Piše: Zoran Janković
Najtužnije što se može desiti jednom roditelju jeste da mu se čedo pretvori u ono što je mrzio cijelog života. RTRS, ovakav kakav danas jeste, upravo je to: antipod onog o čemu smo sanjali stvarajući ga
Život mi je podijelio karte tako da sam prve novinarske korake učio radeći sa ljudima koje sam, prije toga, samo gledao na televiziji. Gledao ih i divio im se. Sjećam se kad sam, sad već daleke 1995. godine, prvi put dobio radni zadatak – redaktor u Redakciji normativno-političkog (čuj političkog!?) programa SRT-a (današnja RTRS), bio sam presretan kao malo dijete. Milka Čeremidžić – urednik deska, Duško Oljača – urednik dnevnika, moja malenkost – redaktor.
Samo časak, da ustanem kad spominjem imena ovo dvoje velikih ljudi i velikih novinara. Zbog njih sam i počeo ovu priču. Zbog njih i još nekoliko isto tako velikih. A po čemu su oni tako veliki, sad ću da vam pripovijedam.
I ljudine i novinarčine
Dugo vremena persirao sam Dušku Oljači. On je za mene bio čiko sa TV-a i ja se nikako nisam usuđivao da ga spustim u isti ravan sa mojom malenkošću. Pamtio sam ga sa TV-a iz vremena kad su se samo izabrani mogli pojaviti u programu, a ne k’o sad, svaki upišanko koji je član SNSD-a može na ekran; ili da novinariše ili da daje izjave, svejedno. Elem, sve dok Dule, stvarno, nije odbio komunikaciju sa mnom da bih mu prestao persirati, nisam uspio da preko jezika prevalim: „Dule“!
Dok sam, jednom tako, radio redakturu vijesti negdje pred sam početak dnevnika stiže mi saopštenje ondašnjeg potpredsjednika Vlade RS Velibora Ostojića. Neiskusan i nevješt poslu učinih ono što su me do tada naučili: odložih saopštenje u za to predviđenu fasciklu i nastavih da radim. Nije prošlo ni pola dnevnika, zove Ostojić. Telefonom, naravno. Pita: zašto mu nije išlo saopštenje. Milka pita mene. Ja samo slegoh ramenima i odgovorih da sam ga odložio u fasciklu. Milka ne reče ništa, ali promijeni boju. Završi se dnevnik i Dule Oljača dođe u desk. Telefon zazvoni!Milka se javi. Opet izmijenja boje.
Kaže: „Dule, zove ponovo Ostojić i pita zašto nije išlo saopštenje“!
„Pa zašto nije išlo“, upita Dule.
„Kasno je stiglo, pred sam dnevnik. Nije se imalo kad pokriti kadrovima, ali mogao si ga ti isčitati u najavi. Međutim, Zoka umjesto da ga da tebi odložio u fasciklu“, veli Milka.
„Aha“, kaže Dule, „daj mi taj telefon. Velibore, šta si digao toliku buku oko jednog saopštenja i tako svakog dana izdaješ najmanje po tri. Jaa, jaaa… reci gospodi da je pogriješio urednik dnevnika, tj. ja!“ odbrusi Dule, sputi slušalicu i namignu mi.
„Kupio“ me za cio život. Da je rekao kako je pogriješio redaktor lako sam mogao ostati bez posla. Bio sam mlad novinar, na početku karijere. Ovako… njemu nisu ništa mogli i on je to znao. Pokojni Velibor Ostojić (Bog da mu dušu prosti) iako je značajan dio radnog vijeka proveo radeći na nekadašnjoj TV SA, bio je namćor-lik i bolesno željan „slikanja“. Da je ikako mogao svih 30 minuta dnevnika sam on bi davao izjave: Velibor Ostojić piškio, Velibor Ostojić kakio; sve je to za njega bila veoma važno za centralnu, informativnu emisiju entitetske televizije. Tako da znate da nije to izmislio Milorad Dodik, radili su to političari i prije njega. Ali, ipak, što Dodo voli da se slika za TV, to majka više ne rađa!
Događaj drugi. Pred samu Pravoslavnu novu godinu (znam da sam neispravno napisao, ali ko bi mi od vas vjerovao kako je ispravno napisati: „Stara nova godina“!) 1996. pravio sam prilog za dnevnik na Grbavici. Nema šta da se snimi, ništa se ne dešava. Mada je dan bio lijep i sunčan, s obzirom na doba godine. Sjećam se kao da je juče bilo. „Poslikao“ sam ono što sam zatekao: jedan bračni par se vjenčava, pred opštinom igra kolo, neke bake sve to posmatraju sa parkovske klupe… Pri povratku sa Grbavice snimismo kolonu od tridesetak kamiona natovarenih kućnim stvarima kako se jedva penju uz Vraca i Trebević. Bilo je to ono post-dejtonsko vrijeme, kada je obećavano da će „Srbi ako pođu iz Sarajeva ponijeti i saobraćajni znak“. Zvanično,ljudima je bilo zabranjeno da iseljavaju, jer Vlada nije još donijela odluku; nezvanično, ko je imao para da plati kamion i imao gdje da se smjesti, iseljavao se. Nama, novinarima, bilo je zabranjeno da govorimo u medijima o iseljavanju. Zvanično nam je bilo zabranjeno. Smontiram ja, dakle, prilog ali... okreni, obrni on – prazan. Ni mesa ni kosti, kazalo bi se u novinarskom žargonu. Odem ja do šefice deska, Milke Čeremidžić, i sve joj ispričam. Predložim joj da, na kraju priloga, pustim makar sliku ljudi koji iseljavaju. Tačnije, kolonu kamiona natovarenih, što bi Hrvati rekli – pokućstvom. Ovako mi je odgovorila: „Zvanično ti kažem da to ne smiješ uraditi. Nezvanično ti kažem da svaki novinar u poslu, uostalom kao i svaki čovjek u životu, ima onoliko slobode koliko je sam osvoji. Sloboda se ne dobija, ona se osvaja i otima. Jesam li ti dovoljno rekla“? „Jesi, sve si mi rekla i… hvala ti! Hvala ti, puno“! Otrčah presretan u montažu. Poslije bla-bla pričice dodadoh rečenicu: „Međutim, nisu svi kadrovi danas zabilježeni na Grbavici bili ovako lijepi“ i ne rekoh više – ništa. Umjesto toga poslagah cijelih petnaestak sekundi kadrova kamiona krcatih namještajem kako pretovareni brekću uz Vraca i odlaze sa Grbavice. Pošto (skoro) ništa nisam rekao, već je sve slika govorila sama za sebe, znao sam da mi šefovi mogu samo očitati verbalnu lekciju. A na to sam bio spreman. Na tu cijenu. Međutim, ne desi se čak ni to. Samo mi Goran Đogić reče: „E svaka ti čast, mali, ti si luđi i od mene“. Već sutradan mediji su „sve u šesn’es’“ izvještavali kako stanovništvo iseljava iz dijelova Srpskog Sarajeva koji su, po Dejtonskom sporazumu, pripali Federaciji BiH. Medijska blokada bila je probijena a da se niko iz vlasti nije pobunio. Kao da je i njima laknulo što je to tako „ispalo“, jer oni nisu morali da daju dozvolu da se priča o iseljavanju.
A ja sam naučio lekciju života: otimam svoju slobodu od onih koji mi je uzurpiraju, ma ko da su – oni. Kako u poslu tako i u životu. Iako me to košta. Debelo košta. Ne bih od toga odstupio sve kad bih znao i da ću sutra glavu izgubiti!
Još jedan velikan tadašnjeg RS TV novinarstva, Miroslav Gligorević, bio mi je urednik Redakcije. Tih, nenametljiv, fin, a znan čovjek. Stručnjak. Toliko nenametljiv da pola novinara u redakciji (tadašnjeg) studija SRT-a u Banjaluci nisu ni znali da im je on šef. Pregleda mi on tako tekst, a sve mu nezgodno ako mora štagod da ispravlja. Kao da je on pogriješio a ne ja. A popraviti se uvijek ima šta, u svakome tekstu. Napravi on politički magazin „Vidik“ a da nikoga ne optereti niti zahtjevima za terenima, niti montažom, niti zatraži od kolega da mu urade prilog.Prvi put kad sam pravio TV-reportažu ovako me je uputio: „To ti nije isto kao kad praviš prilog. Ovdje nije cilj da preneseš informaciju. Prava je reportaža ako ja, poslije gledanja, i znam i osjećam i vidim sve što si ti vidio na terenu. Kao da sam bio sa tobom.“ Ljepše definicije za reportažu nikad nisam ni čuo.
Još jedan velikan novinarstva, Dragan Tepavčević, ostao mi je u lijepom sjećanju iz tih dana. Najviše po lakoći kojom je stvarao. Magistar srpskog jezika i književnik pravio je emisije sa lakoćom sa kojom je ispijao kafe i pušio cigarete. Duhovit, pametan, sposoban a neufuran. Hoda hodnikom (aha, zato se hodnik tako zove) ispred studija, čeka da mu počne emisija „Dokumentarno veče“ koju je uređivao i vodio i pjevuši: „Joj i da mala dacku turiš na nju, joj jopet sam je probiti u stanju“, a onda uđe u studio i rašpa-glasom čita najavu za tužnu priču o čovjeku bez nogu koji je, prije rata, mnogo volio fudbal. A priča nagoni suze na oči. Rečenica mu lijepa, kratka, efektna. Baš onakva kakvu televizija voli. „Hamo, Pipa i ostala ekipa i – gotovo“, rekao bi Nele Karajlić.
Prijatelji stari gdje ste?
Gdje su danas ovi ljudi? Oni i mnogi drugi? Godine su učinile svoje i odavno nisam u kontaktu sa njima. Dule Oljača bi trebalo da je već u penziji. Prije par godina pozdravio sam ga po jednom zajedničkom drugaru. Dule se pravo iznenadio i rekao mu: „Pa zar me se Zoka još sjeća?“ Čuj zar ga se sjećam!? Pa sjećaću ga se dok god sam živ! Svaki put kad se pomene TV ja njega vidim pred očima. Frka pred dnevnik, nema tri prva priloga, panika, on se samo karakteristično nakašlje i kaže: „Šta je – tu je“ i uđe u studio. Na njemu uopšte ne vidiš u kakvom grču se emisija priprema. Da ne spominjem da smo ga, alkoholisanog skoro do besvijesti, unosili u studio i pridržavali da ne padne između najava, dok ide „scop“. Ali kad krene on da čita najavu ni mi što ga držimo sa strane na ekranu ne vidimo da je cugnuo. Toliko je profesionalac bio. Profesionalac od glave do pete. Takvog majka više ne rađa.
Milka Čeremidžić… hm… ne smijem pisati o tome kako joj je ovih posljednjih godina, da ne bih pogoršao to. Samo znam da joj – nije dobro. Jedan nam kolega i zajednički drugar reče mi ovo: „Jadna Milka, lakše bi joj bilo da je otišla u Sarajevu nego u Banjaluku!“ Kapak! Neću o tome više ni riječi. Ne zbog mene, zbog nje. Meni suveć uzeli već sve što su uzeti mogli! Osim golog života!
Goran Gligorević, zajedno sa suprugom mu Goranom, takođe novinarkom na SRT-u, poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pozajmio je pare da plati kamion da izvuče stvari sa Ilidže. Pozajmio i… nije ih imao odakle vratiti. Razočaran u SRT koja se nije udostojila ni gorivo da mu obezbijedi za evakuisanje porodice i imovine, razočaran u Republiku Srpsku čijem je stvaranju, sasvim sigurno, dao značajan doprinos, razočaran u tadašnje entitetske vlasti, digao je sidro i otišao u Kanadu. Sa cijelom porodicom. Naravno, ne treba ni reći da se više nikad nisu vratili.
Dragan Tepavčević, opet, odbio je da piše recenziju (dal’ predgovor il’ kritiku, ne sjećam se više) za knjigu nekom od tadašnje SDS-ove elite. Mislim da bi moglo biti čak i samom (pokojnom) Iliji Guzini, tadašnjem direktoru SRT-a. I ne samo da Tepa svoje ime nije htio da proda političarima potpisujući recenzije pod njihova pisanija nego je, čak, i objavio i osvrt u kome je napisao da: „Sve što je u RS objavljeno od 1992. naovamo a da nije za gusala može da stane na prste jedne ruke!“ Naravno, ni tadašnji političari, a samo su oni tih dana i godina bili u prilici da objavljuju „knjige“, nisu bili ništa manje sujetni od ovih današnjih. Zapao je, Tepa, u strašnu nemilost vlasti. Progonjen je, šikaniran, omalovažavan… Na kraju je pokupio prnje, ono malo što je imao i… i iselio za Australiju.
Podijelili smo dobro i zlo: njima dobro, nama zlo
U tadašnjem SRT-u u nastajanju, koji je kasnije preimenovan u RTRS, posao smo počinjali u devet sati, a kući smo mogli ići tek kad počne drugi dnevnik. S tim što kuće niko od nas nije ni imao. To je nekih 12-13-14 radnih sati dnevno. Plate smo primali svakog drugog-trećeg mjeseca. Na kraju godine bi nam rekli: „Ma, dajte da zaboravimo te plate iz prošle godine, nema se, pa ćemo ove isplaćivati redovno, mjesec-za-mjesec; isplate nam dvije pa onda treću dobijemo u petom mjesecu. A na Palama je sve bilo za paru, litar benzina četiri-pet maraka. Kod švercera. Ali ne ovih „kema“, nego onih „dema“. Pošto smo svi bili izbjeglice iz Sarajeva spavali smo i jeli u pansionu „Sandro“. Sobe trokrevetne, u njima još i sto i tri stolice. Spartanski namješteno. Doručak „dječje radosti“, ručak kuvanje, a večera… E, večeru nismo ni imali. Niti je iko spominjao. Dva obroka dnevno. Pokojni Darko Gutović (pobogu, zar i on pokojni) šeret i spadalo, jednom kad je rađena generalka kuhinje, pa smo za ručak dobili konzerve dozva kuvaricu: „Dostooo, ooo, Dostooo“! „Šta je sad, Darko, naprdo jedna“, veli mu kuvarica. „Kako šta, pročitaj ti šta ovdje piše. Piše li lijepo, na srpskom, na ovom bonu: „bon za topli obrok? Pa kad je bon za topli obrok ja ti neću konzervu!“ „Ma nemoj, a šta ’oćeš!“ „Čuj šta hoću, ulij mi kakve čorbice, k’o krmku, eto šta hoću!“ Eh, daaa… bili su to dani.
Bili smo polugladni, loše obučeni, neplaćeni, ali smo radili za dobrobit svoga naroda i entiteta koji smo stvarali. Optuživani smo da smo ratni huškači, neprofesionalci, da pravimo karijere, da smo sluge SDS-a itd. itd. Niko, ama baš niko od ljudi sa kojima sam radio nije napravio političku karijeru, niti se igdje pozicionirao u vlasti. Pardon, jeste Ognjen Tadić! Jedino se njega mogu sjetiti. Više nikog. Većina nas danas imamo problema da uopšte i nađemo posao u struci, jer nas smatraju isluženim i potrošenim (!?) ljudima; u RS-u nas neće, u Federaciji još manje.
A kako je danas na RTRS-u? E, to već ne znam. Tamo su sada neki novi klinci. Danas mi ne daju ni „da prismrdim“ tamo gdje sam ostavio, pa možda i najbolje dane života. Profesionalno gledano, naravno. Ma, možda je i bolje tako. Tamo više i nema meni dragih ljudi, od kojih se imalo šta naučiti. RTRS danas umjesto da, kao javni servis koji se finansira sa državnih „jasala“ buderasadnik profesionalizma i novinarčina najvećeg kalibra, kuća koja diktira profesionalne standarde, pretvorio se u prolaznu stanicu dječurlije sa bolesnim ambicijama; u prečicu do političkih karijera režimskim beskičmenjacima koji „flautaju“ Šefu Republike Srpske samo da se ogrebu za kakav položaj. Govorim li istinu, da ne pretjerujem? Pa samo u kabinetu Šefa (RS-a) Milorada Dodika uhljebili su se sljedeći „novinari“ RTRS-a: Draško Milinović šef kabineta, Gordan Milošević savjetnika za međunarodne odnose, Dijana Gajić savjetnik za socijalna pitanja, Pero Simić savjetnik za medije, Biljana Bokić savjetnik za medije! Malo li je!? A o Željki Dragičeviće je toliko pisano da mi je degutantno to ponavljati. Lejla Rešić (1981. godište!?) ministar je uprave i lokalne samouprave. Pomoćnike ministara i portparole institucija i agencija neću ni da brojim. Napraviš tri priloga na RTRS-u u kojima nahvališ Šefa i eto ti „karijere“. I pogoleme sinekure.
Jedan kolega ispriča mi sljedeću anegdotu. Još dok je Šef bio predsjednik Vlade, žena koja poslužuje, valjda od silnog straha i treme, sasu mu tacnu sa pićima u krilo (sreća pa ne bi ništa vruće, jer bi nam RS ostala impotentna!). Ona se okameni, on poplavi, a ministri i novinari listom povadiše maramice i navališe da brišu Šefa. Među njima jedna novinarka RTRS-a bi najrevnosnija; toliko se zanijela u svom „novinarskom radnom zadatku“ da kad je vidjela da su svi zastali i sa nevjericom gledaju u nju, ona, nesretna, tek tad shvati da Šefu briše dio tijela koji žena muškarcu na javnom mjestu ne bi smjela dodirivati! Tako je to danas. Lako je imati para samo se treba pomiriti sa tim da nemaš – obraza!
Nekad se, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, za novinare govorilo da su društveno-politički radnici. Na RTRS-u je, očigledno, ova praksa vraćena u život. Džaba odlikovanja, džaba nova zgrada, džaba dvadeset godina postojanja; sve džaba kad su izgubili dušu. I dušu i obraz. Jer pretvorili su se u rasadnik režimskih poslušnika, „glasnogovornika“ i spin doktora. A šteta! Baš – šteta! I za RTRS i za novinarstvo Republike Srpske.
