Ovih dana mi se baš – da izvinete – na neku stvar popela ova naša trenutna jadikovka i domaća polupismena kritična javnost o zagađenju zraka.
Čitava bosanskohercegovačka javnost ovih dana bruji o zagađenju, gori internet, dime se društvene mreže od komentara, kupuju se kineske maske, pale se usisivači, Nadrealiste dijele i oni koji u svom životu nisu čuli za te, kako ono rekoste, Nadrealiste, koji osamdesetih na ovim prostorima nisu bili jedino Pajtonovci i koji su se tih godina zajebavali sa svim primitivnim, zagušljivim i najposlije nadrealnim (ne)prilikama, koje su se nažalost, počele ostvarivati već krajem devedesetih.
Zajebavali su se oni i sa zagušljivim (ne)prilikama, valjda je to danas svima jasno, svako malo susrećući po internetu „ptice koje pješke idu“ ili „Mahmuta“ zbog kojeg se nije moglo „dahnut“ kako treba, sve zaboravljajući da su ptice i osamdesetih pješke išle i da je Mahmut prdio i osamdesetih, što će zapravo reći da je zrak i tad u većini bosanskohercegovačkih gradova zagađen bio, tj. onamo gdje je omiljeni šef jedne propale države naredio da se sa štafetom mladosti, donesu i izgrade najteža industrijska postrojenja koja nigdje drugo nisu mogla biti već u Bosni, kako je i sam šef naredio. Kom franci, kom opanci?
Ispade tako, što je sasvim tačno, da je zrak zagađen bio i prije četrdeset godina. Ispade isto tako, da se za tih četrdeset godina ovdje ništa nije uradilo. Osim što se prdilo i lajalo. A bogami i ratovalo.
Lajat će javnost još malo i o ovome, što je sasvim logično, nakon čega će svi vatrogasci, kritičari, populisti, desničari, ljevičari, uleme, sljedbenici tajnih službi, altruisti i veliki ljubitelji prirode, kao i mlatitelji kopriva tuđim pritkama, sa martom i prvim martovskim suncem, sjesti u svoje limuzine, pa na roštilj u prelijepu betoniranu, hidrocentraliranu, posječenu, zagađenu i privatiziranu prirodu bosansku.
I tako do naredne zime. Pa na zimu opet po starom. U međuvremenu, nakon što sunce u ovom gradu konačno zasija kako treba, neke druge teme za lajanja će se već naći. Barem vremena imamo. I tema, svakako.
„O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu.“ – rekao bi Krleža.
Ali, ako ništa, barem znamo lajati.
I prditi.
U prazno.
