Nakon prošlogodišnje biciklističke avanture od Vukovara do Istre, tijekom koje smo moj prijatelj Tomas i ja prevalili oko 1000 kilometara u 13 dana, planovi za ovo ljeto su se počeli rano praviti da bi se iskristalizirala želja za odlaskom u Crnu Goru. Ipak, kako nismo mogli uskladiti godišnje, ostala je jedina opcija da idem na put sam i znao sam da ako čekam neku povoljniju priliku ili situaciju od toga neće biti ništa. Iskreno, nije mi bilo drago zbog toga, dosta je tu nepredvidivih situacija koje mogu poći po zlu i u kojima društvo dobro dođe, ali kako nije bilo drugog izbora sjeo sam i isplanirao okvirnu rutu i plan puta, koji sam kasnije često mijenjao – a što će se pokazati kao jedna od prednosti samostalnog putovanja, spontanost i prilagođavanje rute i vremena sebi. Plan mi je bio obići nešto Mađarske, Rumunjske i Bugarske te najveći dio vremena provesti u istočnoj i centralnoj Srbiji. Označio sam si neka mjesta koja želim obići, posebno ona o kojima sam ranije slušao, ali nikad nisam imao priliku posjetiti ih.
1. dan: Vukovar - Bačka Topola - Subotica - Szeged - Deszk, 175 km
U četvrtak, 21.7.2016., oko 5 sati ujutro krećem iz Vukovara na Bogojevo i lagano se krećem prema Kuli i Bačkoj Topoli. Budući da pred put nisam imao priliku ući u formu za bicikliranje, bar ne onako kako bi trebalo, odlučio sam prvih nekoliko dana provesti u ravnici. Vožnja po ravnom nije problematična, nema velikih napora, velike se udaljenosti brzo prelaze i tako je i bilo. Put do Kule mi je bio poznat, sve nakon toga je bila nepoznanica, bar što se vožnje biciklom tiče. Uz redovite pauze, brzo prolazim kroz Suboticu da bih se zadržao malo na Palićkom jezeru, mjestu koje sam ranije već posjećivao i koje mi je relativno poznato. Ipak, kad se do tamo stigne biciklom prvi put, sasvim je druga priča i neusporediv doživljaj. O Segedinu sam također samo slušao priče i oduševio se kad sam napokon u popodnevnim satima stigao u grad, međutim brzo sam shvatio da veliki gradovi poput Segedina, koliko god jesu lijepi, oduzimaju dosta vremena (gužve, semafori, snalaženje po gradu, itd). Nakon brzinskog razgledanja, zaputio sam se dalje izvan grada uloviti večeru i pronaći skrovito mjesto za kamping.
Prva večer solo kampiranja nije bila baš ugodna, a u mađarskoj ravnici nije bilo lako pronaći pogodno mjesto za kamp, posebno s obzirom na situaciju s izbjeglicama. Na granici Mađari i dalje drže žicu, kontrole su stroge, a ravničarski predio ima samo čista polja i tek pokoji grm iza kojeg se može sakriti šator. Prvu noć sam tako i prespavao na strništu, odmah pored glavne ceste na putu za Mako, iza sela Deszk, s tri strane zaštićen šikarom, dovoljno da se šator ne vidi s ceste. Kako putuješ sam tako moraš sam i otkrivati malene trikove na putu – gdje bi bilo najbolje mjesto za kamp, kako i gdje vezati bicikli dok kupuješ u dućanu, kad i što jesti da imaš više energije, gdje puniti vodu usput, itd. Moraš se snalaziti od sela do sela, od grada do grada, kako znaš i umiješ, da bi što lakše i bezbolnije prošao kroz cijelo iskustvo.
2. dan: Deszk - Jimbolia - Otelec - Sečanj, 153 km
Između Segedina i Maka, Mađari su većim dijelom napraviti biciklističku stazu pa je vožnja do granice s Rumunjskom bila jako ugodna i sigurna, a mađarska mala sela lijepo uređena, s ponegdje divno izrezbarenim drvenim kućicama koje služe kao autobusne stanice. U Rumunjskoj je slika, pak, gotovo dijametralno suprotna. Već na ulazu u zemlju me dočekao pas kojeg sam se jedva otarasio, a sela su im prilično nesređena, neuredna, zarasla, kuće ne baš održavane, dok u nekim selima još uvijek nisu asfaltirane sporedne ulice. Doduše, u drugim selima su opet svježe asfaltirane sporedne ulice i imaju bolji asfalt nego glavna cesta, tako da su kontrasti prilično zanimljivi. Osim toga, vožnja drugi dan kroz Rumunjsku je bila najdosadnija i odluka zbog koje se jedino kajem na tom putu. Kad sam navečer napokon došao do Srbije – nakon kratke epizode na granici, na ulazu u Srbiju, gdje sam pomogao policajcima da se sporazumiju s grupom mladića iz Katara, koji skupim sportskim autima putuju do Bosne – bilo mi je daleko lakše što znam jezik, što se lako mogu sporazumjeti, tražiti vodu, upute, popričati s ljudima. Nakon kupnje večere u selu Jaša Tomić, odlazim do gradića Sečnja i već na kraju snaga i na kraju grada nailazim na malu gradsku plažu pokraj rijeke koja ima stolove i klupe, krov, tuš, pokošenu travu, na kojoj nema ljudi – dakle, mir: sve što mi treba u tom trenutku.
3. dan: Sečanj - Vršac - Bela Crkva - Deliblatska peščara, 107 km
Otuširan, naspavan, odmoran krećem dalje ka Vršcu, da bi put postao zanimljiviji tek nakon Vršca, kad se krajolik počinje mijenjati – od dosadne ravnice u daljini se već vide brda pa i prve planine. U Vršcu stajem na ručak i odmor, pričam s jednim dečkom koji radi sa svojim roditeljima, privatno drže dvoranu za nogomet i oslanjaju se na zimski turizam; preko zime klubovima naplaćuju treninge u dvorani. On mi kaže da su se u Srbiji najviše razvili gradovi uz granice (Subotica, Vršac, Bačka Palanka), što zbog šverca, što zbog protoka ljudi i stvarno ima smisla to što priča, uvjerio sam se to na putu, iako ima iznimaka, naravno, u Šumadiji je malo drugačije, tome sam tek kasnije svjedočio. Tih je dana bilo prilično vruće pa sam uveo praksu da vozim od 6 ujutro do podne, a pauziram od podne pa do 15 ili 16 sati i to sam prakticirao sve do kraja puta. Svaki bih dan našao neku hladovinu, gdje bi pojeo ručak i odmarao, a popodne bih vozio do 19 i onda već uz laganu vožnju tražio pogodno mjesto za kamp. Tog dana sam kamp našao na obali kanala Dunav – Tisa – Dunav, na samom ulazu u Deliblatsku peščaru, nekoliko kilometara iza velikog jezera kod Bele Crkve. Par kilometara prije nego sam ugledao pogodno mjesto za kamp, vidio sam užasan prizor, svega nekoliko minuta nakon teške prometne nesreće. Policajac je taman pokrio mrtvo tijelo jedne osobe i taj prizor mi je urezan u sjećanje toliko snažno da mislim da ću ga uvijek nositi sa sobom. U prometnoj su sudjelovali motor i automobil, a na obali kanala mi je susjed kamper (ribar iz Pančeva koji blizu ima vikendicu) rekao da svake godine bar jedan motociklist nastrada, jer voze „kao ludi i često pijani“ nakon moto susreta koje imaju na jezeru. Meni je jasna ljubav prema motoru i prema vožnji, sigurno je bliska onoj ljubavi prema vožnji bicikla, ali mi nikada neće biti jasan nemar prema vlastitom životu i prema životu drugih ljudi oko tebe prilikom sjedanja za tako teške i opasne mašine kakve su motor ili auto.
4. dan: Deliblatska peščara - Kovin - Smederevo - Požarevac - Golubac, 125 km
Nakon jutarnje vožnje kroz Deliblatsku peščaru, put je dalje bio prilično dosadan do Požarevca. Srećom, a što je za pohvalu, u Srbiji su se nedavno izgradile i još se grade nove ceste, odnosno popravljaju se stari putevi. To je činilo veći dio vožnje izuzetno ugodnim, posebno na prvim usponima nakon Požarevca, gdje se reljef počinje mijenjati. Nakon tri dana intenzivne vožnje već sam ušao u formu pa na usponima nisam imao previše problema, iako su me oni zapravo usporili. Ipak, nakon svakog uspona dođe i spust i to su trenuci kada bicikliranje pruža najviše zadovoljstva. Takav je spust bio i do gradića Golupca, na obali Dunava, na mjestu gdje Dunav izgleda kao ogromno jezero, prekrasno plavo, ušuškano baš ispod planina u Rumunjskoj, s druge strane obale. Inače sam i odrastao kraj Dunava i sad živim i radim kraj Dunava, ali Dunav u Golupcu je nešto posebno neopisivo. U taj sam se gradić zaljubio. Na samom kraju napornog dana, ušao sam u gradić vozeći na novoj i odličnoj biciklističkoj stazi uz samu obalu rijeke, a kad sam malo procunjao po gradu, sjeo sam u kafić na pivo. Ispostavilo se da konobar ima ženu iz Osijeka i kasnije sam se s njima baš lijepo i družio i ispričao. U centru gradića, baš na obali Dunava, na uredno pokošenoj travi jedriličarskog kluba, dozvolili su mi da postavim šator i prespavam. Tu je bio i tuš, tu je Dunav, s druge strane planine, zalazak sunca, mir i tišina, sasvim dovoljno da do kraja života budem zaljubljen u doživljaj tog grada.
5. dan: Golubac - Donji Milanovac - Tekija, 93 km
U Golupcu se u rano jutro opraštam od mog novog prijatelja u kafiću i brzinski prolazim pored stare tvrđave na obali, predivne građevine za koju su napokon pronašli sredstva za obnovu. Cijeli se dan pretvara u vožnju uz sam Dunav, cesta više od 100 kilometara ide uz obalu, a mene prilično usporavaju vjetar koji puše u prsa i često stajanje da slikam predivan krajolik koji me okružuje. Cesta je često vijugava, ali bez većih uspona, sve do pred kraj dana. Srećom, obnovljena je, asfalt je nov i lijepo urađen, a većina prometa ide s Rumunjske strane, tako da je i sigurno za voziti. Tu sam negdje sreo i dvije biciklistice iz Engleske, dame u mirovini koje bicikliraju od Beča do Crnog mora, što je vrlo prometna ruta za bicikliste koja prati Dunav, a prolazi i kroz Osijek i Vukovar. Nakon što smo malo razmijenili iskustva, ipak brže vozim od njih i tako obilazim arheološko nalazište Lepenski Vir, a potom ručam i odmaram u Donjem Milanovcu, na obali Dunava. Poslijepodne se ipak lagano oblači i nakon priličnog uspona od 800 metara nadmorske visine, vidim reklamu za besplatan kamp za bicikliste kod sela Tekija. To me isprva obraduje, iako sam bio razočaran što zbog vremenskih prilika nisam mogao ostvariti plan da dođem do Kladova. No, brzo sam došao do tog kampa da bi me na ulazu dočekao dotični Joca Krofna, pokazao mi gdje je tuš, mjesta za kamp i napomenuo mi da kad se sredim dođem do njega u restoran na večeru. Kako se spremalo nevrijeme ja sam pronašao mjesto za šator između dvije prazne kamp kućice, a kamperi iz Niša, koji tamo dolaze već 10 godina, rekli su mi da je bolje otići jesti do sela, nego kod Joce. Naime, Joca Krofna nije vlasnik kampa, nego mu je općina povjerila da se brine o gradskoj plaži, kraj koje je njegov restoran, a on se napravio pametan pa na javnoj površini stavio reklamu za besplatni kamp kako bi sebi privukao više mušterija u restoranu. Dosjetljiv čovjek, a na prometnom mjestu. No, tu sam ja poslušao kolege kampere, večerao, otuširao se i odmorio.
6. dan: Tekija - Kladovo - Negotin, 85 km
Kiša ipak nije padala te noći. Prilično rano sam se zaputio prema Kladovu i napokon imao jak vjetar u leđa te sam do Kladova brzo i došao. Krajolik se usput mijenjao, ali više nije bilo uspona, samo su stijene i planine s moje desne strane nestale i zamijenile ih šume i njive. U Kladovu me uhvatila i kiša, prvi i jedini put dok sam bio na biciklu. Nije padala dugo, a ja sam taman to vrijeme iskoristio da pojedem doručak, malo odmorim i stvari zaštitim od kiše ispod nekog drveta. Kad je kiša stala, nastavio sam vožnju blizu Dunava, sve do Negotina, gdje su me čekali couchsurfing domaćin Uroš i njegova divna obitelj. S njima sam proveo 24 sata, u druženju, igranju košarke, čak i u izlasku, ali najviše u razgovoru o mom putovanju, o mjestima u kojima živimo i načinu života, o predratnom i poratnom stanju, krizi, ekonomiji, životu mladih, svim mogućim i nemogućim temama. Pružili su mi i više nego je bilo potrebno, osim sjajne kuhinje, tuša, kreveta i šanse da operem veš – na putu čak nije ni problem oprati, nego osušiti veš – svi su bilo sjajno društvo za razgovor i ljudski kontakt i na tome im od srca hvala. Šesti i sedmi dan su služili za odmor, tako da sam samo po pola dana proveo u bicikliranju.
7. dan: Negotin - Vidin - Dunavci, 52 km
Nakon ručka u Negotinu, popodne sam lagano krenuo za Vidin, u Bugarskoj. Do granice se brzo stiže, doduše jednom od najlošijih cesta koju sam iskusio na putu, ali mi je zato put do Vidina bilo pomalo dosadan. Sam grad je vrijedilo vidjeti, spuštanje do Dunava, Baba Vidina tvrđava u centru, ogroman park, razni spomenici usput. No, u Vidinu me zadesio jedan čudan slučaj: taman kad sam se orijentirao na karti kojim putem se trebam zaputiti za izlazak iz grada prema Zaječaru, na par metara od mene neki je čovjek pao s bicikla, na sred ceste. Jedna žena i ja smo mu odmah pritrčali, počeli ga drmati i vikati, ali nije davao nikakve znake života. Krv mu je curila iz nosa i kapala na cestu i naravno da sam odmah pomislio na najgore. Žena je zvala hitnu, policija se odmah stvorila do nas, dali smo izjave, a stradali čovjek je odmah nakon toga počeo hrkati da bi policija ustanovila da je vjerojatno bio pijan i da je pao u nesvjest. Iz ove je perspektive lako suditi čovjeku, ali kad se nađete u situaciji da ne znate ništa o čovjeku i imate ga pred sobom nepomičnog i bez ikakvog znaka života, sasvim je drugačiji osjećaj. Nakon što ga je hitna pomoć odvezla, zaputio sam se izvan grada i ubrzo našao kamp u nekom voćnjaku, prilično dobro skriven među drvećem. U bugarskim sam selima primijetio priličan nemar prema okolišu, kućama, dvorištima. Jasno je da su siromašna država, da možda nemaju dovoljno javnih sredstava, da su plaće niske i ljudi nezadovoljni, ali nije istina da ne mogu pokositi travu u vlastitom dvorištu ili ispred kuće, po kanalima, za to nije potreban neki novac i bogatstvo, za to je potrebno samo malo volje. Od onih prekrasnih drvenih, ukrašenih autobusnih stanica u Mađarskoj, koje sam vidio prvi dan, u Bugarskoj sam vidio autobusnu stanicu sklepanu žicama od vrata starog, zahrđalog kamiona i to puno govori o trudu lokalnih ljudi. Za takve stvari se ne mogu kriviti Amerika ili EU, kriza ili ekonomija, čak ni država ni Vlada, nego je to odraz odnosa prema samome sebi.
8. dan: Dunavci - Zaječar - Boljevac - Paraćin - Sikirica, 161 km
Na početku osmog dana predivnim krajolikom se opraštam od divne Bugarske. Koliko god se može biti kritičan prema Bugarima, toliko za Bugarsku mora stajati da je predivna zemlja. Na ulasku u Srbiju svjedočim opet čudnom slučaju žene koja pokušava ilegalno prijeći granicu, pobjeći od policije, da bih, kad se situacija smirila, pričao s kamiondžijom koji iz Bugarske putuje za Đakovo i u šali mi nudi prijevoz do Vukovara. Odmah nakon granice doručkujem u Zaječaru i prije podneva dolazim do Felix Romuliane kod Gamzigrada, arheološkog nalazišta iz doba Rimljana. To je bio jedan od zanimljivijih i ljepših prizora na putovanju, a sama pomisao da se biciklom voziš istim putem po kojem se nekad konjima vozio rimski car prilično je fascinantna. Poslije toga, na ručak i pivo stižem u Boljevac, mali gradić na putu do Paraćina, gdje srećem jednog lokalnog biciklistu s kojim dijelim iskustva. Pričao mi je o penjanju biciklom na planinu Rtanj, do koje i ja napokon dolazim nakon popodnevnog odmora. Naravno, nije mi ni padalo na pamet penjati se na planinu, dovoljno mi je bilo uživati u pogledu na sam špicasti vrh, zapravo vrh toliko špicast da su planinu, sigurno na pomame onih bosanskih, prozvali srpskom piramidom te se za istu vežu mnoge legende. Nakon Rtnja, nekoliko kilometara uspona je zahtijevalo dosta truda te sam se tog dana prilično umorio, da bih na kraju dana mijenjao plan puta zbog oluje koja se spremala. Umjesto da nakon Paraćina nastavim ka Ćupriji i Jagodini, ja sam krenuo na jug prema Kruševcu. Pred olujom sam skrenuo s glavne ceste i zašao u malo selo, Sikiricu, gdje su mi lokalci pokazali da mogu mirno kampirati u centru sela, iza Doma kulture, ispod lipe. Savršeno mjesto za zaštitu od kiše koja je paduckala preko noći, ali ipak mjesto gdje se noću okupljaju klinci, koji očito nemaju drugo mjesto za izlazak. Te noći sam najslabije spavao, ako se to može nazvati spavanjem, nakon što su se bučni klinci razišli iza 2 sata. U 5 sam već bio na nogama, želeći što prije krenuti na put, moleći se da kiša ne pada.
9. dan: Sikirica - Kruševac - Trstenik - Kraljevo - Gornji Milanovac - Boljkovci, 160 km
Od Sikirice pa nadalje vozio sam prilično prometnom cestom, sve do Gornjeg Milanovca. Do Kruševca je krajolik predivan, zelen i uređen, šumovit, a od Kruševca već postaje dosadnjikav. U Kruševac nisam ulazio, kako bih uštedio na vremenu, vozio sam dugom obilaznicom, a potom nastavio do Trstenika i Vrnjačke Banje. Taj mi se dio Srbije činio najprometnijim, a nekako i prilično bogatim, sudeći po kućama i imanjima koja sam vidio usput. U Kraljevo sam stigao taman na ručak, a tamo sam našao i zgodan bike shop u kom sam besplatno napumpao gume i nauljio lanac te se kratko ispričao s vlasnikom, koji je naravno i sam biciklist. Prije odlaska u grad posjetio sam čuveni manastir Žiču, iz 13. stoljeća, prekrasnu crvenu građevinu, jedan od najzanimljivijih manastira u Srbiji, sigurno.
Put do Gornjeg Milanovca je bilo prilično zanimljiv, posebno pred ulazak u grad, gdje cesta prati rijeku i krivuda između okolnih brda, dok je sam grad na velikim usponima, a nakon grada prilična divljina. Tu sam se najviše namučio oko pronalaska mjesta za kampiranje i dosta kasno sam ga našao. Mislio sam kampirati odmah na izlasku iz grada, ali nikako nisam mogao naći dobro mjesto. Morao sam sve više i više zalaziti u brdo, u šumu, gubio sam svjetlo dana, a i snagu nakon prijeđenih 150 kilometara, od čega je jedan dobar dio bio proveden u penjanju. Sav zbunjen izbio sam na autoput, znajući da je nemoguće da sam blizu autoputa po nekom geografskom orijentiru, ali ne znajući da se tu pravi novi autoput koji će spajati Beograd sa zapadnom Srbijom, očito. Kamp nalazim ponovno na strništu, blizu šumice, odmah do autoputa u izgradnji.
10. dan: Boljkovci - Ljig - Lajkovac - Valjevo - Šabac, 155 km
Jutarnja vožnja, po svježem šumskom zraku, ide prvih nekoliko kilometara po neotvorenom autoputu. Znam da se po zakonu bicikli nikako ne smije voziti po autoputu, ali imao sam sreću i to iskusiti – nova, predivna, ravna, glatka cesta koja vodi prema Ljigu, a potom prema Valjevu. Oprostio sam se od autoputa i nastavio glavnom cestom kraj šuma i brdašaca, ne znajući što dalje. Iskreno, bio sam prilično umoran i samoća me već dobro šamarala. Prošlogodišnja vožnja u društvu je bila daleko zanimljivija, zabavnija, dinamičnija, avanturističnija od ove, baš zato što je sve bilo novo, prvi put, ali i u društvu s kojim si tijekom dana i na kraju dana sve nedaće ili sve divne strane mogao podijeliti, komentirati pa na kraju i zaliti pivom. Ipak, kako sam znao da do kraja dana sigurno ne mogu doći do kuće, odlučio sam malo produžiti rutu, na Valjevo i Šabac i sutradan se vratiti doma. U Valjevu stajem na odmor, pivo, hranu – u centru Valjeva me fasciniralo što točeno Valjevsko pivo prodaju u kafiću za samo 100 dinara, što je nešto manje od eura! – i kratki obilazak, a tu se nekako i opraštam od brda i uspona, bar tamo pred Šapcem. U Šabac stižem već navečer, ali zaobilazim grad i tražim zgodno mjesto za kamp izvan prvog sela. Ispostavlja se da sam zadnju noć kampiranja proveo na strništu baš sličnom onom u Mađarskoj, gdje sam spavao prve noći. Srećom, tijekom puta nisam ni jednom imao problema s mještanima, policijom, a uvijek sam smeće kupio u vrećicu i potom nosio do prve kante za smeće koju sam našao, toliko se bar moglo učiniti.
11. dan: Šabac - S. Mitrovica - Šid - Vukovar, 105 km
Rano ujutro stižem u Sremsku Mitrovicu na doručak, već pomalo iscrpljen, jer mi od večere prvi puta ništa nije ostalo za jesti, a do Mitrovice nisam naišao niti na jedno selo. Poslije Mitrovice sve postaje prilično dosadno, ali i poznato, time i krajnje nezanimljivo, uz napor da se dođe kući što prije, em kako bih izbjegao podnevnu vrućinu, em kako bih se napokon domogao tuša i kreveta. Na granici me svi ispituju odakle putujem, gdje sam sve bio i zamjeraju mi što si nisam uzeo više dana, kao da sam sve brzo prošao. S tim se čak i slažem, posljednja tri dana, odnosno put od Bugarske do Hrvatske sam prošao prebrzo, čak sam prelazio i velike kilometraže, uzevši u obzir da je dobar dio terena bio i brdovit. I meni je žao što sam taj kraj tako zbrzao, mogao sam si uzeti još dodatna dva ili tri dana da se nešto drugo vidi i obiđe, ali kako sam već napisao ta samoća nije baš najbolja prijateljica na tolikom putu, bar meni nije bila.
Jedna od prednosti solo putovanja jest mijenjanje rute po vlastitoj volji i preferencijama, gdje ne moraš ovisiti o drugoj osobi, hoće li se njoj svidjeti ili neće, ima li ili nema želju vidjeti taj grad, spomenik, nalazište, rijeku, planinu i to mi je dosta značilo. Isto tako, solo putovanje je dobro za praćenje vlastitog, a ne tuđeg tempa, bio on sporiji ili brži. Netko bi čak mogao i uživati u samoći tih desetak ili petnaest dana, ovisno o čovjeku, zna se. Meni je samome bilo doista lakše prići strancima i tražiti upute, vodu, hranu, pomoć ili tek društvo za razgovor, sretao sam mnoge ljude koje nisam spomenuo u ovom tekstu, a s kojima sam popričao duže ili kraće, ovisno što je trebalo ili kako smo se našli, osjećao sam se dosta otvoreniji prema strancima. Ipak, putovati sam daleko je opasnije i riskantnije. Ja sam doista imao sreću da nisam imao nikakav kvar ili nezgodu, u slučaju čega bih se morao snalaziti kako situacija nalaže. Od onda često mislim što bi bilo da sam se našao samo par minuta ranije kod Bele Crkve, kod onog jezera, gdje sam vidio mrtvog čovjeka nakon prometne. U Srbiji sam inače vidio previše spomenika poginulima pokraj ceste i često sam znao zamisliti što se to dogodilo kad je ta osoba imala prometnu; to su teške slike za procesuirati u mozgu i njih moramo biti svjesni, ali im ipak ne smijemo dozvoliti da nas one odvrate od nauma, od puta, od želje koju imamo za avanturom ili samim doživljajem na putu. Svaki je spust bio nagrada, svaki pogled na Dunav, svaka hladovina koju pruža šuma po vrelom danu, svaki dašak vjetra koji osvježava, svaki pogled na neku prastaru građevinu ili tek na ljude koje sretneš usput – sve su to trenuci koje doživiš nekoliko puta tijekom dana, ali ih ne možeš niti uslikati niti opisati riječima u tekstu, ma koliko bio vješt. To je ono što se mora iskusiti na vlastitoj koži i vlastitim angažmanom i što, na kraju, čini toliki napor i trud vrijednim, to je nagrada za sve uloženo.
Na putu sam znao često pričati sam sa sobom, psovati samome sebi što sam krenuo na put, ali i nekontrolirano se smijati od sreće i zadovoljstva dok mi na nekom spustu pogled puca na neopisive krajolike, gotovo čistu prirodu. Na putu na kom imaš samo sebe za društvo, bolje upoznaješ vlastite emocije, doživljaje, nadanja i uviđaš jesi li ili nisi spreman suočiti se s onime što može biti veće od tebe i što možeš biti ti sam. Kao i uvijek u životu, malo voliš sebe, malo se mrziš, ali brzo shvatiš da se ne vrti baš sve oko tebe, da je Dunav tekao davno prije tvog rođenja i da će teći još dugo nakon što nestaneš, da perspektiva jedne planine oduzima značaj dnevno-političkim temama ili problemima koje imamo na poslu ili u obitelji. Sve se čini većim od tebe i vremenom to naučiš cijeniti, posebno kad deset dana ne pratiš vijesti i ostale sitne frustracije na društvenim mrežama. Koliko god te fizički napor čini umornim, toliko se psihički odmaraš od zahtijeva civilizacije, od svega što ti društvo inače nameće. U vožnji po vrelim danima i nakon par dana bez tuširanja, naučiš cijeniti značaj koji ima voda, a na vrhu svakog brda od 800 metara naučiš više cijeniti sebe i vlastitu upornost. Na kraju jednog takvog putovanja, više voliš vlastiti dom, a nakon nekog vremena provedenog doma – još više želiš krenuti na neki novi put.
