GOVOR MRŽNJE KAO BIZNIS IDEJA
I dok mnogi ljudi širom svijeta tragaju za kreativnim idejama trudeći se da razviju neko novo tehnološko dostignuće, ili pokrenu sopstveni biznis u raznim oblastima društva, malo kome bi na pamet palo ono što politička elita u Bosni i Hercegovini već tri decenije uspješno baštini kao jedan od najprofitabilnijih poslova ikada - GOVOR MRŽNJE.
Živi smo svjedoci, ali to nažalost manji dio stanovništva prepoznaje, kako već više od 30 godina traje sistematsko trovanje kompletnog stanovništva raznim oblicima GOVORA MRŽNJE, sve zarad, vjerovali ili ne, ličnog interesa nekoliko pojedinaca. Poznata izreka “zavadi pa vladaj” u našoj zemlji doživjela je neslućenu afirmaciju u proteklih nekoliko decenija, i do te mjere je usavršena da se s pravom može reći da smo kontinentalni lideri u ovoj neobičnoj disciplini. Sistem savršeno funcioniše, ništa se ne prepušta slučaju, a redovan “apdejt” vrši se na svake dvije godine neposredno pred održavanje lokalnih, odnosno opštih izbora.
Okosnicu čitavog projekta naravno čine mediji, koji su u našoj zemlji većim dijelom pod kontrolom vladajućih političkih partija. A kao i svaki uspješan preduzetnik koji se trudi da proširi svoje poslovanje, tako su i oni pojavu društvenih mreža vidjeli kao proširenje svog tržišta, i nisu propustili priliku da i na tom terenu plasiraju “svoj proizvod”. Time su i mlađu generaciju, koja većinom koristi ove servise, učinili redovnim konzumentima GOVORA MRŽNJE, a što je posebno poražavajuće sve češće i samim distributerima iste. Plan za funkionisanje projekta je dakle dugoročan.
Oblasti društva u kojima se sistematski koristi GOVOR MRŽNJE kao sredstvo djelovanja na široke narodne mase su različite, i zavise od trenutne potrebe nalogodavaca. Od političkih stavova i seksualne orjentacije, pa do starog i već dobro isprobanog radikalnog nacionalizma i nasrtaja na ono što je svaka od strana stekla završetkom rata u Bosni i Hercegovini. Ovaj poslenji je ujedno i najčešći, obzirom na brojnost nacionalnih skupina u našoj zemlji. Sa jedne strane atakuje se na ukidanje entiteta i tobože uspostavljanje cjelovite i pravne države, dok se sa druge strane prijeti nekom iluzornom nezavisnošću koja bi navodno narodu u tom dijelu zemlje donijela blagostanje i prosperitet. A da bi slika bila potpuna, tu je i više puta pokretana priča o formiranju trećeg entiteta. I tako u krug.
Prosječnom gledaocu, koji ne živi u našoj zemlji, a koji sticajem okolnosti ima priliku da gleda TV programe nacionalnih emitera u BiH, ne treba mnogo vremena da zaključi da je u programskim šemama mnogo više priloga o obilježavanju datuma stradanja nekog od naroda u poslednjem ratu, nego dokumentarnog, zabavnog, a pogotovo ne obrazovnog programa.
I to nije slučajno.
Cilj je narodu konstantno obnavljati svijest o tome da je neprijatelj i dalje tu, i da se krije medju ljudima iz susjednog grada sa one strane entitetske linije, i da to što malo lošije živimo nije toliko strašno u odnosu na to kako su prošle žrtve u proteklom ratu, i šta bi nas eventualno ponovo moglo snaći ako bi se neprijatelj povampirio.
I tako iz dana u dan. Iz godine u godinu. Od izbora do izbora.
A pred izbore poseban dodatak. Svakodnevno se emituju prilozi o trenutnom ugrožavanju vjerskih, nacionalnih i ostalih sloboda i prava, koristeći se raznim oblicima GOVORA MRŽNJE kao osnovnog sredstva djelovanja usmjerenog prema drugim stranama. Nakon toga se kao po pravilu pojavljuju “spasioci” koji tim istim GOVOROM MRŽNJE, prema suprotnim stranama, narodu kojem oni pripadaju garantuju zaštitu, poručujući im da dok su oni na vlasti ta prava i slobode im neće biti ugrožene. Savršeno za sve.
Čak i neutralni posmatrač, zatrpan količinom plasiranih informacija, teško će primjetiti jednu fascinantnu činjenicu da smo mi jedna od rijetkih zemalja u kojoj se izbori i poslije 25 godina od završetka rata ne dobijaju na osnovu političkih programa za ekonomski razvoj i prosperitet zemlje u budućnosti, nego na osnovu obećanja političkih kandidata da se neće ponoviti stradanje njihovog naroda kakvo se desilo u prošlosti.
Ni oni najstariji se ne sjećaju poslednjeg emitovanog priloga o novootvorenoj fabrici, ili nekom drugom privrednom subjektu koji bi trebao zapošljavati par stotina ljudi u Bosni i Hercegovini. Ali to nije ni važno, samo da ne puca.
Naravno, iza predstava o napadima i odbranama, odcjepljenju i ukidanju, ugrožavanju i spašavanju, odvija se nešto što na većini medija nećete vidjeti, čuti, niti pročitati. Hiljade i hiljade namještenih tendera preko kojih su izvučene sad već milijarde maraka iz državne kase u privatne džepove, na svim stranama. Desetine hiljada namještenih konkursa za poslove, za armiju poslušnika koji su uhljebljeni na državna jasla, i postavljeni na izmišljena radna mjesta, dok im je zapravo stvarni posao doprinos funkcionisanju gore navedenog sistema, svako u skladu sa mjestom na koje je postavljen, ali sa jednakim žarom i zalaganjem u okviru svojih poslova, kad to nalogodavci zatraže.
Ako na sve to dodamo i činjenicu da se svjesno i sistematski uništava obrazovni sistem godinama unazad, jer GOVOR MRŽNJE kao sredstvo i nije mnogo efikasno kad se koristi prema obrazovanoj osobi koja je sposobna prepoznati stvarne ciljeve upotrebe ovog psihološkog oružja, onda vidimo da se ništa ne dešava slučajno, i da biznis savršeno funkcioniše.
Jer ne zaboravite da u Bosni i Hercegovini po poslednjim podacima žive 103 milionera.
Ostali su samo Srbi, Bošnjaci, i Hrvati.
ZA KONKURS
