Sloboda govora ne znači da slobodno možete govoriti sve što želite. Vjerovatno je ovo nekome nevjerovatno, jer postoje ljudi koji i dalje ne znaju razlikovati slobodu govora od govora mržnje. E, ovo je ono što bi trebalo da bude nevjerovatno, ali nije. Počeću ovaj tekst sa jednim zanimljivim mini istraživanjem. Pitala sam svoje prijatelje i poznanike na društvemim mrežama šta je za njih govor mržnje. Tražila sam njihovo shvatanje šta to podrazumjeva, nisam tražila definiciju. Neki su se našalili, drugi su shvatili toliko ozbiljno da su u stvari govor mržnje pomiješali sa slobodom govora. Kao da ne smiju kritički da posmatraju neke oblasti, pojave u životu. Kritičko razmišljanje u 21. vijeku nije nešto od čeka trebamo bježati, ono je itekako poželjno, jer se i na taj način mijenjaju stvari oko nas.
Neki od odgovora na pitanje “Šta je govor mržnje?”, bili su:
"Bilo kakav javni govor koji potencira neku mržnju, neko tjeranje na nešto, ne znam baš objasnit, ali kad ga čujem znam da je to govor mržnje".
"Srećni ljudi su zadovoljni ljudi, zadovoljni sobom i svojim životom, što znači da su ostvareni, samim tim nemaju potrebu da na bilo koji način povrijede drugog, naprotiv. Dok su ovi nezadovoljni sobom i svojim životom ujedno i neostvareni što i jeste uzrok njihove nesreće, skloni tome da svoje unutrašnje nezadovoljstvo liječe tako što vređaju druge, tako liječe lične frustracije. Traže krivca, odnosno uzrok svoje nesreće u drugome, umjesto u sebi".
"Govor mržnje je govor neznanja, ignorancije i predrasuda. Nešto što ne poznajemo trebamo upoznati, a ne mrziti i širiti mržnju".
"Netolerancije, ne prihvatanje drugog, tuđih stavova načina života, tradicije ili nacije u najširem smislu"...
PROBLEM JE, ALI SE NE SHVATA OZBILJNO
Naš problem ako se to tako može nazvati, kao naroda, je što mi pričamo sa svojim prijateljima na način da ih vređamo (iz ljubavi), a u stvari se samo šalimo i iskazujemo ljubav. Nismo svi takvi, ali veliki je broj. Tako drugi kad vide, uzimaju sebi za pravo da se isto tako s tobom ponašaju, jer misle da mogu. Jedna rečenica zvuči sasvim drugačije kad ih kažu dvije različite osobe. Posebno kad je u pitanju, vjera, nacija, pripadnost nečijem identitetu ili ako je osoba LGBTI+. Ovdje treba razdvojiti posebno, ako se osoba lako vrijeđa i osoba koja konstantno trpi pritisak okoline na osnovu nekih karakteristika. Govor mržnje se osjeti i po tonu kako se izgovori i po načinu kako te neko gleda i posmatra. Određene grupe ljudi, na određenom području doživljavaju konstantno vređanje i govor mržnje, koju ne bi doživljavale da se recimo nalaze na drugom kraju svijeta. Prvi na ovom udaru su migranti, pa LGBTI+ osobe.
Primjetno je da mnogi ljudi ovaj problem ne shvataju ozbiljno, pa ni samo pravosuđe, sud i ostali organi vlasti nemaju previše posla što se ovog problema tiče, jer su prijave minimalne i rijetko ko uopšte podnosi zahtjev da nekog prijavi na ovom osnovu. Posebno ako nije došlo do fizičkog obračuna, jer riječi i rečeno teže možeš dokazati, osim ako nije napisano i snimljeno. Isto tako ne postoji ni barometar koji tačno može da izmjeri govor mržnje. Svjedoci smo komentara na društvenim mrežama gdje ljudi nisu svjesni sebe i prostora u kome se nalaze i da je sve to javno. U jezik smo neprimjetno uveli i jako bezobrazne, nasilne riječi koje su igrom slučaja postale “kul”. Seksizam, rasizam, ksenofobija, sve vrste diskriminacije...po primjer za svaki da navedem, ljudi bi našli razlog za i protiv svega. Činjenica je da nema ZA argumenta kad je neko ugrožen. Tačka.
Najveći problem je što mladi sve to gledaju i usvajaju. Govor mržnje, lako može da preraste u neku vrstu linča, fizičkog nasilja, pa čak i smrti. Grupe ili pojedinci koji se osjećaju ugroženo, žive u konstantnom strahu i to ih dovodi u položaj diskriminacije. Život u kome ne možeš biti ono što jesi i govoriti slobodno šta misliš nije život nego je kavez. Davno je filozof John Stuart Mill u svojoj knjizi “O slobodi” rekao da slobodu možemo ograničiti samo ako tom slobodom mi nekoga ugrožavamo ili štetimo drugome.
Na kraju se treba zapitati kako se svi mi ponašamo, u javnom prostoru, van javnog prostora i da li se neko osjeća ugroženo, poniženo, diskriminisano u našem društvu. Ne samo uživo, nego i u online sferi života. Zapitamo li se da li smo baš takav komentar trebali da kažemo ili napišemo? Ako ne, ondaa bismo trebali, ili ako pazimo na takve stvari, da makar drugima ukažemo, a ne da nastavimo niz koji nema kraja. Lako je upasti u mrežu koja te povuče, uvijek se sjetim one rečenice, ne znam ko je rekao “Ako ne želiš da se neko ponaša prema tebi tako, nemoj ni ti prema drugome”, veoma jednostavno i lako izvodivo.
Autor: Brankica Smiljanić
(Za konkurs)
