Ne znam da li se vama dešava da srećete ljude koji, nezadovoljni svojom situacijom, kukaju i krive čitav svijet i ne pomišljajući da u svemu tome postoji makar i trunka njihove vlastite odgovornosti. Posebno su karakteristične žalopojke po pitanju (ne)zaposlenosti. Te treba štela, te konkursi namješteni, te kod privatnika umireš radeći, a plata nikakva ako je uopšte dobiješ i slično.
Eh sad, daleko od toga da gajim iluzije da se kod nas zapošljava po redu i zakonu, a znam i da naši privatnici nisu majke Tereze, ali dozvolite mi da vam ispričam kratku priču o svom prijatelju.
Moj prijatelj nije Bosanac. Rođen je i odrastao u dalekoj kapitalističkoj zemlji u kojoj te niko ne mazi i ne pazi, u kojoj već dugo, dugo važi pravilo „ješćeš ono što si zaradio“ i u kojoj si generalno prepušten sam sebi. A opet i jeste Bosanac, ako ništa po krvi jer mu je mati „naše gore list“, ili barem pola lista (drugo pola je neka zapadna, njemačko-govorna zemlja).
U Bosnu je došao 2005. godine, onako više turistički, nego dijasporski. Planirao je ostati par sedmica pa lijepo nazad u svoju nehumanu, kapitalističku zemlju. Kažu ljudi - ako hoćete nasmijati Gospodara svjetova, samo mu ispričajte svoje planove. Tako bi i u slučaju mog prijatelja – sedmice postadoše mjeseci i novac se istopi kao sladoled na vrućem asfaltu. Ostade ga taman dovoljno za povratak. Ali moj prijatelj nije razmišljao o povratku. Nekako mu se svidjela ova naša svakodnevica, učinila mu se lijepom priroda koja nas okružuje, a ni klima mu ne bi mrska. I on odluči ostati.
Ali avaj, novaca nestade u potpunosti, a kao što svi znamo, posla u ovoj zemlji nema. Mislim nema ga ni za Bosance, a kamo li za strance iz nekonvertibilnih zemalja. Moj je prijatelj od štela imao trafikanta i vlasnika granapa na čošku, i par gospođa koje su popodne sjedile u parku ispred zgrade u kojoj je iznajmio stan. Narodski rečeno, imao je od šake do lakta. Suočen sa realnošću na kraju je morao zaljučiti da je povratak kući najbolja opcija, zar ne?
E, pa nije. Kao što rekoh on je odrastao u zemlji gdje te maze i paze samo roditelji, a i oni dok ne uđeš u srednju grupu u vrtiću, pa čovjek i nije baš bio naviknut da mu probleme rješavaju drugi.
Pričao mi je - „mene su naučili da ako u gradu ima pijaca mora biti i posla, pa sam se lijepo jedno jutro, prije nego ostanem i bez para za hljeb, zaputio na pijacu na Stupu oko 4 izjutra. Stajao sam nekih sat vremena i sve više bio na smetnji ljudima koji su tu radili kad me jedan od njih upitao koji klinac tu stojim i smetam. Ja mu rekoh kako sam došao raditi, a on pita šta bi gospodin želio, a gospodin reče da bi želio bilo šta legalno i neotrovno. I dok si rekao šta bi, ja sam nosao gajbe, gurao ona kolica sa paletama i do kraja dana zaradio 30 maraka od raznih gazda. Sutra sam došao ponovo i dok sam čekao da me neko uposli, prišla mi je cura kojoj sam pomagao dan ranije i ponudila stalni posao, odnosno da držimo tezgu zajedno (u dvije smjene, jer je njoj teško raditi cijeli dan) i da mi daje procenat od zarade. I tako ti ja počnem zarađivati 900 maraka mjesečno na pijaci.“
Na pijaci je radio nekoliko mjeseci (uključujući i one hladne, zimske) dok nije pronašao stalni posao u svojoj struci u snažnoj i poznatoj kompaniji za web development. Zaboravio sam napomenuti, moj prijatelj je vrhunski web programer, a sjedenje u stolici pred računarom je ipak ugodnije (i bolje plaćeno) od stajanja za tezgom na pijaci.
Danas radimo u istoj, privatnoj, firmi, doduše na različitim poslovima. Kaže da je prijavu za posao slao tri-četiri puta prije nego su ga pozvali na razgovor. Čak je prihvatio i nižu platu zbog boljih uslova, i mogućnosti napredovanja. Je li riješio sve svoje probleme? Nije, naravno. Ali jeste započeo. Danas je oženjen, ima djecu, nije zadužen, radi za pristojnu platu (mislim i da ima i privilegovan status u firmi, nešto kao partner) i razmišlja o kupovini stana. Nije loše za nekoga bez štela, zar ne?
