Prije 50 dodina američki revulicinar i borac za prava crnaca uzviknuo je rečenicu koja i danas odjekuje: "I have a dream!" Ja imam san, imam san da će se jednoga dana ova nacija izdići i da će živjeti po pravom kredu svoga postojanja: "Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednakima". I ja sam imala skoro isti san. San da će se moja nacija i moja država jednog dana izdići i živjeti po pravom kredu svoga postojanja. Ali, moj san je nestao, rasplinuo se kao balon od sapunice.
Jer, kako imati san u državi u kojoj nije bitan broj gladnih, siromašnih i nezaposlenih, već kako se ko zove i kojim pismom piše. Kako imati san u zemlji u kojoj baka unuka ne zove njegovim imenom jer je ono ne daj mi Bože Srpsko ime, a njegov otac je Hrvat ( koji je uzgred Hrvatsku vidio samo na televiziji). Kako imati san u zemlji u kojoj otac sina ne zove njegovim imenom jer mu je mati rekla da je to vlaško ime ( a da i nezna ko su Vlasi ), i da su oni svi isti i prije će oni "letiti" svojima, neg našima. Kako imati san u zemlji u kojoj narod ne poznaje osnovnu razliku između vjere i nacije. Kako imati san u zemlji u kojoj djeca jedni druge pitaju čije je njihovo ime (dal Srpsko, Hrvatsko ili Bošnjačko).Teško je imati san u zemlji u kojoj se ne osjećaš kao čovjek, u kojoj se ne osjećaš ni kao životinja, jer i one su sad zaštićene zakonom, ali čovjek nije. Teško je imati san u zemlji u kojoj oružje nosa svaka šuša i može da te ubije kad joj je volje. Nemoguće je više imati san u zemlji u kojoj se ljudi liječe od humanitarne pomoći, u kojoj penzioneri u smeću traže hranu, u kojoj se studenti školuju od socijalne pomoći, u kojoj svakog dana neko izvrši samoubistvo jer ne vidi drugog izlaza.
Nekada sam jako voljela svoju zemlju, svoj grad i ljude koji žive u njemu. Tako su me učili i roditelji i država u kojoj sam rasla. Poližila sam i zakletvu da ću poštovati državu u kojoj živim, da ću širiti bratstvo i jedinstvo među svim narodima, da ću biti dobar drug, ali sve vrijednosti koje sam naučila onda, danas više ne vrijede. Možda je ružno reći, ali ja više ne volim svoju državu, ne volim svoj grad, ne volim ljude koji žive u njemu. Ne volim jer se u njoj ne osjećam kao ljudsko biće, ne volim jer ne vidim izlaz na kraju tunela. Tunel u kojem živimo nema svjetla u daljini, ima samo još veću tamu, još dublji ponor i jaz.
