Poljoprivreda i voda su neraskidivo povezane. Bez vode poljoprivreda ne bi ni postojala. Voda je neophodna biljkama u svim fazama razvoja, stočarstvo se ne može ni zamisliti bez vode, a prehrambena industrija je neodvojiva od vode. I pored toga što poljoprivreda troši i do 90% upotrebljive vode malo toga je učinjeno da ta voda sačuva svoj kvallitet.
Veoma je važno učiniti sve da bi se voda kao prirodni resusr sačuvala i predala budućim generacijama. Bez vode neće biti ni ljudi.
Upravo su ljudi koristeći najrazličitije hemijske materije u poljoprivrednoj proizvodnji, nesavjesnim aktivnostima i olakom shvatanju uticaja poljoprivrede na vodu doveli do njenog onečišćenja. Pesticidi, đubriva, ulja, aditivi, konzervansi kroz zemljište dospjevaju do podzemnih voda, a na taj način i do površinskih. Stvorili smo začarani krug u kome cirkulišu i nakupljaju se materije koje nas i našu planetu uništavaju.
Za obradu zemljišta se koriste sve jače i teže mašine, a za njihov rad potrebno je gorivo, ulja i druge materije koje tokom rada dospjevaju u zemljište.
U zaštiti bilja koriste se sve otrovnije materije, jer su štetočine i prouzrokovači oboljenja razvili otpornost. Koktele pesticida pijemo u svakoj čaši vode, soka ili jedemo za svaki obrok.
Primjena mineralnih đubriva dovodi do devastacije zemljišta. Sadržaj humusa i mikroflore u zemljištu se sve brže i brže smanjuju. Što je veća devastacija zemljišta potrebna je veća količina đubriva i zaštitnih sredstava da bi smo uzgajali biljke na takvim površinama.
Najveće zagađenje iz poljoprivrede potiče sa savremenih stočnih farmi i iz klanične industrije. Odlaganje životinjskog đubriva postalo je najveći problem savremene stočarske proizvodnje. Velika potrošnja pitke vode za životinje na farmama, proizvodnja metana i drugih gasova, ispiranje azotnih materija iz životinjskog đubra u zemljište dovode da smanjenja pitke vode za ljudsku upotrebu.
Savremena poljoprivreda je dovela do zagađenosti vode. Danas nema izvora, potoka, rijeke ili mora koji u sebi ne sadrže ostatke pesticida, teških metala, nitrata, nitrita, fosfata koji vode porijeklo iz poljoprivredne proizvodnje.
Eutrofikacija je riječ koja se sve češće čuje, ali kojoj i dalje dajemo malo pažnje. To je riječ koja definiše povećano unošenje hranjivih materija u vodeni ekosistem što na kraju dovodi do razvoja algi u takvoj vodi i pogubno djeluje na živi svijet. Ispiranjem mineralnih materija sa poljoprivrednih površina koje se intenzivno đubre narušavaju se prirodni procesi vodenih ekosistema. Od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka susrećemo se sa pojmovima „cvjetanje mora“, „cvjetanje jezera“, „cvjetanje algi“, ali nismo promijenili svijest o kakvoj se posledici radi i šta je prouzrokuje.
U Evropi zatvoreni morski ekosistemi poput Sredozemnog, Baltičkog i Jadranskog mora su postali najzagađeniji, jer u njih dospjevaju rijeke koje donose različite otpade – sve što voda ispire na svom putu do mora.
Ljudi za svoj opstanak trebaju vodu i hranu, a nisu svjesni koliko su svojom intenzivnom poljoprivredom uticali na njenu dostupnost. Vode ima, ali vode koja više nije za upotrebu u bilo kom obliku.
Koliko je voda ograničavajući faktor u našim životima?
Prema istraživanjima koja su vršena u Velikoj Britaniji samo jednoj osobi je potrebno 150l vode da bi zadovoljila osnovne potrebe ( za piće i kućnu upotrebu), ali računajući koliko se vode potroši da bi jedan dan ljudsko biće bilo obezbjeđeno sa hranom, odjećom i drugim potrebama došlo se do cifre da je za jedan dan potrebno famoznih 4645l vode.
Devastaciom zemljišta, klimatskim poremećajima, intenziviranjem proizvodnje sve je veća potreba za vodom, a mi je sve više zagađujemo. Količina kvalitetne vode se smanjuje.
Nismo svjesni da je za jednu šnjitu hljeba potrebno 40l vode od njive do našeg tanjira, a da je za proizvodnju 1kg goveđeg mesa potrebano 16 000l vode.
Poljoprivreda je ogroman potrošač i ogroman zagađivač vode. Proizvodnja pesticida raste iz godine u godinu. Potrebno je obezbjediti hranu za životinje na farmama, hranu za ljude, a sa time raste upotreba pesticida i đubriva. Koncentracija otrovnih materija koja dospjeva u zemljište, vodu je sve veća, a još se više povećava kroz lanac ishrane. Čovjek se nalazi na kraju tog lanca i postao je kontejner za mnogobrojne otrove.
Ljudski organizam se sastoji od 70% vode, a mi smo uspjeli da zagadimo veći procenat vode na ovoj planeti nego što je ima u našem organizmu.
Ostaci pesticida se teško i sporo razlažu. Hebicidi za suzbijanje korova u kukuruzu na bazi atrazina su zabranjeni, ali se još uvijek upotrebljavaju u pojedinim dijelovima svijeta. To je materija koja se teško razlaže, a koja je izraziti izazivač tumora kod toplokrvnih organizama. Koliki je atrazin problem govori podatak da je najveća koncentracija atrazina od 1mg/l vode pronađena u kišnici. Ništa bolji slučaj nije ni sa drugim pesticidima.
