Cilj mi je osvrnuti se na uvijek aktuelnu društveno-političku temu o podizanju i čuvanju spomenika na javnom prostoru.
Podizanje novih spomenika pokreće pitanje koje ličnosti i događaji reprezentuju i zaslužuju kulturu sjećanja jednog naroda. Isto tako je bitno koja stručna, administrativna i politička tijela predlažu i donose odluke za podizanje spomenika, kao i ko je odgovoran za njihovu likovno-estetsku realizaciju u duhu senzibiliteta umjetnosti savremenog doba i njihovu urbanističku usklađenost sa okruženjem. Novi spomenici postaju posrednici u građenju novog identiteta, sadašnjosti, budućnosti, pamćenjem onih događaja, ličnosti i simbola koji legitimišu poželjne političke i društvene vrijednosti.
Kad je u pitanju čuvanje postojećih spomenika treba reći da siromaštvo i „zub vremena“ čine da su oni u katastrofalnom stanju i da se ne vrši njihovo restaurisanje. Stalna je potreba, i ostaje nada, da će se nadležni zainteresovati za ove spomenike i da će ih u dogledno vreme restaurisati.
U zavisnosti od društvenih i političkih prilika, otuđenje ili oštećenje postojećih spomenika iz prošlosti, takođe, otvaraju više nego aktuelna temu statusa spomenika, koja je vezana prvenstveno za sudbinu socijalističkog spomeničkog nasleđa. Osnovno pitanje teme je, šta se dešava sa životom spomenika onog trenutka kada društvene vrijednosti koje oni predstavljaju postanu ideološki istrošene i zamijenjene nekim drugim?
Prihvatanje nacionalne istorije nije uvek lako. Bilo da je to zbog građanskog rata, ili političkih represija, ili jednostavno vrijednosnih promjena, spomenici i drugi ostaci prošlosti često nas podsjećaju da ono što smo poštovali u prošlosti nije nužno da se slaže sa onim što danas poštujemo. Tako npr. oštre polemike i protesti su izazivani načinom uklanjanja spomenika Narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata koji su na kraju, bez obzira na njihovu umjetničku vrijednost, najčešće završavali kao sekundarne sirovine na otpadu, ili su izmešteni iz javnog prostora u mračne depoe ili podrume. Činjenica je da su se i u periodu ideološke dominacije samih narodnih heroja, kao aktera na političkoj sceni, na isti ili sličan način odnosili prema spomenicima iz nekog ranijeg ideološki drugačijeg vremena.
Danas se u svim republikama bivše SFRJ, manjim ili većim intenzitetom, razvijaju nacionalistički diskursi koji kreiraju atmosferu u kojoj odrastaju nove generacije, što potvrđuju i novi spomenici, kao i odnos prema starim spomenicima iz vremena zajedničkog života. To znači da jedan događaj ne mora biti podjednako važan za više generacija. Slično je i sa komunističkom idejom koja, takođe, pripada prošlosti, i koja je (danas) bez utemeljenja u društvenoj i političkoj stvarnosti, ili bez društvenih grupa koja bi se sa njom identifikovale.
Kao model za bolje rješavanje problema sa spomenicima iz prošlosti može poslužiti primjer jednog malog grad na sjeveru Italije. Već decenijama su u tom gradu, u zgradi iz fašističke ere, bili smješteni gradski finansijski uredi sa masivnim reljefom Benita Musolinija koji jaše na konju i sa strane napisanim sloganom "Credere, Obbedire, Combattere" ("Vjeruj, pokoravaj se, bori se"). Iako je u Italiji i službeno osuđena fašistička prošlost, spomenik je ostajao netaknut sve dok državna vlada nije zatražila od lokalne uprave da preduzme nešto po tom pitanju. Uprkos pozivima da se spomenik "uništi" ili "sačuva", grad je izabrao nešto što se, kad se malo osvrnemo, čini daleko pametnijom strategijom.
Pokrenuta je javna nabavka za traženje ideje o tome kako „ublažiti i naći smisao“ stvorenim političkim tenzijama oko spomenika. Nabavka, otvorena za umjetnike, arhitekte, istoričare i sve one koji su uključeni u kulturnu sferu, je izričito tražila da se „reljef transformiše (pretvori) u mjesto sjećanja… tako da više neće biti izvorno vidljiv (tumačen) ali da bude pristupačan u današnjem razumnom kontekstu”.
Podnijeto je gotovo 500 prijedloga. Ocjenjivao ih je žiri sastavljen iz lokalnog stanovništva od članova civilnog društva, uključujući profesore istorije, kustose muzeja, arhitekte, umjetnike i novinare. Žiri je predložio pet prijedloga, o kojima je glasala lokalna vlast. Svi prijedlozi i procedure (postupci) su bili dokumentovani i onlajn dostupni javnosti.
Pobijedio je prijedlog koji je jednostavan i snažan. Kod njega je na postojećem reljefu dodat citat njemačkog filozofa jevrejskog porijekla Hane Arent "Niko nema pravo da se pokorava", napisan na tri lokalna jezika (italijanski, njemački i ladinski) i LED rasvjetom osvijetljen (naglašen). Dvojica umjetnika, koji su izradili prijedlog, u svom tekstu obrazloženja su razjasnili da je "minimalizam" intervencije značio eksplicitno se suprotstaviti "grandioznosti" fašističkog stila, a da je sadržaj citata zamišljen kao odgovor za “poziv na slijepo pokoravanje” sadržan u fašističkom sloganu. Citat Hane Arent implicira da mi ne možemo, u dobroj vjeri, odbaciti odgovornost za stvari na koje imamo moć djelovanja - kao što je i u ovom slučaju spomenik koje smo naslijedili iz „kakve takve“ istorije. Čak da ga ostavimo da stoji netaknut, i to je način da se nešto potvrdi (poruči) u sadašnjosti. Pitanje je (i ovako i onako) šta želimo da ta poruka bude. Na kraju krajeva, postoji još jedan način čitanja poruke upisane na fašističkom spomeniku i sadržane u citatu Hane Arent. Reći da "niko nema pravo da se pokorava" je podsjetnik da su naša djela uvijek rezultat izbora - i stoga odluke - u sadašnjosti.
Međutim, ono što je najvažnije je to da originalni spomenik ostaje vidljiv kroz dodati citat. Ovo naglašava da sjećanje - a time i istorija - nije "prazna ploča" na koju se može proizvoljno pisati ono što u sadašnjosti odgovara. Naprotiv, to (istorija) je proces taloženja, kojim prošlost nikada nije potpuno izbrisana, već se konstantno reinterpretira kroz objektiv sadašnjosti. Transformisani spomenik, stoga, poziva ljude da razmisle o kompleksnoj istoriji naroda, na način koji jednostavno nije ni slavljenje (hvaljenje), ni poricanje (kuđenje), već on nalazi novi sadržaja i iz tog razloga je još izazovniji i dublji.
Znak uspjeha transformacije ovog spomenika je u tome, da je on kao takav gotovo u potpunosti propustio da izazove kontroverze, bilo na nacionalnom ili na lokalnom nivou. Instalacija je uspjela samo da podstakne predvidljive optužbe predstavnika lokalnih neo-fašističkih grupa, od kojih je jedna to proglasila "talibanskim činom" koji namjerava da "izbriše dio istorije zemlje". Važna je činjenica da ovi prigovarači, kroz mali slijed stvari, nisu uspjeli shvatiti tako očiglednu instalaciju.
Ovaj lokalni eksperiment, sa politikom sjećanja, ipak zaslužuje našu pažnju. Praktično sve zemlje, naročito na prostorima bivše SFRJ, moraju se suočiti sa teškim pitanjem o tome kako se odnositi i suočiti sa događajima iz prošlosti, često, društveno sankcionisanim nasiljem, nepravdom i ugnjetavanjem. Pretvaranje da se takva prošlost nikada nije dogodila, očigledno nije pravi način učenja iz nje. Ali isto tako nije ni pasivno prihvatanje prošlog vlastitog puta kao primjera za budućnost. Zbog toga transformacija spomenika iz problematične ere, kroz kreativnu proceduru koja je istovremeno i inkluzivna (uključiva), transparentna i obrazovna, može biti najbolje rješenje.
