Kada su se početkom prošle sedmice na društvenim mrežama krenule pojavljivati fotografije uvjeta za liječenje u bolnicama na jugu Srbije, glas političara, društva i medija u regionu je poprilično izostao. Na fotografijama i u tekstovima na društvenim mrežama građani Novog Pazara prikazivali su i opisivali nedostatak bolničkih kapaciteta, potrebu da iz vlastitog doma donose pomoćne ležaje kako bi smjestili članove svoje obitelji u bolnice koje suštinski zbog preopterećenja, već tada nisu mogle da pruže tim pacijentima potrebnu njegu. Na jednoj od fotografija, tako se nalazila i starica koja previjena u bolovima leži na presavijenoj deki u podnožju kreveta druge pacijentice, dok u opisu fotografije stoji da je fotografija uslikana 24 sata prije nego je starica preminula.
Naravno, u Srbiji, u tom trenutku, najbitnija tema svakako su bili izbori, prvi rezultati i smirivanje strasti nakon burnih mjesec dana kampanje. U ostatku regije, do kojeg su možda mogle da dođu fotografije i objave teške situacije, reakcija je, apsolutno očekivano, izostala zahvaljujući našem klasičnom problemu, ne priča se o ovome na tv-u, nije ovo u mojoj mahali pa onda nije ni moj problem.
Ipak, kako je sedmica odmicala, strasti su se krenule uzburkavati, pa smo tako dobili i prve predstavnike medicinskih radnika koji su gostovali na neovisnim TV postajama, koji su otvoreno krenuli da govore kako se istinski podatci o broju oboljelih i preminulih od COVID-19 zataškavaju, kako se zdravstvene radnike prisiljava na šutnju o trenutnoj situaciji, ali ono što je suštinski najgore je sam nedostatak smještajnih kapaciteta za oboljele, nedostatak medicinske opreme te samo stanje medicinara koji su krenuli obolijevati te bivati iscrpljeni zbog količine posla i uvjeta u kojima rade. Vikend je donio i prve "velike" medije koji u nekom drugom planu, kreću da govore o Novom Pazaru i ostatku Sandžaka u kontekstu pandemije, dok na društvenim mrežama kreću kružiti novosti poput ove:
Stvari stoje ovako: situacija u Novom Pazaru i Tutinu je katastrofalna i informacije koje sam dobila su iz prve ruke i od zdrastvenih radnika/ca. Desetine ljudi su u jako teskom stanju, ljudi umiru kao pokoseni, jednom laborantu iz Tutina je su, u par dana, umrli otac, majka i sestra. Ljudi leze cak i na poljskim krevetima i sede u stolicima, samo da budu primljeni na neko od odeljenja. Sto se tice potreba i apela za pomoc, receno mi je da je potrebno, bukvalo, sve- rukavice, maske, kape, nazuvci za obucu, viziri, naocari, skafanderi, mantili za jednokratnu upotrebu, cak i bolnicka posteljina. Od lekova su neophodne ampule C vitamina i Alfa D3, verovatno ima jos toga, ali, ovo je najhitnije. Molim sve zainteresovane koji bi da pomognu, da mi date vremena do sutra, da bih obezbedila sabirni centar u Beogradu i osubu koja bi bila rada da dezura par sati da ljudi mogu da donose svoje donacije. Takodje vas molim da ove informacije kacite na svoje zidove i odazovete se ovoj akciji. Veliko hvala u ime svih onih koji vode ovu tesku bitku!
Građani, ponovno sami ustaju i bore se za sebe, odnosno, kako to inače i biva, prvi vid borbe i pomoći uvijek je onaj za najbliže, jer da se ne lažemo empatija nam svima proradi tek kad smo pogođeni na osobnoj razini, mi, naši bližnji, susjedi, sugrađani. Osim gore navedenih lijekova, stanovnici Sandžaka kreću prikupljati donacije za neophodnu medicinsku opremu (regulatore za kisik) a svijest naroda se budi i u vidu solidarnosti i razvijanja svijesti o situaciji gdje, bez ikakve zvanične državne naredbe, stanovnici se kreću povlačiti u svoje domove, u pokušaju da primjenom individualne samoizolacije pripomognu barem malo ublažavanju situacije.
Početak ove sedmice donio je sa sobom još jednu dobivenu bitku na društvenim mrežama gdje su građani uspjeli zaokupiti pozornost svojih medija, vlasti te regionalnog društva kreirajući "alarm za elementarne nepogode". U trenutku u kojem službena lica vlade republike Srbije odlučuju da dođu u Novi Pazar, samoorganizirani građani su već uspjeli osigurati solidan dio potrebne opreme i lijekova. Kako se bolnica ne bi obrukala ili kako se ne bi dizala panika, bolničko osoblje u Pazaru je krenulo premještati pacijente i "sređivati" bolnicu, neposredno pred dolazak A. Brnabić. Naravno, još jednom ova vijest je putem društvenih mreža procurila u javnost preko građana čiji bližnji su smješteni u bolnici/ od strane bolničara koje "boli" skrivanje istine jer su svjesni da je pravilno tretiranje pacijenata u ovom trenutku mnogo bitnije nego održavanje mira i ne podizanje panike, jer u ovoj situaciji zaista ima mjesta panici.
Skupina nezadovoljnih građana dočekala je premijerku Brnabić uz povike negodovanja, dok se određeni broj bolničara hrabro odlučio iskazati svoje nezadovoljstvo okrećući leđa premijerki i ministru zdravlja za vrijeme njihovog obraćanja. Od trenutka prvog negodovanja na društvenim mrežama do pojavljivanja predstavnika vlasti, u naizgled minornih sedam dana, u Novom Pazaru je od posljedica virusa COVID19 preminulo 100 pacijenata. Što nas dovodi do video snimka ""Zar su izbori važniji od naših života"? koji u protekla 24 sata okupira društvene mreže: https://youtu.be/NlfH3BqjIFw/
Senada Jašarević, predstavnica SPP (Stranka Pravde i Povjerenja) u svojem napadu na premijerku Brnabić, pod slojevima emocija predstavila je tešku realnost u kojoj živimo. Koliko vrijede ljudski životi? Da li vlast i materijalni dobitak jednih vrijede gubitka života drugih. Jašarević je istog dana (30.6.) izgubila majku zbog korona virusa, a njen otac je nalazi u teškom stanju. Da, Jašarević je istovremeno političko lice te individua koja je emotivno vezana za cijelu ovu situaciju, i njeno ponašanje na snimku i njena izjava mogli bi se činiti kao ekscesivni, no u vremenu/ situaciji nemoći u kojoj se Sandžak trenutno nalazi, pitanje je da li postoji bolji način istupanja i govora istine, a da se pri tom usmjeri pozornost na problem koji se konstantno ignorira?
Ipak, Jašarević nije jedina koja je istupila u javnost tog dana, Dino Mustafić, medicinski radnik (stomatolog) koji je bio liječen u navedenoj bolnici, na društvenim mrežama podijelio je svoje iskustvo liječenja te opisao stanje u bolnici na sljedeći način:
LAŽ je da ima svega, LAŽ. Do prije dva dana dok nije stigla donacija od devojaka naših ponosa, na grudnom odeljenju je imalo vrlo malo baterija za kiseonik. A to znači da je uskraćen vazduh ljudima koji su se gusili u najgorim mukama. I sigurno umirali zbog nedostatka istih. Slušam direktora ološa koji govori da ima svega i da ništa ne nedostaje. SVE JE LAŽ. Kad vas prime daju vam cedulju lijekova koje treba da kupite. Jel to ono što IMAMO SVE.
Premijerka govori o vitaminu C, e pa neka zna da ga četiri dana nije bilo. I da je moralo da se kupuje. Neću da govorim o nedostatku higijenskih potrepstina to je suvišno. Medicinsko osoblje nosi kese na nogama umesto cizmi. To je to naše jadno imanje.
Najgore od svega su bile noci. Kad utihne gužva, i kad čujete gušenja ljudi u susednim sobama, kašalj. Kad čujete vapaje za pomoć. NEMA BATERIJA ZA KISEONIK, NEMA I TO MOZE DA SE PROVERI I DALJE. Kad se bira kome ćete uključiti kiseonik sa onim što imate. Kad čujete umiranja, i pokušaje da se ti ljudi reanimiraju. Kad čujete plac medicinskog osoblja. Ne možete da spavate, jer se strah zavuce u kosti. Ma koliko bili jaki. Jednu noć je umrlo 6 ljudi.
Zadnjih dana je došla grupa doktora iz Kragujevca da spasi naše stanje. Takvu bahatost nisam u životu video. Stanje pacijenta ocenjuju na osnovu saturacija krvi. Niti slušanje pluća, niti anamneza, niti laboratorija, ništa. Pocistili su odeljenje za preko 20 pacijenata za dva dana. A sve sa namerom da ljude sa infektivnog koji leže u hodnicima prebace, da tobož premijerka i ministar ne bi videli katastrofalno stanje.
Servira im se lažna slika, to mogu da tvrdim.
A sada lična stvar. Informacije o broju umrlih i obolelih je neko dostavljao medijima. MEHO MAHMUTOVIC, koji će ostati upamćen kao najveći grobar našeg naroda, poručuje meni preko doktora da mi "nabiju tubus u usta, da manje pricam"
Kada su u pitanju protekla 24 sata, cjelokupna situacija napokon u potpunosti preuzela primat u lokalnim medijima u Srbiji kao i svim značajnijim medijima u regiji. U proteklih 24 sata, državljani BiH, kao i vlasti BiH ponudili su pomoć Srbiji i Novom Pazaru, što je odbijeno od strane vlasti (mada inicijalna reakcija premijerke Brnabić je bila "Pozdravljam filantropiju, svi su dobrodošli"). Umjesto prihvaćanja pomoći, ponovno je bitnije tko je/ nije upravu odnosno tko je napravio grešku. I dok igra ponosa i prebacivanja loptice traje (gdje je jedan od onih koji se smatraju glavnim krivcem za ovu situaciju, direktor bolnice Novi Pazar,sinoć u teškom stanju prebačen u Beograd) građani/ke Sandžaka i dalje obolijevaju i umiru od posljedica virusa COVID-19 u sve većem broju.
I tu napokon dolazimo do naslovnog pitanja gdje i kako se povlači linija empatije? Da li je ljudski život nam vrijedan samo u trenutku kada imamo krvnu/prijateljsku vezu s njim? Da li zaista moramo imati neki vid identifikacije (u ovom slučaju pomoći BiH u pitanju je očito religijsko identificiranje) s osobama u nesreći da bismo se odlučili pomoći? Kako i zašto dopuštamo da ponos, materijalna dobra i službene pozicije su nekim osobama bitnije od života drugih? I do kada planiramo ne reagirati, okretati glavu i smatrati dovoljnom pomoću dijeljenja priče na društvenim mrežama?
Nadopuna: Mada je pomoć BiH izvorno odbijena od strane Srbije, Crveni križ FBiH je od svojih volontera formirao medicinski tim od dva ljekara i pet medicinskih sestara/tehničara, koji je spreman da putuje u Srbiju. Iz CK FBiH dodaju da postoji mogućnost da broj ljekara u timu u narednim danima bude povećan, stoga svi zainteresirani koji imaju vremena i strukovno obrazovanje (srednja medicinska/ studij medicine) CK BiH možete kontaktirati putem telefona ili na email:
+387 33 645 746
+387 33 713 226
