Vani je pohladno, martovski. Oblaci razapinju šatre po obroncima dana. Negdje iz daljine, čini mi se, valja se oluja. Valja izaći. Poslati poštu, i opet otići u kupovinu. Na ulici, auta bruje, kao i inače, užurbano. Zvuci sirene dopunjavaju svakodnevnu buku. Na suvozačevom mjestu, maska. Merjem mi dala da ponesem. Gledam je sa zebnjom. Do jučer, platneni dodatak u zaštiti disajnih puteva, uključujući i usta, koji sam viđao, najčešće na fejsbuk fotografijama iz Wu- hana, danas je tu, na sjedištu do mene. Merjem je predlagala da ponesem i zaštitne rukavice. Odbio sam, smatrajući kako bih doveo u pitanje vlastito samopouzdanje. Koristit ću hand sanitaizer, rekao sam, svakako kožu zgulih na rukama kad ulazim i izlazim iz auta. Vozio sam se gradom, čisto da iza prividne sigurnosti poluotškrinutog stakla na autombilskim vratima, osmotrim stanje. Na tv-u kažu vanredno. Ako je suditi po maničnoj kupovini ovih dana, slažem da je jeste. Ako je suditi po vijestima, onda je više nego vanredno. Ako je suditi po poturenim poluanalizama, tekstovima, izjavama, i predviđanjima, armagedon je već odavno gruhno, a mi smo ostavljeni da dosanjamo vlastite živote, u strahu, za kaznu jer nismo na vrijeme glavama mislili. A strah, takav kakav je, teško može biti racionalan. Strah je instinkt za preživljavanje. Kod životinja, kad su pritjerane u ćošak, strah izaziva kontra napad koji vodi u svirepo ubistvo. Govorim to radi onih što pokušavaju spustiti loptu na zemlju. Loptu koju napucavaju preko tribina. Krkani. Strah je kad u krcatom Wal- martu, krijući se od nevidljivog neprijatelja iza maske, stojiš u praznim redovima, dok otac i kćerka traže ulje i šećer, kojih već odavno nema. Ona mu kroz smijeh govori, koristit ćemo maple sirup, umjesto šećera, pogledajući u mom pravcu nepovljerljivo. Kao da je tek u tom trenutku postala svijesna ozbiljnosti u kojoj smo se zatekli.
