Zagreb. Nedjelja je, 7.listopada. Prvi put u životu pravimo pitu, krompiraču. Nas dvoje Hercegovaca, dislociranih ex-Mostaraca (činjenica koja nas je nekad davno povezala). Kupovne jufke, kilo krumpira i jedan ipo luk. Postupak je jednostavniji nego što smo mislili. Pravljenje pite nije kao pripremanje bilo kakvog ručka. Ima u njemu nešto mitsko, nešto daleko. Nažalost, nas dvoje smo toliko melankolični da ni pitu ne možemo u miru pojest: u nama ona budi nostalgiju. Njega podsjeća na tikvaru koju mu je pripremala baka. Mene na miris djetinjstva i neke izgubljene prošlosti, u kojoj je mama bila dovoljno mlada i dovoljno luda da suče pitu u malom stanu s nas troje negdje oko njenih nogu.
Za soundtrack uzimamo neku glazbu koju inače ne bismo. Neku koju ne može svatko shvatiti i koja dira neke unutarnje žice. Neku bosansku.
Pita je bila odlična. Čak sam mu rekla da mi je žao što smo demistificirali sami čin pripreme.
Ali 7.listopada nije samo dan kad smo zamotali našu prvu pitu. Dan je to i izbora u BiH. Kojih točno? Uhm, čekaj, ovaj, nisam sigurna. Kao nikad kad je u pitanju politika BiH. Malo kaskam za praćenjem svih aktualnosti. Komentirajući situaciju u BiH s ujakom kojeg cijenim, i koji je poslovno vezan uz Sarajevo, rekao je da ga ne zanima hodati po Sarajevu nego da će tamo samo odraditi posao i vratiti se doma. Pitam ga zašto ima takav stav? Zašto ne iskoristi svoj autoritet, medijski i intelektualni, za dijalog? Za njega to ne dolazi u obzir. A mene smatra neupućenom. I tu mi začepi usta. Jer, stvarno, ja ne znam. Ne zam mogu li navesti imena deset-petnaest političara u BiH, osim ako ne pričamo o onima na lokalnoj razini, to je skoro svaka šuša. Ne mogu kronološki poredati događaje u BiH ove godine. Ne mogu ovo, ne mogu ono. Jer ne znam. Činjenice. Jer sam ignorant pa ne čitam novine i ne pratim vijesti. Prelistam tu i tamo dnevni tisak kad sam doma. Televiziju ne palim nikako. Na internetu me zanima književnost i umjetnost. Da, ja sam pravi ignorant. Ja sam naivna i glupa. Jer ne pratim sudbinu svog naroda u BiH. Hrvatskog naroda. Koji propada. Kojem stalno neko prijeti, stalno ga neko ignorira, stalno mu neko smeta, stalno ga neko ugnjetava. Koji je manjina u vlastitoj državi.
E, pa čekaj malo. Dobro, da mi to kaže moj tata koji je proveo život u Mostaru i čiji su najbolji prijatelji iz srednje škole muslimani. Ok, ako mi to kaže moja sestra koja studira na fakultetu na kojem su većinom studenti, profesori i uprava Bošnjaci. Dobro, ako mi to kaže moja tetka koja radi u Sarajevu. Ma neka, još da čujem šta kaže tetka koja je udana za muslimana.
Ako neko treba vadit osmicu, tata će nazvat svog prijatelja muslimana koji je oralni kirurg. Sestra će popiti kavu s Aminom koja radi u upravi faksa. Tetka će pričati, nadugo i naširoko doduše, o tome kako joj je bilo taj tjedan u Sarajevu. Od druge tetke će muž, musliman da napomenem, biti jedan od prvih koji će nazvati da nam čestita Božić ili Uskrs. Za Bajram ćemo nazvati Mevlu, a ako se slučajno potrefi da je posjetimo u vrijeme ramazana, nećemo očekivati da nam servira pitu u dva popodne.
Možda ne pratim situaciju u novinama i televiziji. Možda sam ignorantna budala. Možda je linija manjeg otpora. A možda sam i u pravu. Možda ih i trebam ignorirati. Možda je ono što poznajem, a to je život, sasvim dovoljno. Možda je sasvim u redu zacrveniti se zbog ''Hrvatina'' koji se na dan izbora slikaju ispred bana Jelačića u Zagrebu držeći zastavu Herceg-Bosne, možda je u redu zacrveniti se zbog njihove nepismenosti i poziva na borbu protiv 'neootomanizacije'. Možda je u redu da mi se podigne tlak kad vidim na Facebooku stranicu koja promovira 'hrvatske' interese, koja ima album naziva 'Hrvatine!' gdje su ljudi slikani uz hrvatsku zastavu. Možda sam zaista naivna što mislim da nisu svi Srbi mladići ni karadžići, niti svi muslimani spremaju napade na ambasade. Možda je naivno vjerovati da Bosna i Hercegovina može opstati, da ljudi mogu uspostaviti dijalog, da imamo neku budućnost.
Kad netko kaže Hrvat, ja ne znam što misliti, jer mi samoj pred oči dolaze slike onih najglasnijih, onih najratobornijih, koji se bore kad treba i ne treba. Želim vjerovati da u Bosni i Hercegovini ima mjesta za sve nas, želim vjerovati da nisam jedina naivčina koja vjeruje u ljudsku dobrotu i moral, želim vjerovati da ćemo jednom i mi, koji mislimo drugačije, bez obzira koje nacionalnosti i vjere bili, imati volje i snage reći naglas nešto u ovoj državi.
