Jedna od prvih definicija koju svaki student na bilo kojem pravnom fakultetu nauči jeste ona da „sloboda govora i izražavanja prestaje ondje gdje počinju prava drugih.“ Međutim, očiti obrasci ponašanja skoro svih socioloških skupina u Bosni I Hercegovini nam govore da je ova definicija mnogima jedna velika nepoznanica. Govor mržnje danas, nažalost, je jedno od glavnih sredstava koje srećemo u mnogim oblicima javnog diskursa i vrlo često oblikuju javno mnijenje. Pravo na slobodu izražavanja jedno je od temeljnih ljudskih prava, važno ne samo za razvoj i napredak svakog čovjeka nego i za postojanje demokratskog i pluralističkog društva, bez straha da će biti kažnjen za izrečeno mišljenje. U demokratskim društvima sloboda govora je esencijalna i poželjna, te se smatra kao aparat kojim se može kontrolisati rad državnih organa, odnosno otvoreno izražavati svoje nezadovoljstvo nad određenim politikama i akcijama vladajućih struktura, kao i predlaganje ličnih rješenja. Međutim sloboda govora ne znači i apsolutnu slobodu, te često može preći granice slobode te se afirmirati kao govor mržnje. Za govor mržnje ne postoji jedinstvena prihvatljiva definicija, ali se najčešće pod govorom mržnje (hate speech) općenito se misli na verbalno izražavanje agresivnosti prema manjinskim društvenim skupinama. To je svaka "vrsta govora kojom se širi, potiče ili opravdava nacionalna i rasna netrpeljivost, ksenofobija, antisemitizam, vjerski i drugi oblici mržnje temeljeni na nesnošljivosti" (Malovic i sur., 2007:61). Iako je pojmu ‘’govor mržnje’’ akcenat stavljen na ‘’govor’’, on svakako pored verbalnog, uključuje i ostale načine izražavanja odnosno neverbalne, poput slika, zvukova, simbola itd. Često se ističe kako govor mržnje predstavlja uvertiru za nasilje i kako je kao takav potencijalno društveno opasan, pa stoga treba biti zabranjen. Suzbijanje govora mržnje je također nužno kako bi se zaštitilo pravo na slobodu izražavanja, jer upravo govor mržnje predstavlja njezinu zlouporabu i negira njezinu suštinu. Zato svaka osoba ima obavezu boriti se protiv govora mržnje i mora biti svjesna njegovih posljedica. Govor mržnje često je i lapsus mnogih političara čije izjave zauzimaju javni odnosno medijski proctor, te stoga , posebna pažnja mora se obratiti na govor u javnom diskursu, kao i otvorena borba protiv govora mržnje, kao i bilo kog oblika diskriminacije. Obzirom da su političke opcije u Bosni i Hercegovini najčešće nacionalističke, to otvara nova vrata ka pozivu na diskriminaciju, što je svakako pogrešno jer jedna nacija ne treba biti superiornija nad drugom, već je čak neprihvatljivo i nekompatibilno s vrijednostima poštivanja, zaštite i promocije ljudskih prava. Često se javnim nastupima političara daje afirmitet rasističke izjave, poistovjećuju se sa ksenofobnima i obrnuto, kao što se govorom mržnje naziva ono što nije govor mržnje, dok se stvarni govor mržnje od strane političara vrlo često etiketira samo kao politički nekorektan govor, međutim to je regulisano od strane elite koju nazivamo medijima. Mediji sa svojim framingom imaju tu moć da oblikuju vijesti onako kako žele da budu protumačene. Međutim, može se desiti da neke izjave u suštini i ne predstavljaju govor mržnje, ali njihovo učestalo izjavljivanje odnosno ponavljanje može stvoriti okruženje koje će pogodovati daljem razvoju govora mržnje, koji će dovesti i do polarizacije društva. Političari također imaju obavezu reagovati i na govor mržnje, kao i osuditi svaki vid diskriminacije i netolerancije kao apsolutno neprihvatljiv u sferi javne I demokratske uprave, a sve u ime populacije koja ga je dovela kao predstavničko tijelo putem demokratskih izbora, te tako štititi osnovna ljudska prava. Prihvatanje mediokriteta za glavnu orjentaciju i svjesno vrijeđanje inteligencije samo su neke od karakteristika i odlika onih koji svoje postupke, rečenične konstrukcije ili pak javne nastupe brane sa činjenicom da živimo u demokratski uređenom društvu i u 21. stoljeću. Takvi, nažalost, koriste prednost pojave društvenih mreža koje se sada već uveliko smatraju skoro pa glavnim masovnim komunikacijskim kanalima, pomoću kojih je itekako pojednostavljeno širiti dezinformacije, lažne vijesti ali i govor mržnje. Prema svojoj definiciji, sredstva za masovnu komunikaciju mogu da služe u obrazovne i vaspitne svrhe. Preko njih se stiče kako naučno znanje tako I vaspitanje. Ovi procesi utiču na socijalizaciju jedinke u društvu - (Todorović, 1974.). Danas možemo dodati ovoj definiciji i činjenicu da se putem sredstava za komunikaciju građani i inforniraju i to u najvećoj mogućoj mjeri. Ova sredstva su zapravo ona koja kreiraju javno mnijenje i svojom obimnošću imaju sposobnost da kreiraju jedan čitav novi koncept, razmišljanje ili čak raspoloženje javnosti svojim objavama i informacijama koje iznose. Većina diskusija, objava i informacija koje imaju govor mržnje u sebi se zapravo rađaju na najvećim društvenim mrežama, a to su Facebook i Twitter. Prema Facebook-ovoj definiciji govor mržnje jeste „sve što izravno napada ljude na temelju onoga što je prepoznato da su njihova „zaštićena svojstva“ – rasa, etnička pripadnost, nacionalno porijeklo, vjerska pripadnost, seksualna orijentacija, spol, rodni identitet, ozbiljna invalidnost ili bolest. Sudeći prema ovoj definiciji govora mržnje, a ukoliko se upustimo u istraživanje društvenih mreža i govora mržnje na istima, moći ćemo zaključiti da je ogroman broj komentara, objava ili članaka zapravo na pragu govora mržnje ili to zapravo već jeste.Poseban problem koji su društvene mreže sa sobom donijele jesu popularni „botovi“ ili „trolovi“ koji prema svojoj pojavi i postojanju imaju za zadatak nekoga uvrijediti, navesti lažnu informaciju ili širiti govor mržnje. U tu svrhu, nužno je i aktivno zagovaranje donošenja etičkih kodeksa unutar političkih stranaka i njihove primjene s ciljem sprječavanja govora mržnje od strane aktera uključenih u rad političkih opcija. Ovakve pojave su sve češće i masovnije, a tu su u svojstvu sredstva pomoću kojeg neka osoba ili organizacija želi da oblikuje javno mnjenje. Najčešće se zapravo koristi u svrhu podrške za jednu ili napada na drugu političku organizaciju sa namjerom da se o istima formira mišljenje onakvo kakvo zastupaju oni koji upravljaju sistemom „botova“ ili „trolova“. Obzirom na to da svaka društvena mreža ima i svoje sisteme zaštite privatnosti, jako je teško ući u trag istima ukoliko pojedinac ili organizacija, koja želi da „razotkrije“ ko stoji iza nekog lažnog profila, nema podršku policije ili tužilaštva. Upravo iz ovih navedenih razloga dolazimo do sve veće potrebe oštrijih zakonskih regulativa u toj oblasti koje će sa sobom nositi i ozbiljne krivične sankcije zbog gore navedenih djelovanja. Govor mržnje je jedan od najvećih problema našeg, ali i svih ostalih društava. Upravo je takav govor vrlo često preteča ali i razlog za činjenje ozbiljnijih krivičnih djela poput narušavanja javnog reda i mira, nečije sigurnosti ili čak fizičkih obračuna. Država je, ponovo, upravo ta koja po ovom i ovakvom pitanju mora biti ta koja će na najbolji mogući način štititi svoje stanovnike i čuvati red i mir, a u duhu demokratija. Jer demokratija je za sve ista i ne smije biti švedski stol sa kojeg ćemo se posluživati po potrebi i onako kako nama odgovara.
Tarik Halilović i Ilmana Imširović
Institut za napredno liderstvo u politici
