Prije par dana održan maraton u Bostonu, SAD. Za nemaratonce, to je trka duga oko 42km, po užarenom asfaltu i među desetinama i stotinama drugih, oznojenih i zadihanih trkača, trka koja traje 3-4h, a na kraju iste vam oko vrata okače medalju koja nakupi više lajkova nego bilo koja srceparajuća cajka petkom oko pola noći. Vratite se kući sa blaženim osmijehom, namočite se u kadu hladne vode zaboravljajući prehladu i potomstvo, sanirate uništene nokte na nožnim prstima, obrišete krv sa grudi i počnete brojati dane do naredne trke, narednog izazova... I tako iznova i iznova. Bostonski maraton je, kažu upućeni, najveličanstveniji od svih. Number 1! Onaj o kojem sanjaju, onaj koji čekaju, onaj koji strastveni trkači planiraju kao neke žene svoj dan vjenčanja. I možda ne bismo nikad, mi koji ne razumijemo ljubav prema bolu i testiranje sopstvenih granica istovremeno u psihičkom i fizičkom smislu, čuli za tu trku da se u svim pisanim i elektronskim medijima, u svim dijelovima i djelićima kugle zemaljske, nije pojavila vijest ''Puklo na Bostonskom!''
Možda nekom zvuči daleko. Možda nekog rastužuje. Možda nas tjera da zagrlimo svoje navijače, ma čime da se bavimo. Možda nas tjera da prebrojimo svoje medalje i obrišemo prašinu sa onih zaboravljenih. Možda okrenemo novi list, ili odlučimo to uraditi već sutra. Možda dobijemo strahove, od ljudi, od svijeta, od sebe. Možda zaplačemo za svim nevino nastradalima. Možda istrčimo počasni krug za sve koje smo voljeli, a kojih više nema. Možda zastanemo na trenutak, ostavimo po strani svađe, mržnje i optužbe pa se zapitamo: A šta da je neko moj bio tamo? A šta da sam ja bio tamo? Kome bi nedostajao? Po čemu bi me pamtili? Ko bi zbog mene trčao počasni krug i držao me živim u sjećanjima?
Sasvim nevažno da li je u pitanju maraton, naučni skup ili izložba slika- negdje tamo gdje je puklo mogli su biti naši očevi, naša braća, naši prijatelji, oni koje volimo, mi. I tada ''Puklo na Bostonskom'' dobiva potpuno drugi smisao...
Carpe diem, iskoristite dan. Iskoristite trenutak u životu da svojim navijačima kažete ''Hvala što postojiš za mene'' i neka nas pamte po ljubavi...
