Oblaci jure nebom kao da bježe od nekoga ili nečega. Bježim i ja od oluja. Ja sam stara olupina na pučini i gledam kako dolazi oluja. Moja posljednja oluja, moj zalazak. Davno su prošla vremena kad sam bio usidren u mirnoj luci. Davno su prošla vremena kada sam se opirao svakoj oluji na koju sam nailazio. Od leda, vjetra i visokih talasa do napada i borbi. Sad mirno plovim i čekam da me oluja obori. Nemam više snage za borbu baš kao i ovi oblaci iznad mene što bježe od većih i jačih oblaka koji bi ih progutali u trenu. Isto onako kao što sam ja gutao sve te oluje. Sad su ostala samo sjećanja na te dane. Samo stara i oronula sjećanja... Nije me ni briga, ja sam svoje proživio. Neka se sada drugi bore ja sam spreman na počinak negdje na dnu nepreglednog okeana. Odslužit ću svoju posljednju misiju, biti ću dobar dom ribama. Spreman sam....
