Piše: Zoran Janković
Zove me danas drugar. Novinarskim rječnikom kazano – izvor. Iz krugova bliskih vladajućem režimu. Veli mi: „Povedi računa o čemu i kako pišeš. Nešta si grdno zas*’o. Jutros nam je, iz Banje Luke (otkad on govori iz „Banje Luke“ a ne iz „Banjaluke!?) poručeno: „Ućutkajte tog vašeg kera, što laje, kako znate i umijete“! Nije baš lično Mile poručio, ali jesu ljudi iz prvog kruga oko Mila!“ reče mi moj izvor i prekinu vezu. „Tu tuuu“! U slušalici telefona i u glavi mi: tu tuuu!
Da sam dežurno, rogatičko kevtalo, i da lajem, činjenica je. „Lajem“ ne prestajem. Tu nema ništa sporno. Ni novo. I ujedao bih samo mi zubi tupi, a u njih, režimlija i režimskih slugana, Ahilova koža. A njihova peta meni dvije hiljade milja pod morem daleko, pa ne mogu da je dohvatim. Priznajem, ipak, počeh se preslušavati. Šta sam to pisao u posljednje vrijeme?! I da li mi je vrijeme posljednje ili mi je zadnje vrijeme!?
Ono što sam o Milu „lajao“ u pismu bilo je prije Nove godine, a o njegovim medijima nekad oko smjene godina; nove i stare. Nije moguće da su tek sad pročitali sve to! Imaju oni ljude zadužene da prate pisanje nezavisnih medija. Posljednje što sam objavio bilo je prisjećanje na neke segmente mog spaljenog, ratnog dnevnika; priča o čovjeku koji prije rata jeste bio gazda i koga su svi zvali „Gazda“,a koji danas skuplja stari papir. Pisao sam i o licima sa posebnim potrebama okupljenim oko udruženja „Podrška“ sa Sokoca. Ovih dana spremam se da napišem priču o jednom nesrećniku kome je neophodna pomoć šire društvene zajednice… ne, nije to. Definitivno nije.
To njih ne zanima. S glave ih ne zanimaju te teme. Time nisam nikako mogao „grdno zas*ati“, kako mi rekoše da jesam uradio. Zaista ne znam šta je bio neposredni povod (znate onu lekciju o razlikovanju uzroka i povoda za Prvi svjetski rat?) da mi Banja Luka priprijeti da „ne lajem“ više.
„Opet su kritikovali novinare! I to nam je hvala za sve ono što smo im prećutali!“ rekao bi legendarni Duško Radović. Samo da je još živ (sretan je što nije). Mnogo toga je prećutano u nas. Zato sada samo navire iz zovine svirale i govori kako su u Cara Trojana kozije uši.
Kad sam progovorio optužili su me da sam „ego-manijak“ da se neosnovano „klinčim“ učešćem i ranjavanjem u ratu, da „srbujem“ bez ikakvog razloga i hvalim se kako krsna svijeća u mojoj kući nije gašena vijekovima, da „hvalisanjem“ obrazovanjem negiram to čime su me ljudi sa najvećim akademskim zvanjima učili osamnaest godina, da sam propali „marksista“, propali novinar, propali bivši ratnik, propali bivši direktor… a nedavno je izuzetno posjećen forum posvećen gornjo-drinskoj regiji ugašen samo zato što su na njemu rečene mnoge do tada nekazane istine. Istina boli! A tamo ih je izrekla moja malenkost!
Rečeno je, tamo, kako je aktuelni načelnik opštine Rogatica, Radomir Jovičić, prvih, najkrvavijih šesnaest mjeseci rata, u funkciji tehničkog direktora jedne pekarske firme u Sarajevu, proveo pekući hljeb za Armiju BiH, a danas pokušava glumiti srpskog patriotu; da se dodvori biračima. Kazano je kako mu je osnovna, načelnička plata, (skoro) izjednačena sa gradonačelničkom platom Dragoljuba Davidovića; u Davidovića budžet (skoro) 150 miliona KM, a u Jovičića (skoro) 5 miliona KM, a plate im (skoro) jednake; (po)najviše u Republici Srpskoj. Pardon, prelazi mu (Jovičiću) budžet 5 miliona, iznosi 5,2 miliona KM, ako se ne varam; i plata mu prelazi 5 hiljada KM! Ako se ne varam! Što reče jedan moj drugar iz Zagreba: „Pa kakva ti je to opština, gdje ti to živiš, jarane, ovdje osrednja firmica ima toliku godišnju bruto-dobit!?“
Trebalo je odavno reći i da je, taj i takav načelnik opštine Rogatica, prije izbora na ovu funkciju, veoma uspješno popravljao svjetske televizore i tako za život zarađivao. Sebi i porodici, koru hljeba. Nedavno je, priča čaršija, od načelničke plate stan u Beogradu kupio. I sina je zaposlio. U „lošu firmu“, u „Elektrodistribuciju“ u Lukavici. Pričao mi je to dečko koji je završio (državni) fakultet, a koji danas hljeb nasušni zarađuje konobarišući u kafiću. On, primjeran dečko, žalio mi se da samo što mu suze nisu krenule niz lice kad je čuo da je načelnikov sin, problematičan mladić koji je jedva „saletio“ nekakvu višu školicu negdje po Srbiji, odmah počeo da radi, dok visoko obrazovani „konobar“ može samo sanjati o državnom poslu.
Gornjo-drinski forum je zatvorilo i zbog toga što sam o političarima napisao sljedeće: „Nema kvarljivije robe od ljudi. Mliječni proizvodi i meso su „mala maca“ za čo’j’ka. I kao što mlijeko i meso ukvare topla sredina i baje, čo’j’ka ukvare vlast i pare! Najviše i najgore. Bio neki ciganin, veli stara narodna priča, pa mu, nadnaravnim čudom, dalo da bude – car. Prvo što je uradio,kada se dograbio vlasti, bilo je to da je ubio svoga oca; rođenoga oca!
Zašto li ga je ubio!? Zato što ga je otac znao malog, upišanog, us*anog, slinavog i, inače, nikakvog. Da ga ne bi svakodnevno podsjećao na ono što je nekada bio, ubio ga je. A ubio ga je i zato da ne bi mogao drugima pričati kako je on, tj. car, bio nekad mali, upišan, us*an… nikakav!“
Zatvorilo je forum gornjo-drinske regije i zbog toga što sam tamo napisao sljedeće: „Poštovani „Ponekad ovdje“ (to mu je nick, op. aut.): Iako se neobično zoveš, deskriptivno, kao da si, Bože mi pomozi neki indijanac (Vito Pero, Bik Koji Sjedi…) a ja pišem pod krštenim i u knjige zavedenim imenom i prezimenom, ipak mislim da, što bi rekao Branko Đurić-Đuro „Unatoč svemu možemo da polemiziramo“. Uprkos tome što mi veliš, implicitno-doduše, da nisam normalan. Prihvatam to. Ne valja biti normalan u ovim nenormalnim vremenima, niti bogat u doba opšteg siromaštva. „Loše živim, ali ko zna zbog čega je to dobro“, rekao bi jedan moj drugar. Da danas pišu Jovan Sterija Popović, Danilo Kiš, Branislav Nušić, Petar Kočić… i njima bi vlasti rekle da nisu normalni. I govorili su im to njihovi savremenici. Provladini klakeri (klaker – čovjek plaćen da u pozorištu aplaudira na predstavi na dogovorenim mjestima, op. aut.) Nemojte mi, molim vas, samo inputirati da sebe svrstavam u red ovih velikana. Ne činim to, nisam ja njima ni do koljena. Jedino po čemu se primjeravam uz njih jeste pogled na slobodu izbora tema i načina pisanja, pobuna protiv vlasti, izrugivanje raznim „Ministarkama“ i „ministrima“, „Glavatoj gospodi-sudijama“… po tome sam, dakle, jednako „lud“ kao i oni. U svemu drugom oni su ispred mene. Nekoliko liga.“ Pisao sam u gornjo-drinskom forumu. Koji su ugasili zbog mog „lajanja“! A sada mi vlast iz Banje Luke prijeti da „ugasi“ i mene i moje „lajanje“!!!
Pa da, kriv sam ja, jer je odavno trebalo da kažem kako nam je „ona“ vlast otela sadašnjost(tadašnjost) a kako nam „ova“ vlast krade i budućnost. Krade je i troši, u formi kredita. Budućnost nam kradu! I nama i našoj djeci. Nije to šala! Jer nada posljednja umire, a kad čovjeku uzmeš i nadu, unovčiš je, njega kao da si i ubio. I njega i njegovu djecu.
Odavno je trebalo reći kako i Milorad Dodika i Bakir Izetbegović lažu kad srbuju i bošnjakuju. Lažu da bi nagrabili što više para. Svaki sebi! Jer prvi je švercovao „Ronhil“ a drugi babi držao skute u kancelariji kad se jeste rokalo. Lako im je danas hajcati raju na rat, ne znaju oni kako je provesti zimu na planini-Zvijezdi na minus dvadeset i nekoliko. U bilo čijem rovu. Mrazopuc, znaju li šta je to? To vam je, „gospodo draga“, kad drvo puca od mraza; noću bukve i omore pucaju ko puške, cijepaju se, same od sebe; drvo se cijepa od hladnoće, a čovjek izdržava; izdržava jer mora. Najviše je drvo pucalo ujutro. Pred zoru mrzne. Stražar nas budi, pamtim, svako sat vremena. Tek toliko da se pomjerimo i okrenemo. Jer postojala je realna šansa da se onaj ko se ne pomjeri tada nikad više i ne okrene. Ali svaka moja priča o tome za režim je „lajanje“, a ja sam – ker. Jer režim onima koji sve te jade jesu preživjeli ne da ništa, a jajarama (jajara – muškarac sa testisima, ali bez hormona koje oni luče, i bez muških atributa, op. aut.) daje ono što ispred naše djece otima.
Trebalo je, odavno, neko da vam kaže kako je užasan ukus sedmodnevnog hljeba i snijega otopljenog umjesto vode, nad vatrom u vojničkoj porciji. Da li vam je iko „gospodo draga“ rekao kako su naši današnji nabrekli trbusi proizvod neprestane gladi koju smo na liniji/ama osjećali; jer ko jednom ogladni nikada više u životu sit nije. Kao što ste vi, vi političari, materijalna sirotinja, ostali gladni para kao djeca, te danas ne postoji cifra koja bi zadovoljila vašu glad za šimi-cipelama, kasetofonom sa dvije glave,televizorom u boji sa daljinskim upravljačem, „stojadinom“ ili „tristaćem“, jaknom-„vijetnamkom“… tako kako je vas nemoguće danas nahraniti parama, i nas, koji jesmo bili gladni hrane u ratu, nemoguće je nahraniti, jer jedemo i kad smo najsitiji. Hranu, onu biološke. Vaša hrana – pare, je duševna hrana; i što se više hranite to sve manje duše imate.
Ne mogu a da ne čujem, danas, retoriku koja me podsjeća na devedeset i prvu godinu. I tada sam vas odgovarao od rata, a vi ste tapšali puške i govorili „*ebaćemo mi njima majku ovim“! Samo mi niste znali reći, ni tada ni sada: ko su oni, a ko smo mi!? A kad je rat počeo meni ste pušku u ruke gurnuli, a vi ste se dohvatili pištolja; ali onih na benzinskim pumpama.
Zato me danas hoćete da ućutkate; da ne „lajem“ ine „se*em“ na vas. Hoćete da ćutim i da trpim. Ne biva tako. Ovaj lik ne ćuti. Laje! I laje i ujeda! Jer ako nam ništa drugo ne ostavite (a niste nam ostavili) ja i narod ćemo „ vikati, vikati, vikati… !“ Mi ćemo da vičemo (šta nam drugo preostaje!?), a naša vika do Boga će se čuti!
