Govor mržnje kao prijetnja sigurnosti društva
Govor mržnje neupitno utječe na humanu sigurnost u svijetu, a pogotovo u postkonfliktnom društvu kao što je Bosna i Hercegovina. Samom riječju upućenoj pojedincu ili skupini (A), a koja je prožeta mržnjom i potencijalom za nasiljem, žrtve se mogu osjećati nesigurno u sredini u kojoj žive ili borave, te možda neće imati hrabrosti otići u sredinu ili biti u blizini skupine (B) iz koje se čuje govor mržnje. Isto tako, zbog brojnih predrasuda, moguće je da pripadnici skupine (B) ne žele biti blizu skupine (A), iako nisu doživjeli govor mržnje od strane njih.
Kada bi govor mržnje ostao samo u svom pisanom i usmenom obliku on možda i ne bi imao tako destruktivne posljedice kakve inače ima. Govor mržnje ima za cilj da istakne one bitnije, bolje, i da ponizi, zastraši, izoluje i diskriminira one koji su drugačiji i posljedično nametne sliku društva koje živi po istoj matrici bila ta matrica obojena etničkom pripadnošću, religijom, ideologijom, seksualnom orijentacijom ili bilo kojom drugom društvenom karakteristikom. Ozbiljan problem nastaje kada se pojedinci ili skupine odluče, na osnovu ličnih ili nametnutih stavova, ili stavova skupine kojoj pripadaju, da „uzmu stvari u svoje ruke“ i pokušaju promjeniti stil života i postavke uma drugog pojedinca ili skupine koristeći nasilne, strukturalne i obično ilegalne metode djelovanja. Posljedice govora mržnje mogu biti višestruke i manifestovati se na razne načine, a one koje najviše primjećimo su zločini iz mržnje, te psihički uticaj na pojedinca.
Zločini iz mržnje
Zločinima iz mržnje obično se smatraju nezakonita, nasilna, destruktivna ponašanja ili zastrašivanja gdje je izvršilac motivisan mržnjom ili predrasudama prema društvenoj grupi kojoj žrtva pripada. Riječ je o generičkom pojmu za različita krivična djela koja su se s obzirom na specifičan motiv izvršenja i nastale posljedice izdiferencirala kao posebno područje socioloških i kriminoloških istraživanja. Stoljećima unazad tlo Bosne i Hercegovine svako nekoliko decenija sluša zveckanje oružja i nemilosrdne pucnje. Sam rat po sebi je posljedica nekog oblika govora mržnje, kao što je to bio slučaj sa onim posljednjim ratom u BiH u periodu 1992. – 1995. Najvažnija i najteža posljedica govora mržnje je njegova realizacija. Ona se najčešće vidi u ratovima koji su ispunjeni ubijanjima, mučenjima, progonima i diskriminacijama svake vrste. Poslije rata ostaju diskriminacije naročito po nacionalnom pitanju.
O samim prošlim ratovima dovoljno se govori, pa i nakon 25 godina od našeg mira na papiru. Ti ratovi su ostavili iza sebe plodno tlo za činjenje drugih zločina iz mržnje. Ratna dešavanja stvorila su ili probudila predrasude koje prije devedesetih godina prošlog stoljeća nisu postojale ili nisu bile toliko izražene. Po automatizmu uslijedila je generalizacija određenih identitetskih grupa: „svi su oni isti“, posebno od strane dijela stanovništva koji je, ili čiji su bližnji, u ratu bili žrtve ubijanja, zatvaranja, silovanja i ostalih ratnih zločina.
U postkonfliktnoj BiH obično govor i zločine prožete mržnjom trpe oni koji su na datom prostoru manjima i koji su pripadnici identitetskih skupina, kao što je LGBT populacija, koje tradicionalno konzervativno društvo ne može da prihvati. Zločini iz mržnje su motivirani predrasudama od strane počinioca/izvršioca zločina i obično počinju i završavaju: fizičkim nasiljem, oštećenjem imovine (džamije, crkve, imovina povratnika i manjinskih zajednica), uvredljivim grafitima, verbalnim napadom – na pojedinca ili na grupu, skrnavljenjem grobalja/mezarja/ nadgrobnih spomenika i spomen obilježja, ubistvima.
Kao građani BiH prepoznajemo pomenuta djela na primjeru naše države i naših lokalnih zajednica, a zasigurno smo nekada i bili dio govora ili zločina iz mržnje kao izvršioci, žrtve ili svjedoci. Sve ovo stavlja u nepovoljan i nesiguran položaj manjinske zajednice i diskriminirane skupine, te im daje do znanja da u trenutnoj sredini nisu prihvaćeni. Najčešći i najtrajniji motiv za zločine iz mržnje jeste etnička, nacionalna i religijska pripadnost. Pogotovo su na udaru oni koji su usprkos ratu, novim državnim i političkim okolnostima odlučili da se vrate na svoja prijeratna ognjišta. Tako su mnogi povratnici žrtve govora mržnje, ali, nažalost, i fizičkog i strukturalnog nasilja, uništavanja imovine, prijetnji i slično. Bili smo svjedoci zapaljenih automobila, fizičkih obračuna, fašističkih grafita i ostalih neugodnih posljedica govora mržnje.
Pored napada na imovinu pojedinaca, svjedočimo i oštećivanju sakralnih objekata koja su i kulturno i historijsko naslijeđe BiH. Ovakva djela, koja direktno utječu na humanu sigurnost u BiH, poprimaju i karakteristike strukturalnog nasilja jer nadležni organi nedovoljno rade kako bi pravda bila zadovoljena, a pravo na siguran život bilo dostupno svim građanima bez obzira kakav identitet imali. Problem oko ovog pitanja seže od samog Ustava BiH koji je diskriminatoran, preko zakonodavnih tijela koja trebaju donijeti i modernizirati zakone vezane za ovu tematiku, pa sve do pripadnika policijskih i pravosudnih organa koji negdje ne vide ili neće da vide zločin i govor mržnje, te zbog „tako je šef naredio“ ili „nije to u našoj moći“ ne djeluju adekvatno na pomenutu problematiku.
Ali nije baš sve tako crno da se pripadnici drugačijih identiteta ne mogu u nečemu ujediniti. Kao i u srbijanskom filmu „Parada“, ono u čemu se mogu složiti sve većinske i religijske etničke skupine u BiH, ali i ostali narodi, jeste mržnja prema pripadnicima LGBT populacije. Iako ova populacija ima možda i najviše mrzitelja, zločini iz mržnje prema LGBT pripadnicima nisu toliko česti i istaknuti. Razlog tome je i to što odudaraju od, po mrziteljima, definicije „normalne“ osobe, te samim tim svoje opredjeljenje ne iskazuju javno zbog vlastite sigurnosti. Predrasude, govor mržnje, vicevi i šale na račun ove populacije su se ustalili u govoru i narativima bh. naroda, a posebno su bili istaknuti za vrijeme priprema, održavanja i nakon prve sarajevske Povorke ponosa 2019. Iste godine se desio i jedan u nizu zločina iz mržnje prema dvjema pripadnicama LGBT populacije.
Bez sumnje možemo reći da je govor mržnje prisutan gdje god postoji jezik kao govorni organ i mozak, kojem se ne daje šansa da misli razumno. U svakoj društvenoj skupini, postavci, interakciji, bez obzira na socijalni status, identitet, obrazovanje, govor mržnje može nastati i dovesti do malignih posljedica, a sve to doprinosi da društvo, u kojem je mržnja prisutna, bude nesigurno, izolovano, prestrašeno i osakaćeno da se razvija u skladu sa vremenom.
ZA KONKURS
