Piše: Zoran Janković
I Seje i Pere, i Muje i Đure, i Jove i Ante iz Parževića ili Šljedovića, Mislova ili Dobrašine, Pripečka ili Mandri, koji su doskora nosili pantalone na peglu preko „gojzerica“, ili farmerice uvučene u čizme „kanađanke“, prva lekciju koju nauče u urbanoj sredini jeste ta da se uvijek treba držati (makar) jednom rukom za vlast. Ili, još bolje, sjesti (pa presjesti, kad zatreba) u krilo nekom političaru koji se dobro namjestio u vlasti. To je siguran recept za uspjeh. Sve drugo je budalesanje prolupalih intelektualaca koji su šenuli zbog suviše pročitanih knjiga.
Dok sam sinoć „šaltao“ tv-kanale jedno gostujuće lice učini mi se poznatim. Vratim se na ovaj (sarajevski) kanal i bolje osmotrim: ma jes’ on… nije on; on je, nije, jeste, nije… utom ili ga voditeljica predstavi ili ga potpisaše u telopu. Jeste, on je, definitivno: mr Sejad Šenderović, moj kolega sa Fakulteta političkih nauka Sarajevo. Iako tada ovo „j“ u imenu nije imao. Bio je Sead, ne znam šta mu to „j“ sada znači. Pretpostavljam da ima istu funkciju kao ono „al“ i „el“ koje danas razne Dine i Aldini umeću ispred imena.
Uredno mu (Seji) začešljana kosa k’o da ga je zalizalo parževićko tele. Sitne, lukave očice romanijskog seljaka ne miruju ni sekunde: čas osmatraju voditeljku, a onda samoljub(lj)ivogledaju svoj vlastiti odraz u monitoru „final“, pa u monitoru „priprema“. Ovo drugo, ipak, čini i radije i duže. Namjestio Sejo kontemplativnu pozu uvježbanu (vjerovatno) na kućnom ogledalu, upario crvenu kravatu i crvenu košulju sa crnim čarapama, pa zbori li zbori. Jedino još nije skont’oda je na monitorima slika obrnuta (ono što je na ekranu desno vama je lijeva strana) pa u pokušaju da koriguje svoju nakrivljenu sliku na televiziji, sve se više naginje u lijevu stranu. Sreća da je na nekom kanabetu, da je na stolici već bi pao.
O ekologiji zbori Sejo, direktor gimnazije. Čuh to, i jedno i drugo. Vrlo je kvalifikovan za ovo što priča. Rodni mu Parževići kod Sokoca nikad nisu bili ekološki zagađeni niti će to biti u narednih 500 godina.
Background
Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, usred prevrelih političkih zbivanja, FPN Sarajevo zaista je bio središte uzavrelih političkih promišljanja. Predavali su ovdje Nikola Poplašen, Nijaz Duraković, Nenad Kecmanović, Gajo Sekulić, ranije i Vojislav Šešelj, gostovali najugledniji profesori exjugoslovenskih prostora (Branko Horvat), a studenti bili redom „nabrijani“ na politiku. Sejo Šenderović bio je jedan od zagriženijih samoupravnih, socijalističkih, političkih aktivista. Član i delegat svega i svačega a, zakleo bih se, i SKJ. Mada ostavljam minimalnu mogućnost da griješim (samo) u vezi ovog posljednjeg. U pogledu njegovih političkih stavova govorim živu istinu. Barem se tako javno deklarisao, nisam mu ja ulazio u glavu da vidim šta je ondje. Ono što je iz nje izlazilo bila je tvrda jugoslovenština. Najtvrđa!
Gdje god bi zborio branio je jugoslovenstvo i Jugoslaviju; zdušno je štitio koncept savezne države i savezne vojske i suprotstavljao se svima koji nisu tako mislili. I ja skupa sa njim i današnjim profesorom ovog Fakulteta, a tadašnjim studentom, Nerzukom Ćurkom. Ćurak, istinski intelektualaca i mislilac, na saveznim susretima studenata fakulteta opštenarodne odbrane u Ljubljani 1998. godine imao je najzapaženiji referat na temu „Civilno služenje vojnog roka“. Iz petnih žila je bio protiv civilnog služenja, branio je JNA i Jugoslaviju, naučnim argumentima i istom takvom metodologijom. A Sejo i ja smo bili ponosni na njega (mada bi obojica njih ovo danas sigurno porekli, a spomenuti referat pripisali bi, vjerovatno, meni).
Moju malenkost, pak, u septembru 1991. godine, mobilisaše u MUP, Stanica policije za bezbjednost saobraćaja Sokolac. Kao legalista i zagovornik očuvanja Jugoslavije – odazvah se, naravno. I danas bih, kad bi se sve ponovilo, isto to uradio. Sarajevo i FPN odmah me proglasiše četnikom i divljakom, najgorim „od sve djece“. Godine su mi trebale da se „operem“ i dokažem da sam bradu nosio i prije i poslije rata, samo ne dok je on trajao, a bila je prošla i devedeset četvrta a ja sam (crn i nesretan) još uvijek mislio da se borim za Jugoslaviju, u ma kom njenom obliku; a redom sam odbijao, kako tad tako i danas, sve prijedloge da se uključim u bilo koju političku partiju. Glup sam, priznam, nema tu drugog objašnjenja niti obrazloženja.
No, šta je moj kolega Sejo radio za svo to vrijeme? Danas je to lako saznati, mnogo lakše nego nekada. „Proguglaš“ (http://opcinanovigrad.blogger.ba/) pa vidiš. A „ćitabi“ kažu da je Sejo diplomirao 1992. godine. Ne piše u kome mjesecu, ali ubijeđen sam da je u pitanju neki od onih ratnih, kad se, kako sam kasnije saznao, na ispite u Sarajevu išlo sa puškom u ruci i padalo samo sa stolice. U redovima koje je sam ispisao na spomenutom blogu sa neskrivenim ponosom piše da je bio prvi predsjednik Muslimanskog omladinskog saveza (MOS) SDA Novi Grad Sarajevo u periodu 1990-1992. godina!? U periodu kad je bio veći Jugosloven od mene, uživao u demokratiji socijalističke nam i samoupravljačke domovine i branio je do posljednje kapi pljuvačke u ustima, on je odavno bio već u SDA!? I to u Muslimanskom omladinskom savezu!? Pa još predsjednik! Pošto mi je Sejo bio drugar dosta vremena provodili smo zajedno i često razmjenjivali mišljenja o aktuelnoj situaciji, da si me stavio pred vod za strijeljanje tvrdio bih i dalje da je on uzoran Jugosloven. E, moj Zorane, i umrijećeš pameti nikad doći nećeš (velim ja samome sebi)!
Na stranu to što je magistrirao a na postdiplomskim studijama nije naučio čak ni da se akademska titula „magistar“ skraćeno piše „mr“ (bez tačke) i što „magistar“ u sred rečenice piše velikim slovom, kao i to što je ponovo i delegat i politički funkcioner i direktor za sve i svašta, ali opet je Sejo namirisao nove političke vjetrove koji pušu nad Sarajevom, pa se (ponovo) uspješno prestrojio. Istaknuti (pro)jugoslovenski, politički, omladinski i socijalističko-samoupravljački aktivista, zatim mladomusliman i esdeaovac, sada je postao demokrata, profesor demokratije i ljudskih prava i direktor gimnazije. Nekoć je bio nosilac lista socijalističke, jugoslovenske omladine, onda muslimanske omladine i nosilac SDA-ovskih lista, a sutra ako otkriju život na Marsu biće nosilac liste za humani transfer na Mars. Veliki-crveni, veliki-zeleni, plavo-žuti, mali-zeleni, … već prema potrebi i kešovitom interesu. A ako se u međuvremenu otkrije i eliksir vječnosti u biografiju će ponovo, s ponosom (ponovo), uknjižiti kako je bio prvi predsjednik MOS-a. Samo što, tada, MOS više neće biti Muslimanski omladinski savez nego Marsovski omladinski savez. Pravi političar, nema šta. Aferim!
Ko zna možda tako i treba. Mnogo je bolje da nam djecu uči Sejo nego moja malenkost. Jer ja bih ih učio da ne varaju, da ne lažu, da ne kradu, da vrijedno uče i rade, da budu profesionalci a ne politički funkcioneri u zanimanjima koja izaberu, a sve to je – pogrešno. Čisti ćorsokak! Sejo im je mnogo bolji uzor. Sa njim im je budućnost sigurnija. I sigurnija izvjesnija. I Seje i Pere, i Muje i Đure, i Jove i Ante iz Parževića ili Šljedovića, Mislova ili Dobrašine, Pripečka ili Mandri, koji su doskora nosili pantalone na peglu preko „gojzerica“, ili farmerice uvučene u čizme „kanađanke“, prva lekciju koju nauče u urbanoj sredini jeste ta da se uvijek treba držati (makar) jednom rukom za vlast. Ili, još bolje, sjesti (pa presjesti, kad zatreba) u krilo nekom političaru koji se dobro namjestio u vlasti. To je siguran recept za uspjeh. Sve drugo je budalesanje prolupalih intelektualaca koji su šenuli zbog suviše pročitanih knjiga.
Političar se zove – lopov
Kad malo bolje razmislim političari nikad i nisu ništa drugo ni radili osim što su lagali. Meni i onima oko mene. A, zna se, onaj ko laže taj i krade. Lagali su a oni su, za to vrijeme, uzimali – lopatom.
Najsvježiji primjer desio mi se krajem prošle godine. Načelnik opštine Rogatica, Radomir Jovičić, pokušao me je ubijediti kako treba da radim za 300 KM mjesečno, jer opština Rogatica nema para. Ubjeđivanje je trajalo od pola tri do pola devet; tačnije od četrnaest i trideset do dvadeset i trideset. Žrtvovao mi je, dakle, čak i svoje vanradno vrijeme. Međutim, nije me uspio ubijediti jer… ja sam tvrdoglav, kažu neki. Ako tvrdoglav znači isto što i principijelan onda jesam, tvrdoglav sam. Na kraju ostao sam i bez tih 300 „kema“ i bez posla. Za svo to vrijeme Radomir Jovičić prima osnovnu platu od 3.300 „kema“ plus svi plusevi koji dođu na to. Kažu da glatko, na ruke, primi „peticu“. Od one iste opštine u kojoj za moju platu nema više od 300 KM! Još samo da me njegovi stranački šefovi, Milorad Dodik i Aleksandar Džombiću, ubijede da mi je ovako mnogo bolje, da sada još kvalitetnije živim, i završili su pravi posao. Kao u onoj narodnoj priči o magarcu koga su odučavali od hrane i… uspjeli su u tome. Jedino je nesreća što je magarac na kraju – uginuo. Pišem vam istinu, Majkićke mi moje. Pa ljudi smo nismo političari.
Odavno mi neko ispriča sljedeći vic (nije Dežulovićev Kožo): „Kako ćeš znati da političar laže? Ako pomjera usne i pri tome izlazi bilo kakav zvuk, to je to – laže!“, a ovih dana (moja) djeca pokazaše mi zaista interesantan video-kip (LINK) gdje dječak, upitan: „kako se zove čovek koji je na vlasti“ odgovara, „pa lopov! Lopov! Ne znam kako se stvarno zove i kako mu je pravo ime ali se zove – lopov!“ Ovim završavam; nema se tu šta ni dodati ni oduzeti. To je to! Živa istina! Djeca vide „na prvu“ ono za šta nama matorima trebaju desetljeća.
