<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

History fest i (ili) Ćevap fest

Čime razmišljaju Banjalučani, glavom ili stomakom?

05. juni 2019, 12:00

Ovih dana su se, na prostorima BiH (Sarajevu i Banja Luci), paralelno odvijale dvije manifestacije od značaja za kulturno– naučnu i drugu (gastronomsku i turističku) prezentaciju i informisanje građana države, regije, Evrope i Svijeta (kako kažu njihovi organizatori). Radi se o History festu, koji je organizovan u Sarajevu, i Ćevap festu, sa organizacijom u Banja Luci.

Želja History festa, kako kažu organizatori, je „približiti profesionalne istoričare, izdavače istorijskih knjiga i strasne zaljubljenike u istoriju i pri tome pokušati granice saradnje pomjeriti sa granica bivše Jugoslavije na granice moderne Evrope.“ Širiće se i izvan Sarajeva (Banja Luka, Konjic, Mostar), a „okosnicu će činiti rasprave o globalnom kontekstu i regionalnim specifičnostima rušenja socijalizma u istočnoj Evropi“. Trude se da učesnici manifestacije budu ne samo istoričari iz BiH i postjugoslovenskih država, nego i istoričari iz Evrope (Velike Britanije, Njemačke i Francuske) „iz čijeg se iskustva ima šta naučiti“.

Cilj Ćevap festa je, po riječima gradonačelnika Igora Radojičića, „promocija banjalučkog ćevapa i privlačenje više desetina hiljada posjetilaca iz zemalja regije“. Radojičić kaže „da će na ovogodišnjem Ćevap festu, koji će biti održan na platou kod Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, učestvovati devet roštiljnica“. Gradonačelnik nije rekao, ali pretpostavljamo, da su u pitanju lokalne roštiljnice, tako da je izostao širi (sa baščaršijskim ćevapdžinicama) ili međudržavni (sa leskovačkim roštiljnicama) značaj. Kulturno-umjetnički značaj manifestaciji će, osim mjesta gdje se ona održava, dati i nastupi dječijih ansambala i Muzičke škole.

Mi ne bi bili Mi, Srbi ili Bosanci i Hercegovci, kada ne bi u svemu komšijskom vidjeli podvalu ili lošu namjeru prema nama. Tako se i promocija jedne knjige o Jasenovcu u banjalučkom Narodnom pozorištu, zbog navodne „pukle cijevi“, odgađa, a u suštini su razlozi trivijalne prirode. Tako Banjalučani (konkretno Filozofski fakultet – Studijski program istorija) zamjeraju Organizatorima što su: zaobišli naučnike iz Republike Srpske, pozvali iz Republike Srbije učesnike koji su osvjedočeni promoteri bošnjačke nacionalne ideologije i politike (Latinka Perović, Sonja Biserko, Milivoje Bešlin i Dubravka Stojanović), pozvali one političare koji su imali važnu ulogu u vrijeme propasti komunizma u Jugoslaviji (ne kaže se zašto je bitna propast komunizma u Jugoslaviji, a ne propast Jugoslavije kao države, prim.) a nisu pozvali ni jednog relevantnog predstavnika srpske politike iz onog vremena i td.

Pravo organizatora skupa je da pozovu koga i koliko hoće i kako smatra da je za njih najdjelotvornije. Način, kako to oni radi govori, prije svega, o njihovoj intelektualnoj i svakoj drugoj širini i njihovim namjerama. Samo, ponekad njihove namjere ne moraju biti i nama shvatljive i prihvatljive. Ipak, to nije razlog za sukobe i zabrane. To je, prije svega, povod za naše detaljnije sagledavanje problema, češće i otvorenije njihovo razmatranje i prezentovanje.

Zapitajmo se, koliko postoji čisto objektivne istorije oslobođene vrijednosnih sudova? Svi smo „Mi“, a i „Oni“ manje ili više, spremni da svoje znanje, istraživanje i rezultate istraživanja podredimo svojim ideološkim ili političkim ubjeđenjima i autoritetima. Često zahtjeve ideologije i politike internalizujemo (s vana prenosimo u sebe) i tako oni postaju karakteristike „naše“ istorije. Međutim, zbog inertnosti i predrasuda (deficit širine i dubine znanja) „naša“ istorija postaje i ostaje „plitka“ i nedorečena, ali ipak mislimo da je jedina, istinita i prava, a ostale su pristrasne, neistinite i zlonamjerne.

Ovdje se, kao primjer shvatanja i tumačenja prošlosti na odluke sadašnjosti, navodi citat Ivana Ivanjija, koji je i sam, zajedno sa svojom porodicom i narodom, bio žrtva Holokausta u Drugom svjetskom ratu:

„Ja prosto ne osjećam nikakvu potrebu za osvetom, ona nikoga oživjeti neće, znam da pravda ne treba da se zasniva na osveti, nego... U tom pogledu sam nesiguran. Na čemu treba da se zasniva? Pravda na osnovu zakona? Kojih zakona? Zakona koje je ko, kada i zašto donio? Na osnovu prirodnog prava ili božijeg proviđenja, ili prosto na osnovu toga što svi ljudi nekako osјećaju? Na osnovu čega to 'osjećaju'? Pa valjda na osnovu vaspitanja, sredine u kojoj žive. Esesovske ubice radile su oslanjajući se na važeće zakone Hitlerove Njemačke. Hitler je na vlast došao na osnovu demokratskih izbora, te zakone je donio 'demokratski izabrani' parlament. Što se tiče prirodnog prava u vrijeme nacističke vladavine, većina Nijemaca je 'osećala' da sve zlo dolazi od Jevreja.“

Upravo, to je osnovno pitanje. Kako postići (Ivanjijevu) pravdu, a time i (istorijsku) istinu? Jer, kao što ono reče jedan američki filozof, „pravda je vrlina društvenih sistema, kao što je istina vrlina sistema mišljenja.“ Jedan od odgovora je: pravdi, pa time i istini se možemo približiti (nikad u potpunosti ih postići) samo na osnovu upornih razgovora, razumijevanja, tolerancije i kompromisa. Zabrane i sukobi nas ne vode nikuda, odnosno vraćaju nas na ponavljanje lekcija istorije.