okupljanjima, žalostima i radostima.

Kolumne

20.03.2016

MAJČINSTVO / Lamija Begagić: Majka Hrabrost i njena queer djeca

Lamija Begagić

Majčinstvo je došlo poslije, jer ono nije neka mistična sila koja te obasja kad se prekine pupčana vrpca, već bezuvjetna ljubav, uz koju ide stalno, kontinuirano i neprekidno osluškivanje, slušanje, pričanje i razumijevanje bića kojem ste odlučili postati roditeljem, čak i onda, i naročito onda, kada načine neke izbore koje vi možda i ne biste.

Društvo

13.08.2010

/ Pozdravi mi traumu

Lamija Begagić

<p>Danas je godina 2010, august je mjesec, godišnjica je famoznog raspuštanja prijedorskih logora smrti. Putujemo u Prijedor, oboje prvi put, na dodjelu književne nagrade koja nosi ime legendarnog prijedorskog doktora koji je, u slobodno vrijeme, volio pisati. U ovom sjevernobosanskom gradiću trebamo biti 5. augusta, tada su, kažu, dr. Esu Sadikovića odveli iz Omarske da bi ga, vjerovatno isti dan, pogubili skupa sa stotinama drugih Prijedorčana i njihova tijela sakrili pedesetak kilometara od grada u općini Sanski Most</p>

Društvo

13.08.2010

/ Jedan život u dva školska časa

Lamija Begagić

<p>Ja se ne sjećam rata, jedva malo. Imao sam dvije godine kad je počeo. No, sjećam se kako se s mamom posvađao oko keksa. Dobili smo neki paket i mama je sakrila keks za mene, a on ga je pojeo i napao je što sakriva hranu od njega. Mama je dugo plakala. Ja sam bio gladan i plakao sam s njom. On je zalupio vratima i otišao. Vratio se tek za dva dana. Mama je onda, u ljutnji, zovnula vojnu policiju. Tu noć su ga odvezli. Vikao je, psovao i prijetio. Mama je opet plakala. Tata se s linije vratio za desetak dana. Smirio se. Nije joj uradio ništa. Bio je bez desne šake</p>

Literarni konkurs

05.07.2010

/ Viši nivo samoće

Lamija Begagić

<p>Sve će stvari jednom leći na svoje mjesto. Treba znati sa strpljenjem.</p>

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.